Kažu mi: Imao je zlatno srce.

Imao je veliko srce, hrabro i toplo kao kasni lipanjski dan. I usred zime imao je tople priče.

Oni kažu da je to isto.

Mislimo na isto, ali nije isto. Zlato je teško.

Zato se i utopio, kaže netko.

Ne, utopio se zbog Matinog malog. Mada imaš pravo.

Hvala Bogu, bar je mali živ.

Da, ali njegovih troje su ostali bez oca.

Pa što ćemo ljudi?

Pomoći ćemo. Približite se vatri! Ugrijte se.

Noć je bila vedra i tiha, odraz mjeseca valjao se tromom rijekom i svjetlio preko pašnjaka i visokih stabala pod snijegom koji nije kopnio već mjesecima.

Oko vatre darivala se udovica i njena djeca.

Ili vraćao dar, kako se uzme.

Jednokratno.

Ona moralna i ljudska, neizgovorena i jaka bila je Matina obveza, a kako prenose predanja poštovao ju je i nakon što je priskrbio prvo stado najstarijem udovičinom sinu.

Ovo jutro sam se digao prerano, taman sam sklopio oči i zvonio je alarm i koliko god on bio imitacija priobalnog cvrčka nije ga ugodno čuti kod buđenja. 4:30.

Otišao, obavio, razbudio se pošteno, a i želudac se prijavio jednim kratkim urlikom. Bilo je oko 7.

Ima tu blizu mene jedna pekara u koju relativno često idem. Kad sam sâm onda mi se ne da pripremati ozbiljniji obrok pa živim na pici, kroasanima ili nekim neznanim i inovativnim proizvodima koje gotovo svaka pekara koja drži do sebe ima. Uputim se prema njoj.

Širom otvorena vrata u prohladno kasnoproljetno jutro već su propustila nekoliko susjeda. Parkiram i krenem prema ulazu. Iz daleka vidim da radi simpatična i prema meni uvijek ljubazna teta mojih godina. I ona je mene vidjela. Vodi se neka žustra priča sa suhonjavom bakicom koja je došla po kruh i peciva za unuke. Kvartovska jutarnja idila.

Je i znate kaj? – veli „moja“ teta. – Potpisali smo.

Kaj? – veli bakica. – Aha, da, da… pa naravno da ste potpisali.

Stojim pored bakice i uljudno ne prekidam razgovor. „Moja“ teta me pogleda.

Izvolite susjed?

Molim Vas mali kruh, kroasan s čokoladom i … ova dva kukuruzna klipića.

Treba, ja sam isto. – nastavlja bakica. Znate kaj? To su ljudi kaj nikaj ne znaju, zmazani su i nisu odavde.

I u tom trenutku mi sine da pričaju o azilantima. Vjerojatno je mislila na crnopute i tamnopute pod zmazani. Ne gospođo, oni su samo takve boje kože. – počinjem svoj ranojutarnji unutarnji dijalog/monolog.

Ima ih stvarno svakakvih… – kaže „moja“ teta dok mi puni vrećicu. Mene je jedan pratio i napravila sam prijavu na policiji…

Da, u mraku su velike oči pogotovo ako je čovjek crn. Jadnica je sama. – kažem sam sebi.

Je, znate kaj oni hoćeju, žene. – kaže bakica.

Nemate bojazni, bakice. – opet ja sebi.

Da, da, kak ne, sam dalje od mene. – pridruži se "moja" teta.

Vjerujem da će se u godinama bakice sjećati tog umišljenog praćenja sa sjetom i neiskorištenom mogućnosti za barem jedan pošteni seks.

Aha, pa onda dobiju državljanstvo… – nadometne bakica.

Molim Vas i ona dva klipića. – kažem, nakon što mi je pružila vrećicu.

Jesam, stavila sam susjed. – kaže.

Oprostite, nisam vidio. – kažem. Očito me omeo moj unutarnji monolog/dijalog.

E, susjed, ne morate Vi sve vidjeti! – kaže u šali.

E da, nekad je bolje ne vidjeti. – kažem ja.

Ona se nasmije. Ne znam zašto.

Platim, okrenem se i kažem: Do viđenja.

I pitam se što se zbiva s ovim našim svijetom. Ne tako davno imali smo veći broj ratnih izbjeglica. Otkud ova netrpeljivost prema drugom/drugačijem, unesrećenom u krajnjem slučaju? Zašto dopuštamo određivanje bojom kože? Ili možda neznanjem hrvatskog? Ili drugom vjerom? Ako se vratimo samo malo dalje u prošlost vidjet ćemo da su divljaci Slaveni (od kojih valjda velika većina ljudi s ovih prostora vuče korjene) pobili/asimilirali Ilire koji su prije njih/nas nastanjivali ove prostore. Možda je kolektivna svijest toliko duboko usađena da podsvjesno svi znamo što smo napravili, pa se bojimo ponavljanja povijesti na vlastitu štetu? Ali, činjenica je da smo svi mi došli odnekud, neki prije neki kasnije.

Konformist u meni žali što je ovome prisustvovao i kako je njemu već svojstveno, nevoljno umire, tu na izlaznom pragu najbliže kvartovske pekare.

Sljedeća je dosta dalje.

Gazda albanac.

Ti tamnoputi dečki iz azila znaju tamo doći po kruh.

Buraz M. (podaci poznati meni) još za vrijeme rata poklonio mi je SMB vestu koju i dan danas furam kad zagusti (ne politički nego vremenski). Inače, buraz je naziv za mog pravog, rođenog brata i za sve moje bratiće po majčinoj strani. Onog jednog po očevoj zovem nadimkom.

I tako danas, (ne znajući ni ne sluteći) zajebah se u koraku, krećem van (ne računajući da ću negdje završiti osim doma) i na kratke rukave sponzorske majice nabacim na sebe tu SMB vestu i jaknu.

Buraz I. (podaci poznati meni) treba na neki sastanak, pa idem s njim i njegovim autom (moj još nije u funkciji od kad me vremešna teta pokupila u kružnom toku), ostavljam ga na istoku grada – primijetim broj 66, to je taj broj koji je eksponiran, pa uzimam auto i idem po dijete, furam dijete, pa se vraćam po buraza I.

I kaže on: preuzmeš me u Routu 66.

OK, upadnem unutra. Sad jest toplije i skinem jaknu – ostadoh u dragoj mi SMB toploj vesti.

