Marketing
Malo o brojevima i spaljenim poljima
Pljuštalo je sunce po tirolskoj padini i okolnim sprženim brdima.
Na maloj čistini nije bilo cvijeća, ispod suhe trave otvarale su se pukotine trgajući spone zemljinom već odavno umrlom pokrovu. Na sjenovitom mjestu gdje sunce nije moglo doprijeti ni u jednom trenutku dana bilo je isto oko četrdesetpet stupnjeva. Trava uokolo još se zelenila, ali baš u dijelu vrta noćna je dama ostrugala nametnike sa svoje kože i poravnala sve što je raslo i bilo jestivo.
Bio sam sâm.
Nisam mario za sunce. Ignorirao sam ga, a ono mi se kao nevoljeno dijete trudilo umiliti. Vidjelo se to po svemu. Po vrtu najviše. Po tome što ne gorim na suncu također.
OK, možda tada baš i nisam bio svoj. Vidio sam cvijeće i brojeve i tamo gdje nije bilo ni cvijeća ni brojeva.
Brojevi koje sam viđao bili su izvedeni od pravilnih elemenata, kvadrata zarotiranih za četrdesetpet stupnjeva, za spomenutu temperaturu toga dana. Njihove boje su bile nježne: roza, ljubičasta, svjetlo zelena, presijavajuće dijamantna…brojevi nisu bili u boji i propuštali su surovost spaljenog prizora bez uljepšavanja.
Kako sam mjenjao kadrove, oni su uvijek bili ispred. Mislio sam da nešto znače ili sam (ipak) samo kuhao pod suncem. Vizir nisam nosio, ali nisam im se čudio.
Jedna mlađa ženska ruka pobjegla je u spaljeno grmlje. Zašuštalo je lišće i granje njenim prolazom, a zatim odjednom sve utihnulo. Pretpostavio sam što je posrijedi. Naletjela je na trnje i sad je stala i psuje, jer psovati i bježati ne može. Bila je to ruka trećeg nivoa, samostalna i pokušavala se prodati. Najgora vrsta.
Dan je, četrdesetpet u hladu.
Pred jutro jedne noći.
Post je objavljen 28.10.2015. u 22:47 sati.