Marketing
Balkonaši
Rođen sam u vrijeme kad je Marlboro kauboj bio glavna faca, Camel trophy izazov za kojim smo svi žudili, u Opatiji su se odmarali samo žestoki frajeri, a Filter 57 bio je pauza za ekipu s bauštele.
Gledao sam te večeri obronke Medvednice načičkane svjetlima. S balkona. Ljeto je bilo, produženo, sretno. Kraj devetog mjeseca nije rodio kišom, oblacima, maglom, hladnim radijatorima. Rodio je toplinom. I bio sam u kratkim rukavima na balkonu. I u gaćama. U mom pušačkom raju.
Ali sada? Na balkonu? Studeno je i u siječnju.
Mada, kao neki starčić, mogao bih se sjetiti početka studenog sa snijegom. Mogao bih se sjetiti tuluma kod sadašnjeg kuma koji kreće od 17 sati (jer tko će čekati 23 sata da bi otišao na tulum – nije to kao danas), piva i furke laganih tankerica ispod kojih su se nosile raznošene majice kratkih rukava. Nitko ih (k)od nas nije zvao T-shirt. I povratka kući u 4-5 ujutro s nekih 20-tak cm snijega pod nogama. A da do izlaska nismo ni vidjeli da pada snijeg. Jer je unutra bilo dobro. Povratak kući prošao je u cvokotanju zahvaljujući preostalim neodumrlim završecima živaca, žurili smo smrznutih noseva, prstiju na rukama i mokrim nogama, diveći se iznenadnom snijegu...
I pukla me nostalgija za pušačkim vremenima ili za hladnoćom studenog ili za mladosti, vrag će ga znati. Ali izlaze samo neke lijepe slike :)
A sad smo bez sunca već danima. U stvarnosti samo svjetla u magli. I dim cigarete. Na balkonu. Kako prolazi dan provizorna pepeljara se puni, čikovi plivaju u smećkastoj vodi kao neoprezne ribe u savskim ostacima nakon njenog povlačenja. Nikom ne pada na pamet da jede te ribe, a nutela koja je prije bila u staklenci davno je otišla Savom. Ne sjećam se da sam je jeo. Kod nje. Možda je sama..., malo se zdebljala u zadnje vrijeme. I malo joj se trbuščić zaokružio.
Dijete?
Ne, kaže da mora na dijetu i da je nisam dobro razumio. Ali nema ništa protiv. Dapače.
OK.
?
Balkon. Vratimo se balkonu.
Nerijetko sada mislim na mog novopečenog prijatelja, dečka moje stare prijateljice i što je najvažnije – starog balkonaša. On je bio prvi koga znam. Smijali smo se tome u ljetnom i iznimno toplom jesenskom posjetu balkonu. Ali sada? Na hladnoći mrznu uha, prsti i kroz šlape leden balkonski pod neumoljivo siše toplinu.
Cigareta traje manje. Ubija je zagrebačka mliječna studen koja klizi svakim udahom. Unutra. Van ide kao da popunjava i zgušnjava već zgusnutu magluštinu. Mrzne zajedno sa zrakom izvana, ne otapa ga ni ne omekšava. Gotovo da se zaledi čim se odvoji od modrih usnica. I popuni rupu. Kao kad se inače popunjava rupa u magli. Upravo tako.
Odaje mi moj stari balkonaš, prijatelj po oružju, tajnu... Kad je hladno ode popušiti ispred ulaznih vrata u stan! Mislim, nije loša ideja, ali nekako se ne vidim u tome. Mene bi bilo sram da me vidi neki susjed. Kažem mu da sam jučer pušio na balkonu u kožnoj jakni, gaćama i šlapama na nogama. I da je bilo hladno. Ali to je ipak nekoliko minuta, može se.
(Pomislim večeras po prvi puta koliko nas ima. Nas koji pušimo na balkonu. Balkonaša.)
Da, sad vidim da je bila zajebancija ljeti pušiti na balkonu i čitati novine, promatrati u kasno poslijepodne ekipu kako napokon izlazi na poluusijanu ulicu i slušati žamor iz oživljenog obližnjeg kafića. Ili u noći poremetiti tišinu paljenjem upaljača, užariti vrh cigarete, otpuhnuti i gledati načičkana svjetla podsljemena samo u boksericama zavaljen u pleteni stolac. Ili znojan od ljeta i vrućine, zapaliti cigaretu, osjetiti svježinu balkona nakon spavanja, lijevom rukom napola pospan promeškoljiti usnula jaja, nasmješiti se zadovoljno i odslušati nevjerojatan jutarnji koncert raspjevanog ptičjeg mnoštva u 4 ujutro. Ah...
Ali više nije zajebancija. Sad je hladno. Vani.
Unutra je toplo. Grije.
Nije zajebancija.
Post je objavljen 26.10.2015. u 21:01 sati.