Da, nisam bio spreman za Route 66 ni za bilo koji izlazak, nego samo za dom(a). I onda, slijedom događaja na stolu, krenuh do WC-a.

U povratku čujem polu/glasno/tiho iza sebe: Savska 66.

Nisam se ni okrenuo. Piči rock'n'roll.

Ali da, logo je skoro isti.

Kad me jednom načne rak,
ne znam kako će to izgledati
i koji će dio prvi probati.
I hoću li tada plakati
i baciti u smeće sebe,
pa moliti Boga da mi oprosti
ili ću reći: ma nek' ide, 'ko ga jebe.

Umirem.

Sada.

Ali ne brinem.

Znam da sam uspjela u životu,
da je dijete naraslo
i da se više ne zove tako.
Svjesna sam da je moj stalni strah
od bolesti i pučine dobro smješan
u nekom odgojno-roditeljsko-školsko-uličnom odrastanju,
a sada je samo smiješan.

Umirem oslobođena.

I ne smatram nekom velikom greškom
to što još nisam načisto što je krma,
a što prova,
kada znam:
što je parangal,
što jedro,
a što sidro.

Nisam stigla sve.

Gasim se s površnosti svojom u svijesti,
kao sve udaljenije i modrije svjetlo
koje valovi visoko nadamnom lome.

Meni je lijep.

Kraj.

Nisam pisao već godinama. Nije da nisam želio nego jednostavno život u jednom trenutku krene drugim tokom i sve ono što ti se činilo važnim i u čemu si uživao potone.

Meni je potonulo tog kišnog dana, jedinog pravog pljuska u tri mjeseca prije puno godina. Nisam želio da se vidi, na neki način bio sam zahvalan tom prolomu oblaka. Naučio sam biti strog prema sebi i sve te ljudske slabosti morale su u svakom trenutku biti daleko od mene. Ali tada nisam uspio. Zamagljenog pogleda od kiše i suza ispratio sam je zauvijek. I mjesecima poslije duboko u sebi nisam mislio da ću to preživjeti.

Ali prođu godine.

Radio sam bolje i više nego ikad prije. Uspjesi su se nizali, nagrade, pohvale i tapšanje po ramenu. Puno obnovljenih prijateljstava, puno lažnih prijatelja... I na kraju sve je ipak rezultiralo visokim primanjima.

Kupio sam jednog proljeća kamenu kuću daleko od svega samo da se maknem. I neko vrijeme bio na Visu, tom vansezonski pustom otoku, upijao mir u jutarnjim šetnjama, skupljao mirise i slike, rijetke razgovore i još rjeđa poznanstva. Ipak sam bio samo furešt. I radio, bjesomučno sam radio. Nije mi trebalo novaca. Trebao sam mir.

I pobjegao sam.

Kad sam prvog svibnja zaključao vrata i rješio krenuti prema Zagrebu, postao sam svjestan da prvi puta u tri godine napuštam otok. Prečicom do luke. Preskačući suhozid, zapeo sam i pao. I nastupio je mrak.

***

Ona je bila zaljubljenik u prirodu. Fotografirala je, pospremala u svoju torbicu ono što joj je bilo interesantno, obraćala se s poštovanjem tom raslinju, gušterima, skakavcima i cvrčcima. I nabasala je toga dana u svom tom otočkom kršu, između prepleta suhozida, mirisne makije i crljenice, oskudnoj flori i fauni baš na mene. Tada to nisam znao.

Ona je bila plava i tamna. Bila je i visoka. Viša od mene. Nisam to znao.

I onda je došla ekipa hitne i preko bijelog kamena i oštrog bilja prenijeli su me do auta.

Ona je bila jaka i nosila isto kao i oni. Ni to nisam znao.

Kada sam prvi puta nakon pada otvorio oči vidio sam njene. Boje mora, oblaka i stijene. Snažne, okrugle, velike i mirne, a opet meni blage. To sam odmah vidio. Osjetio. Znao.

Pružila mi je nešto za pojesti i pitala me kako sam. Osjećaj je bio nestvaran; gladan nisam, ali njena topla ruka kaže da jesam. Pojeo sam najčudniju juhu u svom životu.

Svaki dan je bila tu. Pričala o sebi, o meni, o ludom događaju, o biljkama i životinjama, smijali smo se često, osim prvog dana kad sam imao strašnu glavobolju. I tako nekoliko dana, dok me nisu pustili. Onda je nestala.

Vratio sam se… pa kući! Zagreb je definitivno otpao. Otok je moj. Nekako sam ga osjetio bolje. Taj sraz glave, crvene zemlje i tvrđeg od glave… dobro je.

Noga se kroz tjedne oporavila i opušteno sam krenuo. Ritam posla je izgubio.

Kao nikada prije provodio sam večeri gledajući avione, zvijezde i satelite dok se rosa ne bi skupila na glatkoj površini stola. Tada bih se povukao u kuću. Rano sam lijegao.

Kao nikad prije, budio sam se rano, uživao u jutarnjoj izmaglici i prvim zracima sunca. I ponovno s guštom pio kavu. Stavljao sam šalicu na mokar stol na terasi i sjedio u pletenom stolcu zamotan u deku dok nije ugrijalo.

Jednog jutra u niskoj bijeloj maglenoj kopreni koju je kopnila sunčeva toplina izronila je prilika. Rosa se još nije bila povukla.

Obrisao sam stol.

I otišao po drugu šalicu.

Pljuštalo je sunce po tirolskoj padini i okolnim sprženim brdima.

Na maloj čistini nije bilo cvijeća, ispod suhe trave otvarale su se pukotine trgajući spone zemljinom već odavno umrlom pokrovu. Na sjenovitom mjestu gdje sunce nije moglo doprijeti ni u jednom trenutku dana bilo je isto oko četrdesetpet stupnjeva. Trava uokolo još se zelenila, ali baš u dijelu vrta noćna je dama ostrugala nametnike sa svoje kože i poravnala sve što je raslo i bilo jestivo.

Bio sam sâm.

Nisam mario za sunce. Ignorirao sam ga, a ono mi se kao nevoljeno dijete trudilo umiliti. Vidjelo se to po svemu. Po vrtu najviše. Po tome što ne gorim na suncu također.

OK, možda tada baš i nisam bio svoj. Vidio sam cvijeće i brojeve i tamo gdje nije bilo ni cvijeća ni brojeva.

