Imam neku dužu pričicu, pa ne znam hoću li je pokušati rezati u neke cjeline ili da je spustim cijelu?
Kakva su vaša iskustva?

Brat bratu
na krvavom vratu
reže sponu koja visi.
Nožem odvaja sebe.
I mrzi tu majku
što joj je na sisi.

Iako hoda i dalje
odrođen je trajno,
zaboravlja vezu,
zaboravlja loše,
zaboravlja mlad,
zaboravlja bajno.

Ljubav ne postoji
u pitanju su stjegovi,
ispod kojih krvlju tuđom
Majku svojom vulgarnošću poji,
ispred kojih koračaju
neki tuđi zbjegovi.

Postoje slobode koje ne smiju biti narušene.

Među njima su i one koje su dio mog tajnog života, života u mojoj mašti, bilo blogerskog, bilo intimnog, bilo kakvog, ali samo mog.

Želiš li mi zabraniti pisati, to je kao da mi zabranjuješ misliti, osjećati, voljeti ili maštati. A ništa od toga nije u tvojoj domeni. Samo u mojoj.

A te isprane fašističke izlike, da ne smijem ako sam ovo ili ono, ne pušim. Nisam tajni agent, ne radim u službi pod paskom "STROGO POVJERLJIVO".

Odjebi! - da i to smijem napisati. Nije baš pristojno, ali postoji ta sloboda riječi, gdje ponekad jedan lik drugomu mora tako nešto reći.

Pišem za sebe. Ako ćeš čitati, čitaj. Ako nećeš ili ti se ne sviđa – preskoči.

I "mirna Bosna".

Bolje da je mirna.

Poslanica Blogonarodu!

Poštovani blogonarode!

Prije nekog vremena jednoj od nas jer je u nekim svojim fazama dala u potragu za nekim imaginarnim likom, ovdje na ovim stranicama prijetilo da će biti prijavljena svom poslodavcu, nitko od vas izgleda nije shvatio tu prijetnju ozbiljno jer nitko nije osim mene reagirao na isto.

Da budem iskrena ni ja nisam to shvatila naročito ozbiljnim jer sam mišljenja da osoba od koje su dolazile prijetnje laprda bez veze.

Međutim sada se događa da jedna od nas ima probleme zbog pisanja na blogu, i to ne bezazlene probleme, zato vas sve skupa molim da bez obzira na naše podjele damo svi zajedno bezrezervnu podršku našoj dragoj Durici, ovo je nešto što se tiče svih nas i svakoga pojedinačno, jer svako od nas mora dignuti svoj glas protiv suspendiranja prava na slobodu govora.

Obzirom da mene čita ipak ograničen broj blogera budite slobodni na vašim blogovima prenijeti informaciju o ovome.

Pokažimo Durici i svima nama da ni ona niti bilo tko kome se nešto tako dogodi neće ostati sam.

______

(Prenesite dalje ovaj isti post i s istim naslovom. Neka svi postovi budu takvi u znak prosvjeda protiv diktature, koju pokušavaju provesti i nad slobodnim i neplaćenim vremenom ljudi! Neka se zna da su se na krive namjerili, namjerivši se na nas Blogere!!! Dopišite svoj komentar i prenesite dalje. Stvorimo lanac prosvjednika!)

Ispred raznih vrsta stojim,
gledam tvoje umorno lice,
ni tuga ni smješak.

Ispred raznih vrsta stojim,
kuta je uredna,
kosa u rep svezana.

Ispred raznih vrsta stojim,
pogledom tražim tvoj,
ispod smješak nudim.

Ispred raznih vrsta stojim,
usne se neprimjetno razvukle,
kad su se sreli,
ne čekam pitanje:
polubijeli.

Ispred raznih vrsta stojim,
uzimam polubijeli,
umjesto samo
crni ili bijeli.

Ispred raznih vrsta stojim,
pružaš mi ga,
ponovno umorna.

Ispred raznih vrsta stojim,
shvaćam da je boja kriva,
trebao sam reći - bijeli.

Uspinjući se stubama, kapetan Koons preispitivao je svoj tekst istovremeno pozivajući potisnute i neželjene slike logora. Tresle su mu se noge kao nikad, ali u neku ruku bio je i sretan što je on taj koji treba ispričati priču i upravo zbog toga je osjećao nelagodu. Ta dva suprotna osjećaja učinila su njegovo tijelo nesvjesnim. Nije se uspuhao. Nije se oznojio. Odluči, pred vratima, kako će to odglumiti kao nikad u svojem životu, bolje nego u logoru. Pozvoni…

Bez obzira na razgovore prije, znala je da je narednik čovjek koji ne bira riječi. Bojala se kako će to ispasti, jer još je malo njeno dijete. Ali, svejedno je u nemalom strahu odlučila to dopustiti. Nekako je znala da to mora proći, razumjela je vojni kod, dužnost i riječ. Otvorila je vrata i uvela kapetana.

Bio sam premlad da bi razumio, ali sam mogao osjetiti.

Tog nedjeljnog jutra, dok sam gledao svoj omiljeni program, a na njemu omiljeni crtić došao je taj vojnik,

- Butch? – rekla je majka.
- Butch, prestani gledati TV na trenutak.
- Da?
- Imaš posebnog gosta.
Sjećaš li se kada sam ti rekla da ti je tata umro u logoru za ratne zarobljenike?
Pa, ovo je Kapetan Koons.
On je bio u logoru za ratne zarobljenike s tvojim tatom.

mama ga je predstavila, nisam zapamtio ime, ali sam bio svjestan da je to prijatelj moga pokojnog tate. Bio je obučen kao da je došao s parade, imao je to vojničko odijelo i svašta po njemu…

Mama je djelovala dosta mirno, jer pri spomenu tate inače nije ostajala mirna. Uvijek bi joj se neka tuga navukla na lice, suza potekla… Skužio sam kasnije da je to već od prije dogovoreno, taj njegov dolazak. Možda su se već njih dvoje ispričali i sve što je trebalo, tako da je mami sada bilo lakše. Ostao sam samo ja za odraditi, a što sam ja znao, bio sam dijete od svojih 9-10. I onda je on kontrolirano izbacio tajnu sve iz sebe…

- Zdravo, mali čovječe. – rekao je kapetan.
Dečko, čuo sam mnogo toga o tebi.
Vidiš, bio sam dobar prijatelj sa tvojim tatom.
Bili smo u Hanoiu, u toj paklenoj rupi, zajedno više od pet godina.
Nadajmo se da nikada nećeš morati iskusiti to, ali kada su dvojica ljudi u toj situaciji kao što smo bili tvoj otac i ja naročito ako to traje toliko dugo, prihvatiš određene obaveze od onog drugog.
Da sam ja bio taj koji nije uspio, general Coolidge'd bi sada pričao sa mojim sinom Jimom.
Ali ispalo je tako, da ja razgovaram sa tobom.
Butch...

Nisam skidao pogled s njega.

Imam nešto za tebe.
Ovaj sat koji imam...
Naručio je tvoj pradjed u toku Prvog Svjetskog rata.
Kupljen je u maloj prodavaonici u Knoxvilleu, Tennessee.
Napravila ga je prva tvrtka koja je ikada pravila ručne satove.
Do tada su ljudi nosili džepne satove.
Kupio ga je vojnik Doughboy Erine Coolidge dana kada je isplovljavao za Pariz.
Ovo je bio sat tvoga pra-pra djeda, i nosio ga je svaki dan dok je bio u tom ratu...
Kada je odslužio svoje, vratio se kući, tvojoj pra-pra baki, skinuo je sat, i stavio ga u staru limenku od kave u njoj je ostao, dok tvoj pradjed, Dane Coolidge, nije pozvan od strane njegove zemlje, da ode preko mora i da se bori sa Njemcima još jednom.
Ovaj put su to zvali Drugi Svjetski rat.
Tvoj pra-pra djed je sat dao, ovaj sat tvom pradjedu, za sreću.
Na žalost, Danova sreća nije bila kao njegovog oca. Dane je bio marinac, i poginuo je sa ostalim marincima u bitci kod otoka Wake.
Tvoj pradjed se suočio sa smrću.
Znao je.
Nitko od tih momaka nije imao iluzije da će živ napustiti otok.
Tri dana prije nego što su Japanci zauzeli otok, tvoj pradjed je zamolio topnika na transporteru, po imenu Winocki čovjeka koga nikada prije nije vidio da odnese njegovom malom sinu, koga nikada nije vidio uživo, njegov zlatni sat.
Tri dana kasnije, tvoj djed bio je mrtav, ali Winocki je održao riječ.
Kada je rat završen, posjetio je tvoju prababu,
i donio njenom sinu zlatni sat njegovog oca.
Ovaj sat.
Ovaj sat je bio na ruci tvoga oca kada je oboren iznad Hanoia. Bio je zarobljen, i poslan u vijetnamski logor za ratne zarobljenike.
Znao je da ako žuće vide taj sat, bit će mu oduzet.
Tvoj pokojni otac je ovaj sat vidio, kao tvoje rođenjem stečeno pravo. Bio bi proklet ako bi itko od tih žuća pipnuo tvoje rođenjem stečeno pravo, pa ga je sakrio na jedino mjesto na koje je mogao sakriti nešto – u guzicu.
Pet dugih godina nosio je ovaj sat u guzici.
Umro je od dizenterije i dao mi je ovaj sat.
Sakrio sam ovaj neugodan komad metala u guzicu i držao ga tamo dvije godine.
Onda nakon sedam godina, poslan sam kući svojoj obitelji...
I sada mali čovječe, dajem ovaj sat tebi.

