Bila je subota, predvečer i već odavno je prošlo vrijeme za uljuđene posjete. Spremao sam se za krpe, kad se oglasilo zvono.
Prišao sam vratima u majici i gaćama, pa se okrenuo do sobe.
„Samo malo!“ – glasnije sam rekao dok sam navlačio trenirku.
Otvorio sam vrata i iste sekunde obećao promijeniti naviku ne gledanja kroz špijunku.
Marama, uglavnom zelena s crnim točkama i grubim prišivcima visila je ispred i sa strane pretpostavljenog lica (samo zbog male izbočine na mjestu nosa). Nije bilo očiju tamo gdje sam ih očekivao, nije bilo kože, nije bilo ničega – samo tama. Svjetlo iz predsoblja stana kao da je bilo progutano, nestalo… nije moglo doprijeti do tog dijela njenog tijela.
Haljina, odnosno ogrtač (što li je), također je bila/bio sav u zakrpama. Bilo je smeđih jutenih fleka, crne svile, nešto heklano i još nekih materijala koje slabo poznajem. Ruke nisam vidio. Rekao bih otužno, da se nisam prestravio.
Stajala je metar predamnom.
„Izvolite…“ – kažem i pomaknem se u stranu. „Jebo me… Bilbo sindrom!“ – nastavim u sebi.
„Hvala!“ – javi se sasvim ugodan, dublji, ženski glas.
„Nema na čemu.“
„Hmmm…“ – prozbori ponovno neodređeno.
„M.. molim?“ – kažem ja upitno.
„Ma da, nisam to ovako zamišljala.“
„Što, zamišljali?“ – upitam.
„Pa tebe. I ovaj mali stančić. Sam si?“
„Da. Kako mene?“
„A gdje su djeca, žena?“
„Dijete je na drugom kraju grada...“
„Ti znaš tko sam ja?“ – prekine me.
„Znam.“ – kažem. Još uvijek nema lica, samo tama ispod marame.
„Dobar si. Najgore mi je kad se moram predstavljati. I dobro se držiš.“
„Hvala. Ako smijem… za Vas to ne mogu reći.“
„Ha, pa nisam mislila fizički.“
„Znam na što ste mislili. Nisam ni ja mislio na to, zapravo malo i jesam. Prvo me iznenadila odjeća. Obično ste prikazani s velikim plaštom i kapuljačom, a u ruci, odnosno kostima držite kosu i žanjete žive. I uglavnom ste muško.“
„Gluposti, onaj tko mene vidi ne priča više nikome o tome. A spol, više glas, određujem prije dolaska, ako te baš zanima. Da bude ugodnije i meni i vama. Ah, vi ljudi,… strahovi koji bude maštu… i možemo na ti slobodno.“ – kaže veselo.
„Ne, ne, nemojte, nemoj me krivo razumjeti... meni je OK da si žensko. Nekako sam cijelo vrijeme i bio protiv tih vizualnih stereotipa i predanja… Kojim dobrom? Svratila si samo onako ili…?“
„Nikad ne svraćam samo onako.“ – kaže podrugljivo.
„Pa dobro, nisam se baš osjećao najbolje zadnjih mjeseci, ali daleko od toga da sam bio za otpis.“
„To ti misliš. Ona stara sportska povreda, bujala je u tišini i nabujala, pritišće srce i…“
„Sportska povreda? Jedina koju sam imao je davni ragbi u Pruđu, kad me je mislim, Mario opizdio po cjevanici, nakon koje sam bio nekoliko godina ponosni vlasnik kvrge. Ali povukla se sama.“
„Ma da, a na nogometu u srednjoj?“
„Jesam igrao nogomet, ali više sam statirao na golu, nije mi se dalo trčati. I nije bilo nekih povreda. Ne sjećam se. Zezaš me?“
„Ne zezam te, Nikola.“
Okrenuo sam se i zapalio cigaretu.
„Nikola? A kužim…“ – kažem.
„Što kužiš?“ – pita.
„Nisam ja Nikola.“
„Hah, ova ti je dobra. Nikola Veselić se ipak ukakio.“
Odem do jakne, izvučem novčanik.
„Vidi!“ – kažem.
Nekoliko trenutaka gledala je moju osobnu. U tišini.
„A ti si znači Ante?“
„Ante.“ - kažem.
„Na adresi Nikole?“
„Odnedavno.“
„Nezgodno.“ – kaže.
„Da.“ – potvrdim. U mislima vidim njenu logistiku kako se znoji.
„Znaš da o ovome ne smiješ pričati. Ni pisati?“ – prijateljski me opomene.
„Znam, ali ja sam ti ko neka baba, volim podijeliti svoja iskustva. Pogotovo u pisanom obliku.“
„Onda znaš tko mi je sljedeći na popisu?“ - kaže.
„Šalim se.“
„Vidjet ćemo se još Ante, sigurno, a za tvoje dobro – prestani pušiti. Za sada, odoh ja. Nikom ni riječi.“ – imao sam osjećaj da je zavjerenički namignula svojim plavim očima, mada ih nisam vidio.
„OK!“ – prevučem prstima preko usta kao preko virtualnog ciferšlusa.
***
Tiho sam zatvorio vrata prije nego li se ona utopila u tami i skočio na mobilni, kontakti – Nikola.
Zvonilo je, zvonilo, pustio sam ga dugo, na kraju se javila govorna pošta.
„Jebiga Nikola, brza je…“ – kažem pomirujuće.
Nije da se žalim.