Brojevi koje sam viđao bili su izvedeni od pravilnih elemenata, kvadrata zarotiranih za četrdesetpet stupnjeva, za spomenutu temperaturu toga dana. Njihove boje su bile nježne: roza, ljubičasta, svjetlo zelena, presijavajuće dijamantna…brojevi nisu bili u boji i propuštali su surovost spaljenog prizora bez uljepšavanja.

Kako sam mjenjao kadrove, oni su uvijek bili ispred. Mislio sam da nešto znače ili sam (ipak) samo kuhao pod suncem. Vizir nisam nosio, ali nisam im se čudio.

Jedna mlađa ženska ruka pobjegla je u spaljeno grmlje. Zašuštalo je lišće i granje njenim prolazom, a zatim odjednom sve utihnulo. Pretpostavio sam što je posrijedi. Naletjela je na trnje i sad je stala i psuje, jer psovati i bježati ne može. Bila je to ruka trećeg nivoa, samostalna i pokušavala se prodati. Najgora vrsta.

Dan je, četrdesetpet u hladu.

Pred jutro jedne noći.

I više ti nije problem pustiti suzu

na neku filmsku scenu,

nekad smiješnu,

a sad sasvim normalno plačljivu.


Zacrveniš se u neugodnosti,

kad se sjetiš kako si se neprimjetno,

kao klipan, smijuljio

i čudio starcima.


I eto te s iskustvom,

empatijom, ljudskošću,

viđenom nepravdom,

pročitanim lošim horoskopom

ili čime već pravdaš

to stajanje pred istim vratima,

tu suzu ili grč u grlu,

u uvijek najboljim godinama

magazinskog života.

Nema tome tako davno, pokojna tetka iz Njemačke poslala je paket. Zapravo ovlastila nekog da pošalje u njeno ime.

Paket nam je uručila dostavna služba uz potpis.

Kad smo ga otvorili unutra je bila mala ceduljica s nekoliko redaka:

Voli Vas
Sve Puno
Anastazija.

I hrpetina iznošene robe.

Pogledasmo se.

„U kurac…“ pomislim, „jesmo šupak svijeta.“

Za tjedan dana sam, nakon što smo se grohotom nasmijali na njih, nosio potkraćene hlače pokojne vlasnice s fejk džepovima. Nadam se da se okrenula u grobu. Stari me pokušao oraspoložiti dosjetkom o maminom djedu i pričom o tome kako djed sigurno nije imao ovakve hlače kad je prokockao lovu cijele familije i ergelu lipicanaca. Nije mu uspjelo. Bolje da je rekao kako su džepovi primjereni vremenu.

Bio je kraj petog mjeseca i vrućine su već krenule. Još uvijek sam mogao sakriti te smiješne džepove nekom podužom demode širokom košuljom iz bijednog asortimana kojim sam raspolagao. Ali šanse za skrivanjem svakim su danom kopnile, kao i svježi večernji povjetarac koji se pretvarao u znojavi ljetni.

Rijetko izlazim van. Obično petkom ili subotom malo protegnem noge. Više za starce, nego za sebe. Mada i tada uglavnom sjedim.

Mama je za petak ispeglala majicu. Hlače sam već obukao, naravno, one s fejk džepovima.

Zalupio sam vrata, iz hidranta na drugom katu izvadio cigarete i upaljač. Starcima nisam smio priznati da pušim i trošim dio njihove zarade na smeće kojim se trujem. Zbog fejk džepova, u rukama držim i dvadeset kuna. Deset redovnih, i još deset koje mi je stari uvalio da stara ne vidi.

Bogataš sam. Fejk. I hlače koje majica ne prekriva. Ali noć pomaže.

Društvo je, kao i uvijek, na klupicama. Deset dajem za ulaz, deset trpam u celofan cigareta koje držim na oku. Zlu ne trebalo. Lampa u blizini i dalje ne radi, na svu sreću.

Odlazi se po najjeftiniji balon vina i jednu colu za žensku bambus-ekipu.

Andrea je tu.

Pokušavam uhvatiti pogled, ali ne uspijevam sve do trećeg kruga. Tad se nekoliko puta okrznemo i nije trebalo puno, još dva kruga, i bili smo iza tri bora na igralištu, iza kojih pogled nije gledao na ništa, nije bilo nikog, osim žamora ekipe s klupica.

Izdahnula mi je svoj život na uho dok sam se ježio, ispod njene majice nespretno je nestao grudnjak.

Polako je spustila ruku prema hlačama. Uvlačila je nekoliko puta u fejk džep. Bezuspješno…

I na kraju odustala.


Poslije su mi se smijali.

Jer nisam imao džep.


Kažu da je onaj s rupom najbolji.

Listopad šušti
Motorka smješkom reže
Miris dimnjaka

Penjemo se nekim bijelim stepenicama,
mi smo u svjetioniku,
držim te za ruku,
pazim.

Na vrhu, otrgneš se u trenutku,
poletiš u šali,
potrčim za tobom,
ne stižem,
zapneš...
padaš.

Procjep jedva primjetan,
guta tvoje tijelo,
iovako mala,
sve si manja,
lomiš se u letu.

Otiskujem se za tobom,
u ambis,
ne mislim ništa,
samo se puštam,
letim...

Buđenje.

San.
_______________

Život bez tebe,
duboko u meni,
nije vrijedan života.

Rođen sam u vrijeme kad je Marlboro kauboj bio glavna faca, Camel trophy izazov za kojim smo svi žudili, u Opatiji su se odmarali samo žestoki frajeri, a Filter 57 bio je pauza za ekipu s bauštele.

Gledao sam te večeri obronke Medvednice načičkane svjetlima. S balkona. Ljeto je bilo, produženo, sretno. Kraj devetog mjeseca nije rodio kišom, oblacima, maglom, hladnim radijatorima. Rodio je toplinom. I bio sam u kratkim rukavima na balkonu. I u gaćama. U mom pušačkom raju.

Ali sada? Na balkonu? Studeno je i u siječnju.

Mada, kao neki starčić, mogao bih se sjetiti početka studenog sa snijegom. Mogao bih se sjetiti tuluma kod sadašnjeg kuma koji kreće od 17 sati (jer tko će čekati 23 sata da bi otišao na tulum – nije to kao danas), piva i furke laganih tankerica ispod kojih su se nosile raznošene majice kratkih rukava. Nitko ih (k)od nas nije zvao T-shirt. I povratka kući u 4-5 ujutro s nekih 20-tak cm snijega pod nogama. A da do izlaska nismo ni vidjeli da pada snijeg. Jer je unutra bilo dobro. Povratak kući prošao je u cvokotanju zahvaljujući preostalim neodumrlim završecima živaca, žurili smo smrznutih noseva, prstiju na rukama i mokrim nogama, diveći se iznenadnom snijegu...