Uzeo sam sat.



Ne možeš puno prtljati po Tarantinu :)

Sylvie se promijenila. Nije u jednom trenutku, trajalo je, ali i dalje ne znam zbog čega.

Djeca su velika, na svom putu. Javljaju se, s vremena na vrijeme dođu na organizirani ručak s naše strane. A danas je taj dan.

Restoran je blizu stana, atmosfera nije baš domaća, ali nama je kao doma. Hrana je dobra, kao što je Sylvie nekad radila, zna biti preglasno, što ponekad iritira, zato biramo one toplije dane – na terasi. Čekamo Jeana i Ruth da se jave. Stol sam davno rezervirao sa svih šest mjesta – Jean je u braku s Evette i imaju Ericu. Mala je živo srebro. Ruth ne misli o braku. Puna je slobodoumnih ideja, sva je prava i ispravna, bezkompromisna i često smo bili u sukobu kad smo živjeli zajedno.

Sylvie i ja smo u ranim pedesetima. Sve u svemu rekao bih da su to dobro uložene godine, pa i usprkos tome što se prije valjda godinu dana, meni bezrazložno, povukla u sebe. Postala je prekomjerno ozbiljna, tiha, povučena, mada je ponekad slučajno presretnem u nekom veselom raspoloženju, obično kad dođem doma s posla, ali to raspoloženje traje vrlo kratko. Kao da se mojim prisustvom raspline.

Stavljam kravatu, ona izlazi iz kupaonice. Skoro je gotova. Kaže mi još dvije minute, znam da ću čekati barem petnaest, sjedam pred TV i mijenjam programe. Zvoni telefon. Jean je u gradu.

Čekamo vas! – kažem, mada još nismo tamo. Znam da ćemo biti, jer dok on dođe do centra, imamo i 25 minuta vremena.

Silazimo. Na cesti savijam ruku u laktu i pružam ga prema njoj. Bezizražajno, ne gledajući, hvata me ispod ruke i u to prilazimo punoj terasi.

Dogovoreni stol je namješten. Pridržim joj stolac. Smjestimo se.

Znaš – kaže – dugo sam razmišljala kako da ti ovo kažem i nisam našla pametniji način od otvorenog razgovora, pa ću ti otvoreno i reći. Možda sad nije prava prilika, ali za neke riječi nikad nije pravo vrijeme.

Osjećam kako mi srce ubrzava. Namjestim se kao ležerno u stolac, zapalim cigaretu.

„Odlazim.“

Ah, to je to. Zato se prema meni ponašaš tako kako se ponašaš.

„I ne želim te vidjeti više.„

Nasmiješim se.

Zašto? – pitam.

„Znaš ti dobro. „

Ne znam. – kažem.

A znam. Samo ne znam kako ona zna. Ili je nešto drugo u pitanju? Ma ne, sigurno nije. Ili je možda našla nekoga?

„Ona pekarica.“

Pekarica? – ponovim i nasmijem se.

„Ne pravi se lud.“

Draga, ali možeš li pretpostaviti uopće da sam s nekom pekaricom? Ne zvuči li to i tebi smiješno?

„Nije mi više ništa smiješno. Ona mala iz pekarnice Rue Lebouteux. Hoćeš reći da nemaš ništa s njom?“

Nemam. Kad je to pekarica bila u mojoj kategoriji? Pa ne bih to iz poštovanja prema tebi mogao napraviti. Je li to razlog tvog neuobičajenog ponašanja sve ove mjesece? Pa ti si smiješna. Dođi ovamo.

Zagrlio sam je. Nasmijala se. Znao sam da sljedeće jutro neću morati tražiti zamjenu za mrzovoljnu Sylvie.

Konobar! Paoulo, molim Vas šampanjac za dvoje.

Vrijeme je da nazdravimo tvom povratku. – kažem joj.

Gledao sam prema Jeanu koji je ulazio na terasu i ne, tada nisam primjetio njen zavjerenički pogled upućen Paoulu, mladiću širokih prsa i blistavo bijelog osmijeha koji nas je služio već mjesecima, dok joj je sipao šampanjac…

Druga priča nastala prema filmu "The Bakery Girl of Monceau" Erica Rohmera.

Ma, neeee. Za šankom je sve bilo O.K.

Nego ono kad smo se nekak isfurali van, otišli do stanice.

To ti je nekih, kaj ja znam, 50 metara valjda. Od birtije. Znaš di je, pa da.

I tak, nas dvojica si nekaj pričamo, kak to već ide kad si si malo pod cugom. Nis ja skužil, neg mi frend veli – daj pogle, svi nas gledaju.

On je manje cugnul, sam da se zna. Mene ti to ne jebe. Mislim, to kaj me neko gleda kad sam u cugi. Osim... O.K. bum nastavil sa spikom.

Al ekipa dagle, ma ne da dagle – oni zure, stari moj, žderu te pogledom i nekaj vrte glavom!

Ne kužim,... Prvo mi šlic pal na pamet. Vidim zaprto. Mislim opipal sam, nisam baš gledal – sve je bilo doma. Frend je isto bil čisti petak. Kužim po pokretu i zbunjola pogledu.

Kaj? Da smo glasni? Ma ne, to ziher ne, jedan drugom na uho pričamo – to nije. A kaj ja znam, valjda se nismo preveć derali. Nemreš bit ziher, al ono, mislim da ne.

Imam čehla – super, samni olgo. To se i ovak sam u snovima događa.

Zurku sam pogledal posle treće pive, nisam iza, al nisam se ni diral po glavi. Kaj bi se diral po glavi. Ma ni po jednoj. Nisam ga ni pogledal, pa cugamo, ne lovimo. Zurka bi trebala bit O.K.

Šuze – pa nisu baš superiška, stare su, demode – to je fakat, a i pljugalo se, pa pepel valjda, kaj ja znam, malo su oblekle onaj sivi štof. A i kiša pada. Ej, al šuze, sam babe gledaju u to...

Pogledam ispod oka ekipu, da niko ne skuži.

A dobro nije baš ispod oka, kaj misliš da sam bil pri sebi? Pogledal sam ih bledo ko krava šareno tele ili kak se već veli, al nije to to, pogledi su svi prema gore. Mislim, ko da te gledaju u facu.

Fakat bi mi bilo neugodnjak da sam bil trezan. Znaš kak je?

Ma, to je zurka 100% - mislim si. Prošel sam rukom kroz kosu, skroz je bilo dobro – niš nije ostalo na ruki, niš se nije zakeljilo i opet sve regularno. Pogledam još jednom frenda, pogleda on mene, onak na blizu, kak je mogel. Sve 5.

Dok ni neka zbigecana stara frajla došla i rekla nam onak, u povjerenju:

Dečki, najte se srdit, al kaj baš morate?

Je, pa dečki, ofkorz, trebal si ju videt – ima 100 let, našminkanih. Mi smo na 40+, još uvek, hehehehe...

Dobro stara, mislim si ja, a kaj ti sad hoćeš? Baš sam si tak mislil: A kaj ti hoćeš? Jesam, priznam, mislil sam si i kurac u toj misli, al to nije bitno. I daj nemoj me prekidat.

Ne žimku kuspi stara. Nisam to rekel - sam sam je pogledal.

Najte se grlit bedaci, nasred ceste, to sam štela reći.

Skužim moju šapu na frendovom ramenu.

Pogledam oko sebe.

Pederluk samo takav.

Jednoga dana, draga moja, odlučit ćemo. I krenuti. Ili će doći samo po sebi ili prirodi stvari. Što će biti brže ili bolje nije trenutno ili uopće bitno, ali sigurno će se dogoditi.

