Imam još svega nekoliko milijuna sg-a. Do tebe. Poruke mi stižu većom brzinom nego prije, gotovo da osjetim tvoj dodir na njima. Gledam kako vrtiš novu frizuru među prstima, čujem kako pjevušiš, tvoj predivni glas ulazi duboko u mene, u novom kućnom ogrtaču tek stigla s tuširanja mažeš lice pred velikim zrcalom, noge i ruke... sve...

Živjeti uz tebe – je živjeti. Ništa drugo ne priznam. Ne mogu i da hoću. Znaš to. I uzbuđena si isto kao i ja. I ja to znam. Nije li to divno? Svaki moj dolazak naš je novi početak, nikad nastavak. I kao na svakom početku ludi smo, zaljubljeni, držimo se za ruke, dugo šetamo, skupljamo školjke, bacamo kamenčiće u vodu kao djeca, kupamo se, brišemo jedno drugo, pričamo i ljubimo do jutra, do prvih ptica, prvih zraka sunca... i duže... Radimo ono što rade zaljubljeni. U krug, u beskonačnost...

Veselim se svakoj tvojoj poruci kao dijete. A nisam baš u toj kategoriji. Priznajem da je smiješno, ja sam sâm sebi smiješan, ali već se spremam. Odabirem između tri radna odijela koje ću obući, a sva tri su ista. Ajde, nađem tu i tamo neko oštećenje, pa biram i gledam ponovno. To je proces koji traje. Nema mjesta slučajnosti. I izaberem kao da ću te stisnuti u njemu, a neću. Ali vidjet ćeš me. Svejedno. Pomalo mi je neugodno misleći da ćeš osjetiti miris drugih svjetova, miris njihovih menzi, gradilišta i crpilišta, miris drugih vrsta, onaj miris koji ti se neće svidjeti. A znam da me nećeš pomirisati. Ne preko ekrana... ali eto, mislim na sve i još preko toga. Za svaki slučaj. Možda zato što sam dugo sam. Sigurno zato što te neograničeno volim,... ma nemam pojma :) To si ti, to sam ja i to je sve. Teško mi je objasniti zašto nešto činim, samo znam da to činim zbog tebe i da je to predivan osjećaj. Baš mi je super. Sada kada znam da nisi daleko.

Vremenom smo se navikli na ova moja putovanja, gastarbajterski način života, i uvijek se nekako uspijemo pripremiti na ove velike udaljenosti, na rijetke poruke, na samoću koja je neminovna... Vrijeme ili dva, prođu, spremamo se za to koliko god smo uvijek nespremni. Ali izdržimo.

No, karantena je neizdrživa... Znam da si blizu, znam da te čujem i vidim u istom trenutku kad ti to radiš, a ne mogu do tebe. To me ubija.

Brijem se, spavam, oblačim... Slijećemo.

Znam da ubija i tebe. U karanteni se šalimo, pričamo gluposti, pola i više vremena smo na ekranu ne bi li skratili vrijeme čekanja. Pregledavamo poruke, jedemo, pijemo pića „zajedno“... Opet se upoznajemo. A to je nešto predivno. Koliko god bi bilo ljepše da te pri tom držim i mazim.

Pokazuješ mi novog kućnog ljubimca – B'adham – križanac valjda, smiješno i čudno neko stvorenje, nepoznata vrsta, čupav, a opet nije sav u dlakama, kažeš da je sa neke daleke planete i da si zaboravila kako se zove. Nije bitno, nadam se da nije ukraden, kažem ja i pokazujem mog.

Ne znam je li ukraden, kažeš ti, dok se B'adham stisnuo, ispustio čudan zvuk, promijenio...
Opa, možda se i neće baš slagati – kažem.

Dok ne osjete miris jedno drugog – odgovaraš mi uz smijeh.

Smijem se i ja... Slični su, slično mislimo, ljubavi!... ali je li to ista vrsta, nisam neki stručnjak...

Oh, kako je divno biti uz tebe, čuti tvoj glas i smijeh, pratiti tvoje skladne pokrete, diviti se pjesmi tvoga tijela, još da te mogu taknuti, da te mogu priviti k sebi, još samo 1/12 vremena i opet smo zajedno.

Hoće li nas konačno uspavati, da izdržimo još ovo malo? Već smo iscrpljeni. Što od puta, što od želje...

San. Buđenje. Kupanje. Promjena odjeće.

Čekaš me na kontrolnoj, sigurnoj točki. Kao i toliko puta prije.

Prolazim sve, grlimo se, ljubimo, stiskamo. Pune su mi ruke poklona, stvari, nosim kavez s ljubimcem. Ljubimicom – ispravljam se - kažu da je ženka. Ali uz sve to svejedno te osjećam na svojim prsima, privila si se uz mene onako kako samo ti znaš, a ja još uvijek imam dovoljno svega da te stisnem, još uvijek imam i uvijek ću imati, mala moja.

Ti,... frajeru jedan, samo ženke furaš oko sebe!

Znaš me ljubavi!

Oboje se smijemo. Od srca.

I konačno smo tu. Pred vratima. Ulaziš. Ulazim.

Ah.... stanem na vratima. Udišem miris doma. Pa još jednom. To je miris tebe. Dom, to si ti, ljubavi.

Stavljam kavez pored B'adhamovog.

Kako ćemo nazvati nju? – pitam.

Neka bude – Rheeva!

Može! Dođi ovamo, mala...

Prštalo je te večeri šareno perje Eeskonovo nad B'adhamom i Rheevom.

Od silne bliskosti i međusobnog davanja ljubavi neprimjećeno je da su se dolje kavezi već povezali... blagim, nježnim, suosjećajnim crno-bijelim stiskom. Ispod čupavog vršnog ekstremiteta, u udubljenjima... sjala su na svakom ljubimcu dva vlažna i ograničeno pokretljiva dijela. Potekle su prozirne kapi, od sreće ili od tuge - nije zabilježeno.