I pukla me nostalgija za pušačkim vremenima ili za hladnoćom studenog ili za mladosti, vrag će ga znati. Ali izlaze samo neke lijepe slike :)

A sad smo bez sunca već danima. U stvarnosti samo svjetla u magli. I dim cigarete. Na balkonu. Kako prolazi dan provizorna pepeljara se puni, čikovi plivaju u smećkastoj vodi kao neoprezne ribe u savskim ostacima nakon njenog povlačenja. Nikom ne pada na pamet da jede te ribe, a nutela koja je prije bila u staklenci davno je otišla Savom. Ne sjećam se da sam je jeo. Kod nje. Možda je sama..., malo se zdebljala u zadnje vrijeme. I malo joj se trbuščić zaokružio.

Dijete?

Ne, kaže da mora na dijetu i da je nisam dobro razumio. Ali nema ništa protiv. Dapače.

OK.
?

Balkon. Vratimo se balkonu.

Nerijetko sada mislim na mog novopečenog prijatelja, dečka moje stare prijateljice i što je najvažnije – starog balkonaša. On je bio prvi koga znam. Smijali smo se tome u ljetnom i iznimno toplom jesenskom posjetu balkonu. Ali sada? Na hladnoći mrznu uha, prsti i kroz šlape leden balkonski pod neumoljivo siše toplinu.

Cigareta traje manje. Ubija je zagrebačka mliječna studen koja klizi svakim udahom. Unutra. Van ide kao da popunjava i zgušnjava već zgusnutu magluštinu. Mrzne zajedno sa zrakom izvana, ne otapa ga ni ne omekšava. Gotovo da se zaledi čim se odvoji od modrih usnica. I popuni rupu. Kao kad se inače popunjava rupa u magli. Upravo tako.

Odaje mi moj stari balkonaš, prijatelj po oružju, tajnu... Kad je hladno ode popušiti ispred ulaznih vrata u stan! Mislim, nije loša ideja, ali nekako se ne vidim u tome. Mene bi bilo sram da me vidi neki susjed. Kažem mu da sam jučer pušio na balkonu u kožnoj jakni, gaćama i šlapama na nogama. I da je bilo hladno. Ali to je ipak nekoliko minuta, može se.

(Pomislim večeras po prvi puta koliko nas ima. Nas koji pušimo na balkonu. Balkonaša.)

Da, sad vidim da je bila zajebancija ljeti pušiti na balkonu i čitati novine, promatrati u kasno poslijepodne ekipu kako napokon izlazi na poluusijanu ulicu i slušati žamor iz oživljenog obližnjeg kafića. Ili u noći poremetiti tišinu paljenjem upaljača, užariti vrh cigarete, otpuhnuti i gledati načičkana svjetla podsljemena samo u boksericama zavaljen u pleteni stolac. Ili znojan od ljeta i vrućine, zapaliti cigaretu, osjetiti svježinu balkona nakon spavanja, lijevom rukom napola pospan promeškoljiti usnula jaja, nasmješiti se zadovoljno i odslušati nevjerojatan jutarnji koncert raspjevanog ptičjeg mnoštva u 4 ujutro. Ah...

Ali više nije zajebancija. Sad je hladno. Vani.

Unutra je toplo. Grije.

Nije zajebancija.

Jedne tople noći (sjetit ću se ovoga sa sjetom kad pahuljice polete) ležao sam na krevetu. Radio sam do jedan, onda malo pisao i na kraju oko dva se bacio u krpe. Tvrdo sam zaspao. Bio sam premoren, mrtav, gotov. Barem sam tako mislio.

I ne znam koliko je prošlo sna bez slika, dok se jedan uporni zvuk nije probio do mene i napola otvorio vrata. Negdje između vanjskog i unutarnjeg svijeta čuo sam telefon. Ispod kapaka nije bilo svjetla - mrkla noć. Spavao sam onako kako rijetko spavam sâm, bez ičega na sebi, samo plahta preko bubrega (godine su tu, treba se čuvati). A i ljeto je, pobogu :) Ne otvarajući oči, okrenuo sam se na drugu stranu svjesnog i ponovno utonuo.

Bio sam u sobi.

Koja je po malo čemu bila nalik mojoj sadašnjoj sobi. Možda više nalik onoj sobi gdje sam proveo prve dane osamostaljenja. Onoj škripavoj sobi u kojoj mi je trebalo mjesec i tko zna koliko više dana da se naviknem na zvukove oko sebe. Gdje je televizor radio da bi prigušio škripuckanje, puckanje i pucketanje drvenog poda po kojem tada nitko nije hodao, drvenih zidova obljepljenih žbukom koji su „pričali“ svoju priču, drvenog krova koji se lomio objašnjavajući mi opet nešto nerazumljivo uz svaki nalet vjetra i općenito - drva svuda oko mene. I zaspao. Uz TV.

Da, kao i tada i sada je drveni pod bio ispod mene, to znam. To sam prepoznao. I znam da sam spavao. I opet neki zvuk. Poziv. Moje ime. Tiho izgovoreno, a opet dovoljno glasno da ga čujem. Otvorio sam oči i uhvatio zvuk. Samo djelić zvuka, moga imena svjesnim.

Netko me zove...

Noć je, vedro, prozor je širom otvoren. Iz kreveta gledam na njega. Kroz nikad oprane zavjese jaka mjesečina ipak obasjava unutrašnjost, dižem se skoro hitro. Svjetlost mi pokazuje put po škripavom drvenom podu, obilazim stol...

... na kojem je nekad ona ležala i visoko, u nebo, disala i noge ili ih spuštala grabeći pod, na kojem smo poslije ili prije jeli ili preskočili jelo koje je kuhalo i kuhalo i na kraju zagorilo u kuhinji dok smo se mi kuhali na stolu...

... i u svega nekoliko koraka sam na prozoru. Nekoliko tisuća slika kasnije. Razgrnem zavjesu. Svjetlosna prašina mi se učini ili samo prašina pod svjetlosti... Sve je nekako punije.

Sada vidim.

Baku.