Ti ćeš uzeti moje, žensko dijete. I pomoći mu da odraste, prestane plakati po noći kada se probudi samo, da istog trenutka preživi prazninu kreveta i hladan jastuk pored sebe dok se opet ne popuni i ne utopli, da zna odabrati haljinu i koje cipelice idu uz, da je durenje odraz nezrelosti i nesigurnosti, a priča sasvim nešto drugo. I da su tajne ono bez čega ne možemo, a opet da ih dijelimo s onima do kojih nam je stalo. I uvijek imamo po koju, ali na kraju nestanu prije nego li mi sami. I ne vrijeđaju onog tko ostaje. Pričat ćeš joj dugo, ona će upijati svaku tvoju riječ, jer u tebi vidi sve ono što u meni ne vidi.

I uzet ću ja u isto vrijeme dijete tvoje. Također žensko. Pedantno, iznad prosječno pametno, princezasto, prestrašeno. Primit ću je za ruku i podići, kao što ti podižeš moje. Trudit ću se i više i bolje. Stat ću između straha i more, kao što otac stane da bi zaštitio dijete svoje, ukloniti prepreke – one velike, ostaviti male. Da se lome same i pod sićušnim nogama obore. Da osjeti samopouzdanje, drvo, vlat trave i miris svake godišnje mijene. Da zna vidjeti. Čuti. Razmišljati. Dijeliti. I ljubiti. Najviše ljubiti.

I nitko im više neće moći ništa jer sunce ćemo zamoliti da nad njima vječno blista.

A kad djecu našu postavimo na noge, bez straha i tajni.

Ostat ćemo sami.

Ti i ja.

(Možda ćemo već biti stari, pognuti, ishlapjeli, ja ćelav, ti sa slušnim aparatom, oboje s križoboljom i svakakvom boljom, ali znam... da će tvoja ruka tada biti ispod moje i da se neće znati, dok puževim korakom budemo forsirali Trg, tko tu koga vodi i pridržava – ti mene ili ja tebe.)

Koje fucking, jebeno dobro jutro! IHAAAAAA! Alarm zvoni u 6, pilo se do 3, a ja sam odmorna.

Ne mogu vjerovati.

Odmor...na. Ne, ne, odmor...na.

Čekaj. Koja mi je pička? Ne, ne pička! Kurac!

Koja mi je pička! Ne opet pička, nego kurac! Kurac! Hoću kurac!

Koja je ovo pička? Opet pička. Ne mogu više ni psovati s kurcem.

Provjera rukom: jaja – nema. Nema? Nema ni kurca. Ima pička. Pička?

Pička mu materina, sanjam. Da, sigurno sanjam. Hahahah, ovaj jebeni mozak je totalno poludio. Hoćeš igrati igru samnom, ha?

Pa dobro, imam pičku umjesto kurca, big deal, iovako mi je puna pička kurca, uvijek neka sranja s njim – te ne može, te vruće je, pa može samo 5 minuta, pa ne može ni 5, pa se ne može dići prvi puta, pa se može dići, pa ne može tri puta, pa opet može... E neka sam i tebe skinuo s pičke. Mene si mislio zajebavati?

A što je ovo? Cice? Ma, čekaj... Uuuufff, dobre su, čak i u ležećem položaju izgledaju veliko, brda na mojim prsima bez dlaka, fine okrugle nabubrene bradavice i ugriz sa strane. A pazi samo te ruke i nokte... Mrak. Dig'o bi mi se odmah da ga imam. A nemam ga. Ali sam opet nekako uzbuđena... na... na... na... arrrhhhhhh...

Ona još uvijek spava zamotana u svoj poplun. Koma, ne sjećam se ni kako izgleda... Moram paziti da je ne probudim. Šteta bi sad bilo, baš mi se svi... đa ova igra novim tijelom...

Uh, predobro. I izgledam dobro, ovo moje golo tijelo koje se zrcali na stropu, da... nije loše. Mašem, vidi me, to sam ja... hehehehe... plava kosa, duga koliko mogu vidjeti po rasutosti na jastuku, nekritički rečeno odlično mi stoji, skladni su mi i bokovi i duge noge, a tek... frizura na pici... frizura... na... fri... na... ahhhhh, jebote... što je ovo dobro...

Žensko tijelo je zakon!!!

"Slažem se!" - odjednom me prene i ukoči poznati muški glas. Dlakava ruka me grubo zgrabi, tijelo se sruči na mene svom svojom težinom i uleti u moje pripremljeno međunožje. Počne snažno gibanje. Iz usta koja su mi bila preblizu bazdilo je po alkoholu i sinoćnjem roštilju. Nisam se mogla obraniti. Uspjela sam samo protisnuti si u lice: đu... hu... bre je...dddd... no mušššššš... koo... ooo!

Ona i ja,
znamo se već,
nekoliko tjedana.

Neću brojati,
mislim da je 6,
ona kaže da je 6a
i to +.

To može reći samo
Đurđa.

Neki kažu,
oni koji su je upoznali,
da je žuta,
a meni je večeras zlatna,
jer tko vjeruje glasinama?

Nije se dala,
tjednima, mjesecima...
ali eto večeras je
pala.

I sada se nećemo vidjeti
duže vremena,
dok mi se druge ne daju,
dok ne budem siguran,
da će opet pasti.

Sviđa mi se ta igra.

I moj uspon.

Netko se rodi s njima.

Netko ne (njih zovemo djevojčicama, kasnije komadima, curama, a još kasnije ženama).

Počinje onim sretnim trenutkom kad te doktor izvuče iz raja i kaže izmučenoj majci: „Sin je!“ Od tada nosiš plavo, igraš se autićima i držiš onaj jedan kut kuće, ako nisi na tekmi ili se napio.

I češkaš ih.

Taj ritual definiran njima dolazi bez iznimke svako jutro i to prethodi svemu – pa čak i samoj svijesti. Nije to bez vraga – poznavao sam neke frajere koji su se kladili i izgubili – želeći dokazati da ih ujutro neće počeškati. Jer i prije nego se mozak u potpunosti uključi refleksnom radnjom ruka ih zgrabi i mo'š se jebat'. I doslovno. Poslije može pišanje, kava i sve ostalo. Ali prvo češkanje.

I opet, nije ni to bez vraga. Ima tu više praktičnih praiskonskih i manje jasnih novodobnih razloga.

Prvo, pećina. Nisu bili baš neki uvjeti – nema tuširanja, pacanja u kadi ili ne daj bože neke hidromasaže. Nema svjetla. Nema ničega. Osim ruke. Provjera se mogla obaviti samo na jedan način – samopregledom.

Zašto samopregledom kad je gazda čopora mogao zadužiti bilo koga iz plemena da to ne mora sam obavljati? Ne zna se pouzdano, ali za pretpostaviti je da se već i u tom najranijem dobu znalo za ljudski nemar. Pogotovo kad je riječ o drugom. A s njima nema šale.

Zašto provjera?

Jednim samopregledom u tim danima osvita civilizacije svaki muški član plemena mogao se rješiti podsvjesnih i svjesnih strahova uzrokovanih novim stanarima koji sišu tamo gdje je najmekše i najtoplije – dakle provjerom dva+jedan je OK. Noćne more – borbe s tigrovima, mamutima i ostalim jačim sunarodnjacima prekidane su isto tako jednostavnim jutarnjim samopregledom. Refleks bi poslao impuls mozgu za buđenje i informaciju o stanju: „Da, još su tu!“ – pomislio bi istovremeno vlasnik 2+1 i znao da je sve samo sanjao. Ili, recimo, strah da su ona naglo nestala noćnim upadom neke krvožedne životinjice. Opet samopregled vraća osmijeh na lice. Ali tek kad je obavljen. Ako je nešto krivo recimo 3+1 ili 3+2 ili najgora solucija – nema ih – onda je panika. Neki su se znali toliko ukočiti od panike da ne bi izlazili stoljećima van. Potvrda tome dana je novovjekim iskopinama na mjestima nesreće koja seže do egipatskih kraljevskih grobnica. Ispada da su kraljevi, oni iznad naroda, nadposebno gajili taj strah – da će ostati bez.

I tako se samopregled održao do današnjih dana.

Osim što stvara osjećaj ugode, smiruje, daje do znanja da je njihov vlasnik u fazi buđenja – samopregled je nesumnjivo i prapreduvjet za moglo bi se već reći genetički uvjetovan posao u medicinskoj struci. Dosadašnja nagađanja i pretpostavke o tome zašto su muškarci uspješniji od žena u medicini su zapravo smiješna. Pametniji, sposobniji, predaniji? Ha, ma nemoj. Pa samo ih imaju.

