Ova selidba, moja, morala se dogoditi, samo nisam pazio znakove. A sve je upućivalo na to. Dvoje s kata je već otišlo. Za treću, dragu osobu s kojom sam razmjenjivao grah i kupus, još nisam siguran. Mene, novog i najmlađeg s kata, zapalo je preseljenje. Trpam neke kutije i furam ih do auta, a susjed požutjelih sijedih brkova s trećeg kata, u prizemlju drži vrata.

"Jel se vi to selite?"
"Selim susjed, da!"
"I ja se selim!" – kaže on.

Svaka zgrada i svaki ulaz očito ima neki svoj ritam. Nas dvojica smo (susjed i ja) u ovom ulazu nekako upali u vlak koji nam daje još nešto vremena u realnom svijetu.

Ne žalim se. Samo konstatiram.