Iznenadi me što je tu. Ali baš: BAAAAAAAM u glavu! Nikad, ama baš nikad je ne bih očekivao ovdje. Nije joj mjesto uz ove neke slike iz prošlosti, mene golog na prozoru (ne vidim se cijeli, ali me svejedno malo sram), uz sva sjećanja, uz sve ovo gdje sam se opet i odjednom našao.

Vidim joj lice, maramu na glavi, skromnu crnu haljinu koja svjetluca po rubovima. Izgleda starački dobro, mlađa nego što je se sjećam. Nekako zadovoljna.

Iza nje sve je obasjano mjesečevom svjetlosti. Ne vidim drveće, kuće, samo neke male brežuljke u tamnoj sepia varijanti koji nestaju u daljini. Nije baš sve isto kao što se sjećam...

Bako, otkud ti? – pitam.

Evo me, došla sam iz Zagreba. – kaže ona smješeći se.

Iz Zagreba bako?

A gdje sam onda ja? Trebao bih biti u Zagrebu. Kućica u kojoj jesam, je kućica iz Kozarčeve, ali nije više u Kozarčevoj. Barem po krajoliku. Malo sam zbunjen mjestom. I možda preplašen događajima.

Pogled mi uhvati sjenu koja odmiče za desnu stranu kuće. Bilo bi nepristojno gledati za njom, jer ipak je baka tu, a nismo se dugo vidjeli...

Osjećam onaj grč u potiljku i dlačice na njemu kako kreću prema gore. Kao na mačjem repu, svaka zauzima svoje mjesto. I strši. Ne kužim zašto, nelagoda sama raste, valjda zbog one sjene što je pobjegla iza kuće prema ulaznim vratima, koja ne znam jesam li zaključao, koja, siguran sam, nisam ni vidio prije nego što sam se probudio, ali ako su barem ona, kao i pod i prozor na istome mjestu – onda su tamo gdje sam pretpostavio da jesu - ali opet ne znam jesu li zaključana, jer toliko sam ih puta nakon prilagodbe na škripu stare kuće znao ostaviti otključana, je li zbog hira ili zaboravnosti – tko bi se toga sada sjetio? Osim nelagode sjene, pitam sam sebe, postoji li neki drugi razlog za zaključavanje vrata?

Hoćeš li samnom? – pita me baka. Smješi se, možda bi još nešto rekla, ali ja sam brži:

Ne, ba... – budim se i nastavljam – ... ko!

Čuo sam se. Možda su me čuli i susjedi. Oni budni.

Opet sam u sadašnjoj sobi, kraj otvorenog prozora. Znojan. Uzbuđen.

OK, bio je san. Probudio sam se. Da, bio je san... Baka, moja pokojna baka, umrla u Zagrebu, u prognaništvu. Zove me sa sobom. Krasno. Brišem mokro čelo mokrom rukom. Ništa suho kod mene...

U toj pozivnoj ulozi očekivao sam Eskyja, bako, on je zadnji otišao. Ne sjećaš se ti Eskyja, on je došao i otišao poslije tebe. Nasmijem se. Manje više – kiselo. Da dođem sebi. Da se ohrabrim.

Sna više nema. Budan sam.

Mobilni je pored mene. Propušteni poziv.

Ti si. Spavaš li sada?

Ipak zovem.

Javljaš se. Pitam što radiš budna u ove sitne sate.

Ja ne mogu spavati, zapravo spavam na rate. – kažeš sneno.

Spavaš na rate? Pa što je?

Nedostaješ mi.

I ti meni, mala moja. – kažem. Nasmijem se u sebi. Nisi ti mala.

Mislila sam da još radiš.

Do prije nekih sat i pol sam radio. Pa me slomilo i bacio sam se na krevet.

Ukratko ti pričam san.

Zahvaljuješ se baki što me probudila. I natjerala da te nazovem.

Nasmijem se. Odlična fora.

Pričamo. Ne znam koliko dugo.

Umorni oboje, a željni jedno drugog.

Rastajemo se. Samo do jutra. I do novog razgovora.

Ležem.

San polako dolazi.

I opet u polusnu, dok mozak radi napola na jednoj, a napola na drugoj strani, provuče se misao: nisam li olako prešao preko tvoje veze? S mojom bakom.

Ali svaki puta s uskličnikom.

To je nešto,
Što grije.

Ne volim pospremati. I onda čekam.

Slažem one manje i malo više prljave i one manje i malo više smrdljive stvari na iste takve stvari: majicu na majicu, hlače na hlače, gaće na gaće, čarape na čarape, lonac na lonac, tanjur na tanjur, žlicu na viljušku koja već leži na nožu, čašu u kriglu, kriglu napunim vrućom vodom i ostavim kako bi danima dok stoji i čeka na milost pranja, voda isparila i stvorila onaj krug kamenca koji se onda još teže može skinuti.

Takav sam. Čekam da kulminira, a kulminacija zahtijeva vrijeme do sebe koje je nekad vrlo veliko, a kada prođe i dođe njen trenutak tada više nema majica, gaća, hlača, čarapa, ni tanjura iz kojih bi mogao jesti, a i da ih ima ne bih imao s čime, nemoguće je popiti kriglu piva ili se jednostavno napiti vode... To je tzv. trenutak neposredno prije odluke o pospremanju.

Sjednem u kuhinju za stol, raskrčim nered samo toliko kako bi negdje stavio pepeljaru, zapalim i pogledam oko sebe.

KRŠ!

Pušim i osjećam kako ova cigareta ne sjeda onako kako bi trebala. Hvata me lagana trema, uzbuđenje, čelo se orosi, ignoriranje više nema smisla i ne pomaže; svi signali pokazuju da je vrijeme za pokret. Nevoljko gasim nepopušenu cigaretu, dižem se i krećem.

Od kuhinje. Prvo suđe. Pranje traje duže, sve je skoreno, mora se dobrano trljati. Čaše, šalice za kavu, noževi, žlice i viljuške, tanjuri plitki i duboki, pokoja posuda, tavica i šeflja. Sve je to uz puno pjene i vremena prebačeno u drugi sudoper. Onda ispiranje i slaganje na cijeđenje. Suđe ne brišem. Da, kasnije ima tu i tamo koju flekicu od sušenja vode, pa što onda? Onda stol. Obrišem ga, a pogled mi padne na pod. Zapravo nisam ga ni trebao gledati, samo isključiti Motorhead i čuti krckanje mrvica pod nogama. Ili izuti šlape i bos se prošetati. Usisam, pa zatim vlažna krpa sa nekim sredstvom za podove s pločicama. OK. A sad frizer. U njemu svega. Od povrća čudnih boja u vrećicama, salama koje se ne usuđujem otvoriti, Cola napola popijena – tko zna od kad, do smrznutih, popucalih i zalijepljenih za podlogu – jaja, pa i nekih većih posuda koje su isto tako u nekom stanju poluhibernacije... Pa ljeto je.