Budimo iskreni – muškarci vole žene. Malobrojni su oni koji vole muškarce i one koje vole žene.

Pa otkud onda taj strah da ćemo se jednog jutra probuditi bez muda?

___________________

Vezani članci

Muda pod bubrege
Muda labudova
Muda marijanova
Imati/nemati muda

Pregazili su 50 zvaničnih zajedničkih - te lude generacije.

A stara nije išla na face lifting, stari nije vozio bmw, porshe ili ne znam kakvu makinu.

Kupili su škodu nakon xy godina braka i to onu koju sam i sâm kasnije vozio. A i kvario.

Dotad na more vlakom – noćna šihta – s krevetima.

I nije bilo boljeg nego kad se probudiš u Kninu.

Jutro, ljetno, miris kolodvora pomiješa se s mirisom želje i mora.

Kamenjar do obale...

Ili busom na kraće relacije.

Ali Bundek svaki dan.

Trim staza tu i tamo.

Čamac.

Ribičija.

Pokoji cvrčak istjeran travkom kad smo bili mlađi.

Proljetno cvijeće.

Mi istraživači. Zajedno.

Zajednica.

________________________

Merci

Palo mi jučer na pamet, pa eto ako se netko zabavlja ovakvim stvarima – komentari su otvoreni :)

Onda se zatamni druga večer.

Ista kao ona prva.

Dođeš doma i zapališ. Upališ komp. Natočiš pivo.

Zvono na vratima.

Otvoriš – mačka.

Pusa, zagrljaj. Fališ mi. I ti meni.

Ostaviš komp nek' radi. Ostaviš pivo nek' se grije.

I spavaš kao medo.

Stisnut uz njeno dupe.

__________________

Život je jedan smiješni mix.

Baš.

kad ti dijete kaže da joj fali maženje, pustiš sve kao da ne postoji, spremiš se i kreneš...

a onda

češkaš,

maziš,

grliš,

ljubiš

i sve što već ide kad ste zajedno...
___________________________

a kad je vratiš mami i dođeš doma...

ni prigovaranja o razbacanim stvarima, ni zanovijetanja o pranju zuba, ni tjeranja u krevet...

tišina... ništa... osim nekog vlaka što u daljini prolazi...

ni puse za laku noć...

Vraćam se doma s kružnog putovanja po Zagrebu: dijete odfurao do mame onda do drage na drugi kraj grada pa natrag. Ulazim u kvart, pa sporednom uz zgradu prema parkingu. Oko 21:30 je, tete u frizeraju na uglu više ne rade, ne vidim ni jednog šetača, busna stanica je prazna, mrak je naravno. Ispred mene puzi policijski kombi. Gledaju, traže, prođu ulaz za zgradu, ja skrećem prolazom pred zgradu. Nema mjesta. Okret i nazad. Nalazim mjesto na parkiralištu i vidim policijski kombi.

Jedan policajac je vani, onako šmekerski u kratkim rukavima, a na meni kožna jakna. OK, prođem njega, pa prema ulazu.

Hrpetina klinaca u ranom pubertetu, njih jedno desetak na ulazu, sjede po stubama, neki stoje, uglavnom tišina. Drugi policajac iz kombija okrenut mi je leđima. Čujem pitanje:

„I nitko od vas nije s ovog ulaza?“

Klinci odgovaraju: „Ne, nismo odavde.“ Smijulje se. Cool.

Približavam se i on se okrene. Uredno pozdravim.

„Dobra večer.“

„Dobra večer.“ – odgovori policajac.

Prođem pored klinaca uz one dvije tri spomenute stube, uhvatim i otvorim vrata.

„Oprostite, jeste Vi odavde?“ – pita policajac. Ja se okrenem i vidim da je pitanje upućeno meni.

„Jesam.“ – kažem.

„Poznajete li možda Perić?“

„Da, znam ih.“

„Možete li samo malo pričekati da vidim auto?“

„Može.“ – kažem ja, mada ne kužim tu spiku s autom.

Ode policajac do parkinga pred zgradom, onog gdje sam bezuspješno pokušao parkirati. Klinci se ohrabruju i sve su glasniji.

„Nisam ja niš kriv!“ – kaže jedan.

„Ne, nisi, a to kaj glasno puštaš muziku?“

„Koju? Ovu?“ – i pusti klinac onak dosta glasno neki rep. Nemam pojma kaj je to bilo, ali meni nije baš sjelo.

„Hahaha“ – čuju se u glas.

Njih devet i jedna cura. Malo me sviča unazad. Jebeš ga, kum i ja smo bili još gori po kvartu. Mislim to, s curama, mi smo si bili dovoljni.

Evo policajca, muzika se stišala.

Priđe mi i pita znam li gdje stanuje Perić. Kimnem glavom.

Ulazimo u lift. Pritisnem kat. Policajac je nešto niži od mene, s upadljivim podočnjacima smjenskog rada. Pitam ga što se dogodilo.

Kaže on: "Ma, lakša prometna."

"Pa što je bilo?"

Policajac odgovara onako rutinski: "Gospodin je bio u autu, oštetio je dva auta prilikom izlaska, a onda je pokupio i žardinjere i slomio ih."

Shit! – kažem ja.

"Kažu očevidci da su mu mahali da stane, ali on je otišao."

"Stariji su to ljudi." – kažem ja.

„Pije li?“ – pita policajac.

„Koliko ja znam ne pije, nisam ga nikad vidio. Gospodin vjerojatno nije ni skužio da je napravio neku štetu. Godine su to.“

„Da.“ – kaže on. „Možda je netko drugi vozio auto? Imaju li koga mlađeg u stanu?“

„Moguće. Ne, sami su.“

Lift se zaustavlja. Otvaram vrata i potiho mu kažem:

„Nadam se samo da nije nešto vezano uz suprugu.“ Pogledao me.

„Supruga ima rak, bori se s njim već dugo… To su ta vrata.“ – pokažem mu.

„Znate li je li supruga doma?“ – tiho me upita.

„Stvarno ne znam, nisam je već dugo vidio. Uglavnom ne izlazi.“

Baci pogled na sat.

„Možda sad nije zgodno, skoro je 22.“ – kaže mi i dalje tiho.

Trenutak tišine, razmišljanja.

„Ništa…“ – kaže on – „…doći ću drugi dan.“

Samo sam se nasmiješio.

Maknuo sam se s vrata lifta, on je ušao i rekao: „Hvala.“

„Nema na čemu.“ – odgovorio sam.

Dobra večer, hvala, nema na čemu.

Lijepe riječi.

Vukovarskom miris svijeća,
na putu prema doma
maglicom raspršena u noći
golubica podsjeća.

Mir.

Short Skype® Interview with Ti-grica® by EP®

Upalio sam komp te večeri. Intervju sa Ti-gricom, blogericom koju ne znam (zapravo nikog ne znam, ipak sam novi u ovoj blog zajednici), blogericom koja mi je ostavila nekoliko komentara na objavljenim tekstovima u onom finom milozvučnom dalmatinskom štihu. Startam Skype, video call, adresu sam platio preko svojih veza nadzemlja, zvoni… Javlja se Ti-grica. Probudio sam je (dečki, to je slika).

Ukratko objašnjavam što je i kako je i da mi je stalo da dobijemo prvo mjesto i pokupimo nagradu makar je prepolovili, ona me upućuje na komentar koji od šest aktivnih prozora jedva pronalazim. Piše kako navija za mene. Opustim se. I krećem s pitanjima.

EP: Moram ti reći,… možemo na ti?

Ti-grica: Ajd' ne budi papak.

EP: Hvala. Mislio sam te za početak pitati kako si došla do nicka? Je li to bio neki strašni brainstorming ili ti je onako, palo na pamet?

Ti-grica: Ma onako. Meni ti je brainstorming svaki dan, uvik se nešto događa.

EP: Inspiracija nije došla crtićem Gric i Grec?

Ti-grica: Više san za gric.

EP: Jasno ti je da sam te malo uhodio, kako bi se pripremio za intervju. Nekako sam zaključio da ti se baš ne da tipkati. Je li to po onoj „manje je više“ ili?

Ti-grica: Ima istine. Bogata saaaam! Tri dana ne tribam radit, sunce grije golu kozu, vjetar ju lagano miluje. A onda i napišen koju.

EP: Kako objašnjavaš, praktički od samog početka, veliki broj komentara ispod svakog tvog teksta?

Ti-grica: Ljudi me vole. Imam novu frizuru, vestu kupljenu neki dan, crveni lak na noktima, stikle navukla… Što ti misliš?

