SFSN

26 kolovoz 2017

Mislim da bi trebalo uhapsiti sve Srbe i Hrvate s opožarenih područja, zatim onu ekipu koja ostavlja pivske boce, povećala i ostala neprirodna čuda u prirodi, onda Sunce, Vodu i lako gorivo grmlje, raslinje i krivo sađeno bilje, Teslu zbog dalekovoda i samog Iliju Gromovnika zbog, razumljivo, ljetnih gromova i munja, zatim zadnjeg i najvažnijeg Boga kao njegovog/njihovog neupitnog nadglednog organa.

A ako ćemo bit ozbiljni onda treba hapsit samo Boga. Jer Ilija i ostala ekipa će se izvući na zapovjednu odgovornost i reći da je ipak On zakuhao sve. Pa ljudi smo, jelte... Ajd' možda Ilija nije. Mada znam nekoliko Ilija, al' oni su druga priča. Aha,... a kad ne možemo ove manje ribe hapsit i trpat u zatvore, kako ćemo si dopustiti neaktivno bogohuljenje prozivanjem ili smiješnim pokušajem prijetnje zatvorom nedodirljivom Bogu? Beznadežno je to. Jednakosti tu nema, ni trunke.

A On neprestano nekim svojim, a nama teško dokučivim miksanim mističnim istinama i porukama šalje, ovdje i sad, svima na Zemlji, projektu u izradi, da smo usrali motku do kraja i da je krajnje vrijeme da se opametimo. A mi udri jedni po drugima. Nema nama pomoći. A suptilnosti tipa: uredite, koza, uradite, ovca, zasadite, rok, održavajte, vatra, grm, vatrogasac, volite, kanader, pašteta, paket, datum, birajte dobro – jednostavno ne prolaze.

Bogu si teška. I Lijepa. A i Njegova. Jer naša nisi. Još uvijek stari lisac drži sve konce, a mi samo plešemo vođeni istim, ali predvidljivim korakom kao marionete, prema propasti. Jer tako je oduvijek, tradicija. I trajat će vjerojatno dok ne počnemo svak' za sebe misliti, a prema svome dobro.

A svome su svi naši. A naši internacionalni. Ili galaktički. Ili već.

Ma kužiš, jebi ga?

U radiše svega biše, u štediše još i više

03 kolovoz 2017

Kad te Gazda zove sebi onda ti, Njegov pravi, iskren i vjeran drug, pratioc i raširitelj širiš ruke i kažeš skrušeno: Nisam baš radio sve najbolje, ma kao i svaki čovjek sam, ali preko posrednika tvojih se kajem i šaljem sve ono što Ti već dobro znaš. I ufam se u Te, u Tvoju, kako riječ tako i prosudbu! Kao skromni podanik počašćen sam Tvojim – Praočevim – izborom i molim Te da me primiš u svoje dvore! Ili barem negdje blizu, pored.

Međutim, izgleda da se Gazdi ne ide samo tako i da se ovaj ovdje, taj naš mali sirotinjski, krvav, sjeban, natruo i sodomogomorski svijet ne (na)pušta srcem lako.

Jer tko zna?

Tamo negdje dvorci su samo san možda, a ovdje su za neke od oniksa java. Na novcima tima glava spava, a i štede da je strava. Kad se novaca ima, onda ima svega. I kad zašteka zdravlje, oporavak je blizu. Mjeseci čekanja u trenu se stope u samo jedan dan, a sve sestre i doktorska elita skoče, sva omražena i protjerivana kroz stoljeća nauka i s njom rođeni aparati i tehnika, sve to radi za jednu jedinu dijagnozu...

E moj slijepi, siromašni svijete.

Ritam zgrade

01 kolovoz 2017

Ova selidba, moja, morala se dogoditi, samo nisam pazio znakove. A sve je upućivalo na to. Dvoje s kata je već otišlo. Za treću, dragu osobu s kojom sam razmjenjivao grah i kupus, još nisam siguran. Mene, novog i najmlađeg s kata, zapalo je preseljenje. Trpam neke kutije i furam ih do auta, a susjed požutjelih sijedih brkova s trećeg kata, u prizemlju drži vrata.

"Jel se vi to selite?"
"Selim susjed, da!"
"I ja se selim!" – kaže on.

Svaka zgrada i svaki ulaz očito ima neki svoj ritam. Nas dvojica smo (susjed i ja) u ovom ulazu nekako upali u vlak koji nam daje još nešto vremena u realnom svijetu.

Ne žalim se. Samo konstatiram.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.