Jedino živo osim mene i onih nešto nehiberniranih organizama u frizeru su četiri biljke. Zapravo tri; jedna je tek u nastajanju (eksperiment moga djeteta i mene – posadili smo neko čudo koje je dofurala s izleta i ne znamo što trebamo dobiti). E, te biljke se redovito zalijevaju. Žive su. Nisu one nikome krive, ponajmanje meni. Mada kad sam se doselio u taj stan, činilo se kao da netko ima nešto protiv njih. Ali oporavile su se. Pravi borci.

I još smeće. Ali to kasnije. Kad vidim što ima u sobi.

Soba. Prvo raščišćavanje razbacanih stvari: majice, hlače i ostalo bacam u mašinu, detergent, omekšivač i palim je. Ono što nije stalo ostavljam pored. Vraćam se. Krevet. Skidam posteljinu. Nosim u kupaonicu. Pronalazim davno zagubljeni broj telefona. Ne sjećam se čiji je. Piše samo broj. Bacam u vrećicu zajedno sa izvodima bankomata, dopisima i ostalim nebitnim. Smeće pridružujem onom iz kuhinje.

Trčim to baciti. Vraćam se. Perem ruke.

Spremam krevet, poplun i jastuke stavljam u ormar. Usisavam. Brišem prašinu.

Vadim veš iz mašine. Vješam ga. Stavljam novi.

Pospremam prašnjavu gitaru, rekete, laptop...

Ulazim u WC-kupaonicu. Mašina i dalje radi. Pošpricam WC školjku, umivaonik, kadu. Neka se dobro namoči i otopi sve što treba...

Palim cigaretu, puštam Dire Straits. Mirnije oko mene zahtijeva mirniju muziku.

Pomalo sam umoran. I gladan. Ali već zadovoljan učinjenim. Možda čak i sretan!

Klopa ide nakon sređivanja pošpricanog u kupaonici. Ribam. Perem. Brišem pod. Treća mašina radi. Mali problem oko prostora za vješanje veša. Ništa novo. Skoknem do terase i vješam ga tamo.

Gotovo!

Spremam klopu s guštom. Juha iz vrećice, salata, dva krmića na naglo, malo krumpirića, trčim po neizbježni kruh i pivo da mi se ne zatvori trgovina. Klopam. Hmmm, kako je to dobro.

Uzimam pivo, pepeljaru i cigarete, narihtam si laptop, priredim film skinut s neta... obučem posteljinu, namjestim krevet...

Odlično. Sve sam stigao, sve pospremio. Vrijeme je za novi ciklus.

Istuširam se, pustim film, namjestim jastuke i zavalim u krevet.

U sekundi shvatim kako sam nešto previdio, ali bilo je kasno. Miris je iskočio, napunio mi nosnice, primio me za vrat, zabio glavu u jastuk – dugo, mislio sam da ću se onesvjestiti. Koliko god sam se opirao bio je jači. (Ne)milosrdni okidač pokrenuo je lavinu: puštene su tvoje slike u mojoj glavi, tvoj uzdah u mojim ušima, moj uzdah, naš udah i izdah, tvoja leđa pred mojim očima, dva jezika u mojim ustima i dva u tvojim - na kratko, usta na tvom vratu, usta na mojim prsima, tvoja guza u mojim rukama, bradavica u mojim ustima, jedva čujno: volim to, jedva čujno: i ja isto, zajednički ritam, među nogama toplo i vlažno, na bokovima znojno i toplo, moje šake na tvojim ramenima, tvoje ruke na mom licu, tvoje ruke u mojoj kosi, moje ruke u tvojoj kosi, kao senzor pali se i gasi ritam daha na vratu, plahta upija, poluotvoreni prozor ponekad propusti dašak toplog povjetarca koji nas osvježi po leđima i nogama, malo tebe – malo mene, naizmjence... aaaaaaahhh, čujem te – dovoljan poticaj da završimo zajedno, da padnemo jedno na drugo, stisnemo se jače i nestanemo u trenutku.

Ležimo, prelazim prstima po tvom tijelu, drago mi je da si tu, da ti je dobro, da si dobro, da mirno spavaš, da se konačno smješkaš u snu i da će sutrašnje jutro biti predivno. Odmaraš se.

Osjećam te... i tvoj mir... tonem u san koji se vrti... na jastuku s tragom tvog parfema...

Jutro je.

Na laptopu četiri reda na crvenom popup-u.

Abort mission.
System Failure.
There are unprocessed objects. Virus possible.
Try cleaning again.

Znam sve o tebi,
Nisam se jednom našao na močvarnoj pustopoljini,
usred nevremena s tobom.

Znam sve o tebi,
Samo ne znam koliko si ovoga puta jak,
Ali dokazano sam jači.

Znam sve o tebi,
Gledam unazad i tonem,
prvo prsti, onda gležnjevi, pa koljena...

Znam sve o tebi,
Kad pogledam gore,
Sipaš mi kišu u lice.

Znam sve o tebi,
Gledam dolje i vidim te,
Jakog, ali nisam zabrinut.

Znam sve o tebi,
Nevrijeme se polako stišava,
Kao i uvijek tražim sunce kroz oblake.

I evo,
Nestaje ti nebeska podrška,
A moja dolazi.

Suši te, zemlja puca,
Izvlačim se i protežem,
Kao poslije ružnog sna.

Sretan sam, živim ponovno.

A tebi,
Zbogom!

Ušla je u moj prostor,
smjestila se na frizeru,
pored nekih biljaka,
bivših stanara.

Pogledao sam je
Punim srcem,
Bilo mi je drago
Što me posjetila.

Otišao sam prema prozoru,
Odletjela je u hodnik,
Otvorio sam prozor,
Širom.

Krenuo prema njoj,
Mahnula je (kao) krilom,
Okrenula glavicu,
Za zbogom.

Nestala je,
U magli,
U zraku,
Zauvijek.

Tog jutra,
sivilo nad Zagrebom,
bilo je manje sivo.