EP: Zvučiš vrlo zadovoljna sobom.

Ti-grica: AE. Uvik san se znala dignit. A to si i sam vidia.

EP: Reci mi iskreno jel ti se uvaljuju blogeri preko komentara? Načuo sam nešto...

Ti-grica: N bava kua!

EP: OK. Pišeš u jednoj svojoj poemi što ne voliš i što voliš. Zašto prvo ono što ne voliš?

Ti-grica: Šećer na kraju. Mada više volin slaju (od čokolade).

EP: Imaš puno postova gdje samo naslov nosi priču, ispod toga staviš spot i to je to. Zašto tako?

Ti-grica: E, nisi se dobro pripremia. Eto ti:

„I umorila san se sad od (osobnog) pisanja
Zato ne zamirite, kad samo pismu stavin (ovi puta necu)
Ona pise i prica za mene :-))))))“

Ima i nastavak, al ti neću reć.

EP: Jel misliš na ono da se sve fino posloži u glavi, al na papiru il kompu nekako fali?

Ti-grica: E, to. Jesi zna ili si sad pogleda?

EP: Neću ti reć.

Ti-grica: Eto ti na. Sad si se ka naljutija?

EP: Isto ka i ti. Nego, što slušaš?

Ti-grica: Sve. Prirodu i društvo, najviše.

EP: Mislio sam od pjesama.

Ti-grica: Znan ja šta si ti mislija, ali san te priskočila.

EP: Ajd dobro, al' želio bih ti reći da ovo i neće biti neki intervju onda. Reci nam nešto o sebi, nešto što nitko još ne zna u blogovskom svijetu.

Ti-grica: Ja san ti jedna pametna žena. Vidiš to po mojin postovima. I skromna. Volin se šalit.

EP: Ma, opet ti meni eskiviraš. To znamo svi. Imaš nešto stvarno intimno što možeš podijeliti s nama kao ekskluzivu ovog intervjua.

Ti-grica: I lipa san.

EP: Eto, jel bilo teško?

Ti-grica: I sad mi se neda više pričat… Adio.

Prekide se Skype veza.

Al' na blogu smo si još uvijek OK.

Ili?



ZAHVALA
Zahvalio bih se Ti-grici na požrtvovnom, iscrpnom intervjuu i iskrenim odgovorima, te sponzorima kako slijedi: Skype, Blogonews, Ribafish, doušnik iz nadzemlja čije ime ne smijem odati. Sva sličnost sa stvarnim događajima i sudionicima je namjerna. Za obavijesti o… to znate.

Htio sam jučer pomoći čovjeku, vidim ga na semaforu, sva četiri blinkaju, on u japankama pokušava gurati neki ogromni, tamnoplavi auto (da, nemam pojma o autima). Pa di ćeš japankom majstore. Prikočim, stanem pored njega i pitam treba li pomoć.

Ne treba hvala, kaže on.

Ma nije problem, stanem na autobusnoj i vratim se do Vas.

Kao da jeste, hvala, ali nije potrebno.

Otpilio moju dobru volju, moju jedinu mogućnost da toga dana učinim nešto dobro, da pomognem, da budem nemaskirani junak kvarta.

A možda ima neki jak razlog za ne prihvaćanje dobrosudsjedske pomoći: ekstremno bildanje guranjem ili samo neopran auto, možda je ostao bez goriva pa ga sram da ne vidim, možda fura 50 kila marihuane u gepeku ili ga je bilo strah leša u poluraspadu koji bi možda mogao osjetiti gurajući ga.

Što god bilo, pustim čovjeka na miru – što ću – stisnem gas japankom i piči dalje.

Pogledam u nebo,
a na njemu oblaci
koji se dijele.
Kažu mi:
previše je kiše bilo ovdje
i na drugu lokaciju sele.

Zahvalim se
I naklonim smješkom,
Kažem nek mi ostaju zdravo,
Usred plavetnila neba
oblačić tek mali
ostade greškom.

Obasjalo nas sunce,
grije Zemlju našu,
No neumorno se čuje:
Grije više nego prije!
I nije vaša nego naša, i gdje si ti bio…
Sveudilj mržnja vrije.

Zovem ih natrag:
Oblaci mili,
kad se takvo sjeme sije,
ne treba nam sunca.
U ratu krv se ljudska smije
S nebeskog nas skinut treba…

Sreća je kad se onako umoran od traženja, hodanja, gladi i usranog svijeta oko sebe stropoštaš u vlažan i hladan krevet omeđen tek tkaninom koja drhti na vjetru. Kad se spustiš u njega kao da je najcjenjeniji baldahin neopranih zuba, smrdljivih nogu, masne kose, pravih i rana zadobijenih mržnjom.

Kad se spustiš u njega i probudiš.

I shvatiš da nije gorjelo u tvom kampu.

Ali da te uništenje, ipak, i izvan sna prati.

Prvo na što sam pomislio: što dalje. Bemu, taj Novi Zeland je totalna guba. Imaju super planine, snijeg u visinama, garant nešto za penjat, tu su pašnjaci, ovce. Dakle, travku u zube, frulicu deneš za pojas, pse pustiš da furaju stado i nema te nešto dana: krećeš se u prirodi, penješ, imaš kaj za jesti, imaš more, živiš zdravo i mirno i punim plućima. Dođeš doma, žena sretna, kuha se i peče, seks garantiran, sve pršti od ljubavi i ovozemaljskih zadovoljstava.

E, ali neće ići. Jebe me taj naš dišpet, a ovim sranjima koje radite samo mi dižete tlak. I ne, neću ići u Novu Zelandiju. Tu sam. A kad vas kriminalce pozatvaramo, u što ne sumnjam, prvog Zemljaka kojeg sada percepcijom straha i nanijetog nasilja proglašavaju "vašim", zagrlit ću kao najbližeg svoga.

I znam da će se veseliti isto kao i ja.

Nakon svake noći dođe dan.

Ako ustanete rano,
onda je ran.

Ako je kasno,
može bit i podne.

Zajebano je kad je usran.

Sretan vam današnji dan.

Počeo gledati neki film. Neću reći koji.

Muža joj upucaju. Ona ostaje s dva klinca u brdima, pustara, selo je duboko dolje u kotlini. Odjednom scena nakon recimo 5 ili više godina. Djeca porasla, mali naganja krave, kćer već velika, a majka baš nešto cijepa drva.

Prvo što se vidi da nikad nije držala sjekiru, drugo - od dva udarca sjekira se nije ni pomakla (mlaki udarci), pa onda izmorena to što je "nacijepala" slaže. A zatim još bolje: dolazi kćer i preuzima od majke sjekiru i naravno, skoro fula drvo koje je stavila na panj... Nakon 5 godina života gore - il bi naučili cijepati drva ili bi se smrzli...

Onda scena kćer fura tačke s balegom, ostavi to sve kad je izbacila iz dvorišta, onda kreće popit vode i popravlja si kosu... S tom govnastom rukom od balege - nemoj me j....t. A kad je došla do vode - ona teče iz nekog plastičnog crijeva... i teče i stalno teče... nikakvog izvora nigdje, možda iz onog panja uz kojeg je privezano crijevo? Ili imaju jebeni vodovod na planini?

I na kraju, ja više ne gledam film, jer mi je pun kufer dobrog scenarija i samo zurim u slike koje se izmjenjuju i onda scena u crkvi, svećenik dijeli "kristovo tijelo", ekipa otvara i zatvara usta. I kako više ne pratim radnju padne mi na pamet: Imaju li svećenici sanitarnu dozvolu? Mislim, čita iz bibilije koju je već X puta primio u ruke, dira oltar, tko zna što još ne...

Evo i neko silovanje je u tijeku u istom tom filmu i u p.m. Ovaj film definitivno nije za mene. Previše je toga.

Laku noć ljudi!

E, moj Alija.

U samo jednom bunkeru, tvoja životna plaća. I moja.

Zajeb'o si nas tom većom lopatom.

Možda nas nema puno, ili bolje rečeno – sve nas je manje, godine su to – al' si nas svejedno zajeb'o.

S tom tvojom većom lopatom.

Potražismo i mi njih, te veće lopate,... i navukli se.

I kako ide život, ne možemo dalje od toga.

Ono što ti daju doma i u školi prati te, izgleda, cijeli život. Teško se otrgnut'.

Završi školu, radi svoj posao najbolje što možeš, ne ukradi, budi pošten i odan, ne kurvaj se,... čekaj malo: jel to iz primanja u omladinace ili iz 10 božjih zapovijedi?