Da, lakše je,
Sve popljuvati,
Nježnosti naše...

Ljubav,
Ako je bilo
Satrti.

Bilo,
Ubrzati,
Prokleto bilo!

I opet
Iznova
Krenuti.

Netko s nekim,
Netko s nikim,
Sa samim sobom.

Sjeo sam. Bilo je začudo mjesta, u tom ranovečernjem busu. Buljim u jumbo plakate, čitam poruke koje me se ne tiču nit' me opčinjavaju. Glupe su to poruke, možda zbog vremena u kojem jesmo, možda zbog godina u kojima sam.

Zatim nagla promjena ujednačene bus buke – pali se motor, utišava žamor na trenutak, a onda se sve vraća u normalu.

Krećemo.

Bus se puni, još uvijek ima mjesta, promatram malo (su)putnike, malo zurim van. Lisinski, NSK, idemo normalno,... Novi Zagreb – Sopot...

Ulazi starica s kolicima.

Ne, starica nije u kolicima. Njena kolica su za kupovinu od nekog kariranog materijala s kotačićima – drži ih čvrsto u rukama. Starica, u vrh glave - metar i pedeset, kila pedesetak, a kolica možda i preko metar. Bori se s njima, drži ih i jedva diže. I još neke vrećice po rukama. Zatrpana – skroz. Ne želi sjesti, mada je taj dan bilo ponuda. Drži se ulaza-izlaza.

Vrata se zatvaraju, vozimo se. Iz Sopota prelazimo u Travno, zatim smo poslije benzinske u Dugavama. Vozač otvara vrata.

Starica izlazi.

Vjerojatno u istom trenutku kad su se vrata zatvarala, kolica su se otvorila ili su joj ispala iz ruke. Niskopodni bus je odličan, ali treba malo snage za prenijeti teret iz busa do nogostupa koju ona tada nije imala. Začuo se zvuk koji smo vjerojatno svi u busu prepoznali.

I vrata su se zatvorila.

Ali vozač ne kreće. Gleda u retrovizor. Staricu.

I dalje stoji na stanici.

Stoji.

Opsuje tiho.

Otvara vrata. Samo svoja.

Izlazi van.

Govori starici:

Pa što ste se tako natovarili? Nemojte to više raditi!

Onako oštro, a zapravo ne zna kako.

Skuplja sve boce s njom.

Plastične.

Ulazi u bus.

Zatvara vrata.

Kreće.

Nastavlja.

_____________________

Izlazim na prednja vrata, kimnem glavom i sa smješkom kažem: Laku noć.
Laku noć mi odgovori - ozbiljno.

Imam još svega nekoliko milijuna sg-a. Do tebe. Poruke mi stižu većom brzinom nego prije, gotovo da osjetim tvoj dodir na njima. Gledam kako vrtiš novu frizuru među prstima, čujem kako pjevušiš, tvoj predivni glas ulazi duboko u mene, u novom kućnom ogrtaču tek stigla s tuširanja mažeš lice pred velikim zrcalom, noge i ruke... sve...

Živjeti uz tebe – je živjeti. Ništa drugo ne priznam. Ne mogu i da hoću. Znaš to. I uzbuđena si isto kao i ja. I ja to znam. Nije li to divno? Svaki moj dolazak naš je novi početak, nikad nastavak. I kao na svakom početku ludi smo, zaljubljeni, držimo se za ruke, dugo šetamo, skupljamo školjke, bacamo kamenčiće u vodu kao djeca, kupamo se, brišemo jedno drugo, pričamo i ljubimo do jutra, do prvih ptica, prvih zraka sunca... i duže... Radimo ono što rade zaljubljeni. U krug, u beskonačnost...

Veselim se svakoj tvojoj poruci kao dijete. A nisam baš u toj kategoriji. Priznajem da je smiješno, ja sam sâm sebi smiješan, ali već se spremam. Odabirem između tri radna odijela koje ću obući, a sva tri su ista. Ajde, nađem tu i tamo neko oštećenje, pa biram i gledam ponovno. To je proces koji traje. Nema mjesta slučajnosti. I izaberem kao da ću te stisnuti u njemu, a neću. Ali vidjet ćeš me. Svejedno. Pomalo mi je neugodno misleći da ćeš osjetiti miris drugih svjetova, miris njihovih menzi, gradilišta i crpilišta, miris drugih vrsta, onaj miris koji ti se neće svidjeti. A znam da me nećeš pomirisati. Ne preko ekrana... ali eto, mislim na sve i još preko toga. Za svaki slučaj. Možda zato što sam dugo sam. Sigurno zato što te neograničeno volim,... ma nemam pojma :) To si ti, to sam ja i to je sve. Teško mi je objasniti zašto nešto činim, samo znam da to činim zbog tebe i da je to predivan osjećaj. Baš mi je super. Sada kada znam da nisi daleko.

Vremenom smo se navikli na ova moja putovanja, gastarbajterski način života, i uvijek se nekako uspijemo pripremiti na ove velike udaljenosti, na rijetke poruke, na samoću koja je neminovna... Vrijeme ili dva, prođu, spremamo se za to koliko god smo uvijek nespremni. Ali izdržimo.

No, karantena je neizdrživa... Znam da si blizu, znam da te čujem i vidim u istom trenutku kad ti to radiš, a ne mogu do tebe. To me ubija.

Brijem se, spavam, oblačim... Slijećemo.

Znam da ubija i tebe. U karanteni se šalimo, pričamo gluposti, pola i više vremena smo na ekranu ne bi li skratili vrijeme čekanja. Pregledavamo poruke, jedemo, pijemo pića „zajedno“... Opet se upoznajemo. A to je nešto predivno. Koliko god bi bilo ljepše da te pri tom držim i mazim.

Pokazuješ mi novog kućnog ljubimca – B'adham – križanac valjda, smiješno i čudno neko stvorenje, nepoznata vrsta, čupav, a opet nije sav u dlakama, kažeš da je sa neke daleke planete i da si zaboravila kako se zove. Nije bitno, nadam se da nije ukraden, kažem ja i pokazujem mog.

Ne znam je li ukraden, kažeš ti, dok se B'adham stisnuo, ispustio čudan zvuk, promijenio...
Opa, možda se i neće baš slagati – kažem.

Dok ne osjete miris jedno drugog – odgovaraš mi uz smijeh.

Smijem se i ja... Slični su, slično mislimo, ljubavi!... ali je li to ista vrsta, nisam neki stručnjak...

Oh, kako je divno biti uz tebe, čuti tvoj glas i smijeh, pratiti tvoje skladne pokrete, diviti se pjesmi tvoga tijela, još da te mogu taknuti, da te mogu priviti k sebi, još samo 1/12 vremena i opet smo zajedno.

Hoće li nas konačno uspavati, da izdržimo još ovo malo? Već smo iscrpljeni. Što od puta, što od želje...

San. Buđenje. Kupanje. Promjena odjeće.

Čekaš me na kontrolnoj, sigurnoj točki. Kao i toliko puta prije.

Prolazim sve, grlimo se, ljubimo, stiskamo. Pune su mi ruke poklona, stvari, nosim kavez s ljubimcem. Ljubimicom – ispravljam se - kažu da je ženka. Ali uz sve to svejedno te osjećam na svojim prsima, privila si se uz mene onako kako samo ti znaš, a ja još uvijek imam dovoljno svega da te stisnem, još uvijek imam i uvijek ću imati, mala moja.

Ti,... frajeru jedan, samo ženke furaš oko sebe!

Znaš me ljubavi!

Oboje se smijemo. Od srca.

I konačno smo tu. Pred vratima. Ulaziš. Ulazim.

Ah.... stanem na vratima. Udišem miris doma. Pa još jednom. To je miris tebe. Dom, to si ti, ljubavi.

Stavljam kavez pored B'adhamovog.

Kako ćemo nazvati nju? – pitam.

Neka bude – Rheeva!

Može! Dođi ovamo, mala...

Prštalo je te večeri šareno perje Eeskonovo nad B'adhamom i Rheevom.

Od silne bliskosti i međusobnog davanja ljubavi neprimjećeno je da su se dolje kavezi već povezali... blagim, nježnim, suosjećajnim crno-bijelim stiskom. Ispod čupavog vršnog ekstremiteta, u udubljenjima... sjala su na svakom ljubimcu dva vlažna i ograničeno pokretljiva dijela. Potekle su prozirne kapi, od sreće ili od tuge - nije zabilježeno.

Kad se ti vratiš iz zemlje zmajeva, ja ću već biti pozicioniran istočnije od tebe. Bit ću ninja, kupit ću katanu, vježbati penjanje i ostalo potrebno za moj novi put.

A kad mi se konačno javiš nakon izleta, posla, ljubavi – što god već to bilo ili je sve zajedno, doći ću jedne večeri, popeti se do tvog kata kako to samo ninje rade, upasti kroz prozor, nečujno, bez razbijanja prozora, magijom želje i strasti stvorit ću se u tvojoj sobi dok budeš spavala. Prije nego što dlan lijeve ruke spustim na tvoja usta, podignut ću visoko katanu oštricom okrenutu prema tvojim prsima...

Unutra sam. Djelomično si prekrivena prozirnom bijelom plahtom, ljeto je. Grudi su slobodne, polako se dižu i spuštaju. Još uvijek izgledaju dobro, privlačno, mirisno, iako ih je privlačilo, mirisalo i ljubilo toliko muškaraca... Spavaš najdubljim snom ove tople večeri, mirno i opušteno i znam da oni sada nisu s tobom. Možda sanjaš zemlju zmajeva ili neke smiješno romantične slike zalaska ili bonacu s pješčane plaže. Sve ono što ne radiš na javi.

Lagano spuštam dlan na tvoja usta i budim te. Spuštam vrh katane između tvojih grudi. Kapljica krvi sklizne prema pupku. Tvoje oči ne mole, kraj dolazi na najbolji mogući način.

U uglu tvojih usana pojavljuje se osmijeh. Vratim ti ga očima. Ti znaš kako se smijem. I kada se smijem. Znaš sve o meni. Gotovo sve. Pročitaš taj osmijeh i duboko udahneš. Vrh katane još se više utisne u tvoja prsa.

Režem i ljubim. 17/16. 16/16 raspoređujem po zidu, improviziram našu zadnju instalaciju. Ispod svakog dijela na tankom art papiru pišem poruku svojom krvlju, iz glave, nepripremljenu, nelektoriranu... Sva sreća ne vidiš što sam napravio, ali ipak te čujem - imaš zamjerke u postavu, konceptu i materijalu. Priznajem, nije to moj posao, ali mislim da ipak dobro izgleda. Što god ti sad rekla. U mojoj glavi.

Opirem se nesvjestici. Krvava je ovo večer, prava ljubavna. Patetično do jaja, rekla bi.

Gledam neko vrijeme instalaciju, napravim nekoliko fotki... Gotovo! Nisu dobro ispale - velike su sjene od blica, a stativ nemam. Tebi u čast nazivam je Nessy.
Reći ćeš mi da nisi zvijer. Reći ću ti da jesi, a da ja nisam dreser. A pokušao sam biti.

Budi ono što jesi.

Ja sam ninja, volim crno, noć, nestati, pojaviti se, iznenaditi... Ali radim to zato što volim, a ne zato što me plaćaju. Reći ćeš mi da nisam. Jesam – Pogledaj oko sebe! Oh, oprosti ne možeš. Okrenut ću te ja. Evo, gledaj!

I na kraju, draga moja, spremam nered koji sam napravio. Ložim peć u kaminu, postavljam te oprezno, svakom dijelu pristupam sa zasluženom pažnjom.

16/16 gori od želje, strasti, požude...

U rukama mi tvoje gaćice i miris. Kako je to dobar miris. Neko vrijeme uživam u njemu, za pamćenje, a činjenica je da ga nisam zaboravio ni da ću ga zaboraviti. Barem ne tako brzo.

Bacam ih u vatru. 17/16 izgara.

Sjedam u fotelju, palim kubansku cigaru i točim Belgijsko pivo koje sam našao u tvom frižideru. Valjda sam jedan od rijetkih kome si kupovala pivo. Ili to samo mislim. I dok gledam tvoje 16/16 tijelo i 1/16 gaćice kako nestaju u vatri i dimu, puknem od smijeha na jednu staru foru.

Sve je to pičkin dim.

Problemi su negdje drugdje!

Pozdrav novoj zajednici!

Prebacujem blog sa stare adrese.

U početku ću stavljati starije tekstove koje ću povremeno miješati s novijim, aktualnim. Nakon prebacivanja slijede samo novi tekstovi koje ne pišem po diktatu, dnevno ili tjedno, nego kad me nešto potakne.

Teme su uglavnom životne.