Bio sam i udarnik, šteta što se nisam rodio ranije da zajedno oremo podnožje planine i krepamo tamo – al' sad? Za koga, Alija?

Ma znam, nije te briga, nije ni onda to bilo za nekog na vlasti, imao si to u sebi dok su drugi uzimali za sebe. E pa – isto ti je i danas. Ali narod se nije promijenio. Vremena valjda.

Nekima su bunkeri puni.

A ljudi većinom gladni.

I dalje još većom lopatom.

Ma nije problem u lopati, da me ne razumiješ krivo, nego u njima. Trpaju oni u svoje, oni na vlasti.

A ti radiš, trpaš za njih i odvajaš malo za sebe. Al' ono što imaš za sebe – jedva, znaš i sam, nisi živio u hotelu, a ono što je u bunkerima – jedva za njih. To su dva jedva, jeb'ga. Jedan jedva osigurava kruh na stolu, drugi jedva da ima kruha - pored mesa, povrća i svakojakih bakanalija na stolu.

Pa kad oni trpaju za sebe, kako ćemo mi dići još veću lopatu da ostane nešto i za nas... za nas male? Sve je veća lopata, sve je manje snage i sve manje ostaje. A i malih je sve više. Treba to nahraniti.

Malih je sve više.

Malih je sve više.

Nije dobro!

Moj Alija.

U maglu uronio most,
kasna jesen je.

Za očekivati od tog doba,
što drugo bilo je.

Postoji nekoliko krugova o kojima mislim danas.

Jedan od njih, meni najbliži i najdraži popunjen je nekim dragim i bliskim ljudima i zaigranom djecom. Oni te vole i ti voliš njih bezuvjetno. Taj krug je mali i u njega je teško ući. Ali i izaći.

Onaj malo širi krug su prijatelji. Ljudi koji te prihvaćaju onakvog kakav jesi, s kojima možeš diskutirati, s kojima možeš polemizirati, s kojima se, u krajnjem slučaju, možeš i posvaditi, ali se već iste večeri pomirite ili najkasnije sutra čujete i zaključite da je ipak bilo previše piva u tom razgovoru.

Treći krug su poznanici bez kojih možeš, ali s kojima uvijek popiješ kavu i otvoriš neku lakšu temu nakon uvodnog razgovora o vremenu.

Koliko ljubavi oni najbliži dobiju, toliko su i jadni. Moraju ispaštati kad ispaštam, moraju biti razočarani kad sam razočaran, sliku ljubavi spremni su zamijeniti slikom nemoći, bolesti ili straha i živjeti s njom ako treba zauvijek. I neće pobjeći – to znam.

Oni su zapravo jedini u krugu Pakla.

Ali i Raja.

Slika iz crtića: The Book of Life

Događaju mi se nevjerojatne stvari. I naravno, ne mogu o svima pričati. Zato što se bojim da bi one izgubile mogućnost ostvarivanja, rasplinule bi se tada valjda same od sebe, nestale… osjećam tako.

Nikom, nikad, kao najstrože čuvanu tajnu ni pod prijetnjom smrti ne odati, jer čemu se poslije objave nadati i zbog čega živjeti? Svjesno sam ih pustio nekoliko puta i osvjedočio se. Sada ih čuvam u sebi, a ponekad, i to vrlo, vrlo, vrlo rijetko, nakratko vratim u misli i spustim natrag da ih nitko ne nađe.

Spavati sâm uglavnom, a kad to nije moguće prethodno isprazniti um i tijelo. Dovesti se u duboko stanje obamrlosti kako podsvijesti ne bi palo na pamet nesvjesnog te probuditi i pustiti da govoriš. Jer govor ne ide, a ovaj noćni je uglavnom poguban.

A gubiti svjesno jedna je stvar, no nema goreg nego izgubiti nesvjesno.

Mogu ti samo reći da postoji taj, jedan, samo moj svijet, u koji uđem i svaki puta mi se otvori. U tom svijetu je: pomaknuto, iskreno, a dobro! Mogu biti ono što u svojoj biti i jesam, raditi stvari koje želim bez bilo kojeg pritiska ili osude: morala, društva, roditelja, susjeda... Tamo sam totalno slobodan. I da, zatvoren je to svijet, ali to je ionako relativno. Jer svi ste vi u njemu – ista mjesta, isti ljudi…

Na neki način to su misli, da, to je svijet u glavi. Ali evo nedavno sam oborio rekord. Proveo sam tamo tri dana dok me nisu izbacili. I da! Uvijek me upozore i vrate u ovaj svijet. A nije da nisam tražio da me presele za stalno. Kažu još nije vrijeme. Ali da se mogu vratiti dok god čuvam tajnu.

A ja… dobro čuvam tajne. One prave. Jako dobro.

Tako da propusnica nije ugrožena.

I nije da sam stalno tamo. Nisam.

Jer ponekad odlučujem o čovječanstvu preko samo jednog crvenog gumba.

Ponekad bježim od rakete koja razara i pali sve, skrivam dijete i klečim pred njom moleći je za oprost što je nisam uspio zaštititi.

Nekad sam pjesnik pred velikom publikom. Uzimam napete stanke između strofa.

Nekad pišem pri lojanici u samom središtu šume. Ugasim je i gledam obrise zvukova i šume koja me pokriva.

Napijem se i pričam strašne priče prvoj pored mene. Ne želim njeno tijelo, dušu samo.

Ili plivam s leševima. Voda je moj izvor života.

Srećem divove. Znam biti bahat tada.

Nekad sam hrana. Žilava.

Bježim od auta. Pa se okrenem prema.

Letim iznad nebodera. Odgurnem se od zemlje i dižem lagano.

U kupaćima ili gol šetam kvartom. Mašem prema prozoru onima kojima je neugodno.

Padam kroz stubište s osmog kata. Do prizemlja.

PUF!

Java.

Ja.

I sve!

Mislim da sam dosta tolerantan čovjek (svašta papir/komp podnosi).

I općenito govoreći volim ljude.

Malo je ljudi za koje mogu reći da ih ne volim. Ali ima ih.

To ne znači da većini od njih ne bih pomogao u nekim kriznim i ekstremnim situacijama tipa – naiđem u pustinji, a oni nemaju goriva pa ih povezem ili im dam koju litru ili pružim ruku kad se drže rubu litice ili nazovem hitnu…

Za one neke promilno preostale uložio bih priziv savjesti.

Tata, a što je to Balkan?

Kino, dijete, kino.

Eto, odlučio danas u prijepodnevnim satima malo izvesti bicikl u šetnju. Taman krenem do zida podić neku lovu za račun u ruksaku, kadli u suprotnom smjeru nailazi stari prijatelj. Obojica usporavamo, signalizira rukom da stanem u hlad. I riječ po riječ, kako to već ide, pretresli starce, djecu, posao, taman smo trebali malo o politici, kad trubi susjed i on kaže, moram ići, već me dva dana lovi, pa da rješim to. Hoćemo neko piće? Velim ja, ja sam doma. Veli on, da, ali svaki put kad te zovem, svi susjedi izađu na prozor, a ti ne. Velim ja da je to tako, nekad nisam doma. Inače, ima običaj ne koristiti portafon, pa drekne pod prozorom moje ime. OK, dogovoreno velim ja, pozdrav svima i tako nastavim. Nepunih dvjesto metara dalje, nakon što sam zaobišao dvije bakice s punim kolicima unuka i jednu mamu u istom điru, tamo negdje kod stanice za Črnomerec, uski prolaz i teta hoda po sredini. Prikočim, polako, nečujno,ona se lagano okrene i ja kažem: beba! Stanem ko neki divljak na metar od nje i sad vidim cijelo malo čupavo čudo koje me gleda.

Velim ja: opa, što je to? – ženu ne poznam.

Kaže ona: štene. Malo me čudno gleda.

Oooookeeeej, možda izgledam k'o kreten, zarastao u bradu, nepočešljan s ruksakom na leđima, al' baš toliki nisam.

A koja je pasmina? – malo se preciznije izrazim. Meni izgledao kao neki mali bernardinac.

Kaže ona: Ne znam, našla sam ga prije dva dana u parkiću.

Podragam malu zvijer. Koja vjerojatno nije bernardinac.

Bus staje, žena zaobiđe bicikl, kaže doviđenja.

Ja kažem doviđenja.

Krećem dalje.

I nekako mi milo što još ima ljudi koji su ljudi.

Eto, brada!

U osnovnoj pomno pratiš nije li ti izrasla koja dlačica, pa onda kad krene uzgajaš svaku kao da to nešto vrijedi, onda te iznenadi pod pazuhom te iznad i oko drugih nekih organa.

I onda si faca, imaš brčiće, pa se obriješ, pa nikad dočekat da naraste, pa ide to sve brže i brže, na kraju grebeš komada ako nisi obrijan skroz ili ako nemaš dužu bradu s kojom je opet problem jer je treba održavati, prati, šamponirati ako nećeš da smrdi po pivu i ručku ili večeri koju si pojeo ili, užas, cigaretama, a to sve opet zbog komada.

I onda skužiš, da se moraš brijati svako jutro ako ideš na posao u neku uštogljenu firmu, jer ne pali brijanje navečer - ujutro si već zarastao i bez obzira na usporeni mod spavanja i disanja, brada raste u inat i tebi i spavanju i disanju. Pa čak i da prestaneš disati, opet raste. I sve to zbog šefa/šefice.

I onda ugrabiš neki godišnji i kažeš samo za sebe, jebemti, sad ću zarasti ko oni zgodni tipovi s bradom što ih komadi piče po fejsu! Kad ono, đubre jedno izdajničko ne raste. Ne raste očekivano.

I vratiš se s godišnjeg, obriješ to sranje koje te izdalo, ispod si bijel ko sir, a sutra moraš u firmu. Poludiš i za odmazdu preskočiš osjetljivi donji dio i obriješ dlake ispod pazuha, pogledaš se zrcalno i obratiš svom dlakavom praiskonu:

Evo ti na, pati!

I da, stojim tu, na sred sobe naše kuće.

Zapravo, onog što je trebalo biti naša kuća, a sad je samo moja.

Mada je uvijek bila naša.

Kako god.

Ispod neopranih nogu i popucalog laka na noktima osjećam stari i rascvjetali laminat, ispod centimetarskog stiješnjenog stiropora i spljoštene spužvice naslućujem pukotinu. Dolazi miris zemlje ispod te zadnje raspucale betonske deke, ispod tri metra zemlje i metra šljunka što sam ga na brzinu prije petnaest godina te noći nabacala. Osjećam ponovno tvoj... A mislila sam da je to truljenje konačno i da te pojelo do kraja, međutim zlo nema mira.

I što sad? Raskopati kuću?

Ujutro sam otišla u grad i posudila bušilicu na dvadesetčetiri sata. Nije puno, tristo kuna. Plus gorivo maksimalno četiristopedeset, ako ću bušiti cijeli dan, a neću. Dvije vreće cementa, pijesak i šljunak. I burbon. Jeftini.

Spustila sam rolete. Maknula zavjese.

Laminat u sobi jedva sam uspjela skinuti, maknula sam stiropor i potrgala spužvicu, razbijala dobrih tri sata betonsku deku koja se, iako napuknula, pokazala poprilično zahtjevnom: odvajala se u malim komadićima, oštrica bušilice u prvom naletu nije uspijevala nanijeti veliku štetu. Dobar beton. A i ja sam na dijeti. Zvonio je telefon na koji se nisam obazirala. Kumica je došla vidjeti što radim, ali nisam je pustila unutra, kao što je bilo uobičajeno. A došla je samo da bi mi ponudila pomoć. Imam susjedice, zlata vrijede.

Onda lopata, prvo štihanje, pa malo krampom, onda izbacuj i tako redom. Naslagala sam podosta te vlažne ilovače preko jedva slabog sloja prave zemlje na mjesto gdje je bio krevet, nasuprot televizora. Onda sam izbacila i onaj šljunak koji me zeznuo i gdje se skupljala voda svih ovih godina i zbog koje je nastala rupa, pa pukotina.

Odjednom je lopata malo zapela. Uvijek zapne. Kad si ti u pitanju.

Uprem jače i prođem. Dobro si se konzervirao. Znam kako sam te smjestila, gdje ti stoji noga, a gdje glava. Glavu sam izvadila opreznije, da vidim što je ostalo od nje. Malo kose, unutra neka masa nešto rjeđa od zemlje. Iscurila je kad sam je podigla.

OK. Za večeras sam gotova.

Nosim glavu na gornji kat, uzimam burbon iz frižidera, točim u kristalnu čašu i pritom gledam upropaštene nokte i prljave ruke, dvojim no ipak ubacim tri leda i prelazim na terasu. Ljeto je. Mjesečina jaka, pun mjesec, nigdje oblaka. Otpijem gutljaj. Toplina u želucu.

Dižem tvoju glavu prema mjesecu.

Kroz usta vidim rupu od krampa, a kroz nju svijetli mjesec.

Da sam to barem prije vidjela.

Nedavno mi draga „uvalila“ Antologiju francuske kratke priče: Mrmor u mraku. I tako, uzmem ja to na random i jedna od random priča bila je i ova:


TEPIH

Dječak je posred sobe postavio golemi sanduk, i već je nekoliko sati tako brodio, dubeći prazninu, zagledan u obzor skriven u zidu, tepih je utjelovljivao ocean, sanduk pak jedrenjak velike nosivosti.

Oko šest sati, kao i svakog dana u to vrijeme, otac se vrati s posla.

Uđe u dnevnu sobu, dospje iskazati negodovanje zbog sinove ideje, u tom trenu stupi na tepih, naglavce potone i utopi se.

Jacques Sternberg


Osim što je sažeo odnos u svega nekoliko redaka, prva pomisao mi je bila da je autor „utopio“ oca zbog nekih starih razloga („popovanja“, nedostatka sluha, neslaganja, lošeg odnosa prema majci, tko zna čega...) ili se samo na grub način poigrao tim odnosom. Onda sam se sjetio kako nekad ne prešutim „predavanja“ i ipak ih održim djetetu. Treća pomisao je bila da se problemi nikad ne rješavaju tako elegantno. I četvrta, najbitnija i meni najdraža, da se otac utopio u dječjoj igri. I tu sam se našao, sva sreća (mada sam gotovo siguran da to nije bilo autorovo viđenje događaja).

Sreća je vrijeme provedeno sa Srećom.

(uzgredbudirečeno Sigurnosno pitanje je: Što vrijedi tisuću riječi...?)

Eto, dijete jučer bilo na sistematskom. Sve OK, zdrava ko dren. Visoka 160. Rekoh joj da je dijeli samo 19 cm da prešiša starog (mada kad sam se zadnji puta mjerio rekli su mi da imam 180 – no, to je bilo davno, pa računam da su me godine gravitacije malo stisnule).

I tako krenemo prema autu, kad tamo neki pas zavezan za zločesti stupić koji ne da autima da se penju u parkić pred domom zdravlja. I nije samo što je pas zavezan za stupić, nego mu se zadnja noga uplela u lajnu.

– Tata, mogu ga podragati?

Pogledam psa. Onak, djeluje mi pomalo splašeno.

– Možeš.

Znam da Mišić zna s psima.

Sagne se pred njega pružajući mu ruku, pas je onjuši, sve 5. Pomazi ga.

– Tata, noga je zapletena.

– Pa otpleti mu je.

– Njoj! - ispravlja me. - Ženka je.

– OK, njoj. (Kako na brzaka skuži razliku? Buduća veterinarka :) )

Spušta se dijete prema nozi, Ona (ne on) okreće glavu, ali nema mjesta panici - njuška je, ruke. Otpetljava i diže se. Pas se odmah pomakne na rinzol.

- Uf, što smrdi.

- Što smrdi?

- Ovaj auto.

Kužim da auto radi, okrenut guzicom prema nama, taman auspuh fino na psa. I na dijete. A nema potrebu raditi. Mislim čovjek je parkiran tamo gdje ne bi smio biti, nije -10, vjerojatno nije pljačka u tijeku (crvena škoda). Pogledam retrovizor i kužim da nas tip vidi.

– OK – kažem djetetu i odem do vozačkog prozora, mahnem rukom tipu da spusti prozor. On spušta prozor do pola, ja krećem.

– Možete li ugasiti auto? Imate psa iza.

– Molim? - kaže on.

Opet istim tonom (mada dijete kasnije u rekonstrukciji događaja kaže da sam bio ozbiljan i malo glasniji) ponovim.

Ugasi čovjek auto.

Dijete podraga kujicu i odošmo.

Poslije sam joj objasnio da je čovjek mogao i ne ugasiti auto.

– Pa, onda bi premjestili psića na drugo mjesto. – kaže ona.

– Bi, a možda bi tata zapeo čizmom za auspuh. Par puta.

Da ste vidjeli taj cerek.

Kuži me dijete. I moje provale.

Već odavno.

Bila je subota, predvečer i već odavno je prošlo vrijeme za uljuđene posjete. Spremao sam se za krpe, kad se oglasilo zvono.

Prišao sam vratima u majici i gaćama, pa se okrenuo do sobe.

„Samo malo!“ – glasnije sam rekao dok sam navlačio trenirku.

Otvorio sam vrata i iste sekunde obećao promijeniti naviku ne gledanja kroz špijunku.

Marama, uglavnom zelena s crnim točkama i grubim prišivcima visila je ispred i sa strane pretpostavljenog lica (samo zbog male izbočine na mjestu nosa). Nije bilo očiju tamo gdje sam ih očekivao, nije bilo kože, nije bilo ničega – samo tama. Svjetlo iz predsoblja stana kao da je bilo progutano, nestalo… nije moglo doprijeti do tog dijela njenog tijela.

Haljina, odnosno ogrtač (što li je), također je bila/bio sav u zakrpama. Bilo je smeđih jutenih fleka, crne svile, nešto heklano i još nekih materijala koje slabo poznajem. Ruke nisam vidio. Rekao bih otužno, da se nisam prestravio.

Stajala je metar predamnom.

„Izvolite…“ – kažem i pomaknem se u stranu. „Jebo me… Bilbo sindrom!“ – nastavim u sebi.

„Hvala!“ – javi se sasvim ugodan, dublji, ženski glas.

„Nema na čemu.“

„Hmmm…“ – prozbori ponovno neodređeno.

„M.. molim?“ – kažem ja upitno.

„Ma da, nisam to ovako zamišljala.“

„Što, zamišljali?“ – upitam.

„Pa tebe. I ovaj mali stančić. Sam si?“

„Da. Kako mene?“

„A gdje su djeca, žena?“

„Dijete je na drugom kraju grada...“

„Ti znaš tko sam ja?“ – prekine me.

„Znam.“ – kažem. Još uvijek nema lica, samo tama ispod marame.

„Dobar si. Najgore mi je kad se moram predstavljati. I dobro se držiš.“

„Hvala. Ako smijem… za Vas to ne mogu reći.“

„Ha, pa nisam mislila fizički.“

„Znam na što ste mislili. Nisam ni ja mislio na to, zapravo malo i jesam. Prvo me iznenadila odjeća. Obično ste prikazani s velikim plaštom i kapuljačom, a u ruci, odnosno kostima držite kosu i žanjete žive. I uglavnom ste muško.“

„Gluposti, onaj tko mene vidi ne priča više nikome o tome. A spol, više glas, određujem prije dolaska, ako te baš zanima. Da bude ugodnije i meni i vama. Ah, vi ljudi,… strahovi koji bude maštu… i možemo na ti slobodno.“ – kaže veselo.

„Ne, ne, nemojte, nemoj me krivo razumjeti... meni je OK da si žensko. Nekako sam cijelo vrijeme i bio protiv tih vizualnih stereotipa i predanja… Kojim dobrom? Svratila si samo onako ili…?“

„Nikad ne svraćam samo onako.“ – kaže podrugljivo.

„Pa dobro, nisam se baš osjećao najbolje zadnjih mjeseci, ali daleko od toga da sam bio za otpis.“

„To ti misliš. Ona stara sportska povreda, bujala je u tišini i nabujala, pritišće srce i…“

„Sportska povreda? Jedina koju sam imao je davni ragbi u Pruđu, kad me je mislim, Mario opizdio po cjevanici, nakon koje sam bio nekoliko godina ponosni vlasnik kvrge. Ali povukla se sama.“

„Ma da, a na nogometu u srednjoj?“

„Jesam igrao nogomet, ali više sam statirao na golu, nije mi se dalo trčati. I nije bilo nekih povreda. Ne sjećam se. Zezaš me?“

„Ne zezam te, Nikola.“

Okrenuo sam se i zapalio cigaretu.

„Nikola? A kužim…“ – kažem.

„Što kužiš?“ – pita.

„Nisam ja Nikola.“

„Hah, ova ti je dobra. Nikola Veselić se ipak ukakio.“

Odem do jakne, izvučem novčanik.

„Vidi!“ – kažem.

Nekoliko trenutaka gledala je moju osobnu. U tišini.

„A ti si znači Ante?“

„Ante.“ - kažem.

„Na adresi Nikole?“

„Odnedavno.“

„Nezgodno.“ – kaže.

„Da.“ – potvrdim. U mislima vidim njenu logistiku kako se znoji.

„Znaš da o ovome ne smiješ pričati. Ni pisati?“ – prijateljski me opomene.

„Znam, ali ja sam ti ko neka baba, volim podijeliti svoja iskustva. Pogotovo u pisanom obliku.“

„Onda znaš tko mi je sljedeći na popisu?“ - kaže.

„Šalim se.“

„Vidjet ćemo se još Ante, sigurno, a za tvoje dobro – prestani pušiti. Za sada, odoh ja. Nikom ni riječi.“ – imao sam osjećaj da je zavjerenički namignula svojim plavim očima, mada ih nisam vidio.

„OK!“ – prevučem prstima preko usta kao preko virtualnog ciferšlusa.

***

Tiho sam zatvorio vrata prije nego li se ona utopila u tami i skočio na mobilni, kontakti – Nikola.

Zvonilo je, zvonilo, pustio sam ga dugo, na kraju se javila govorna pošta.

„Jebiga Nikola, brza je…“ – kažem pomirujuće.

Nije da se žalim.

Prije spavanja i nakon laku noć, pita me dijete: – Tata, jesi ti želio više sina ili kćer? Ja kažem: – Bilo mi je svejedno,... sine! I tu prasnemo u smijeh.

Dođem nakon mjesec dana u školu, ekipa iz razreda na ručku, a mi ćemo ručati doma, pa je poprašim da spremi stvari. Skoro prazna učionica. Ja vani, na hodniku - čekam. Otvara vrata i kaže: – Tata, dođi malo. Ali zažmiri. I sad ja žmirim, ona me ufurava u razred, bauljam, okreće me, rihta glavu... – Možeš sad.

Otvorim oči. Njen strip između ostalih desetak, na panou.

Laku noć tata – prva kućica. Ona u krevetu.

Laku noć mišiću tatin najdraži – druga. Ja u krevetu.

Treća: Tata, jesi ti više želio sina ili kćer?

Četvrta: Bilo mi je svejedno... sine!

Hahaha! – smijemo se – peta.

Zadnja: Baš ti je fora, haha!


Nisam bio na razgovoru kod pedagogice.

Skuhao ručak, pojelo se, poslije oprao nešto suđa. Izvalio se na krevet opustiti kičmu kad eto nje.

– Tata, malo ću leći pored tebe.
– OK!

Zagrljaj. Prođe prstom po mojoj sljepoočnici.

– Imaš bôre tata.
– Imam. Ja sam star i oronuo.

Smije se. Zna da ne mislim ozbiljno.

– Znaš li kako se te bôre zovu?
– Ne.
– Bôre smijalice. Vidiš?
– Aha, ali... kad se ne bi smijao onda bi ti prošle?
– Možda, ali... misliš da vrijedi? Ne smijati se?
– Neeee, ahaha!

U restoranu sjedi dijete s ocem, iza njih za susjednim stolom sjedi muški par. Otac je to odmah uočio, ali nije komentirao.

Čeka se klopa.

Dijete priča s ocem, pa svako malo zaviruje preko njegovog ramena. Otac i dalje ne komentira.

Par iza njih nešto priča, ruka preko ruke, a dijete i dalje samo promatra. Pala je i pusa preko stola. Dijete i dalje traži neki bolji kut za promatranje i uporno pogledom ignorira oca jer tamo, za tim drugim stolom je nešto jako interesantno. Otac to primjećuje, ali pusti.

Naposlijetku par se diže i odlazi. Dijete ih prati pogledom i tek što su izašli, progovara nestrpljivo i poluglasno:

Tata, jesi vidio to? Pa ovo je stvarno bilo ludo!

Tata se pravi kao da ne kuži:

Ne, a što to?

Pa, onaj striček koji je sjedio iza tebe!

Imao je strašno klempave uši!

Ono, vikend, vrijeme spavanja, šuškam dijete i kao spremam se reći: laku noć - kadli će mala:

Tata, daj pusu!

Prvo me zbrejka, jer minutu prije smo si dali puse za laku noć. Onda je pogledam i skužim onaj mali, neprimjetni smješkić - mona liza je amater.

Ne zezaj mala, dali smo si puse.

Nismo tata!
Jesmo!
Nismo stvarno!
Jesmo stvarno!
Ali nismo!
I nastavim ja dalje: Ali jesmo!
Ona opet: Nismo tata.
Jesmo ćerce!

Onda daj još jednu!

MAT!