Marketing
Hej Slaveni
Ovo jutro sam se digao prerano, taman sam sklopio oči i zvonio je alarm i koliko god on bio imitacija priobalnog cvrčka nije ga ugodno čuti kod buđenja. 4:30.
Otišao, obavio, razbudio se pošteno, a i želudac se prijavio jednim kratkim urlikom. Bilo je oko 7.
Ima tu blizu mene jedna pekara u koju relativno često idem. Kad sam sâm onda mi se ne da pripremati ozbiljniji obrok pa živim na pici, kroasanima ili nekim neznanim i inovativnim proizvodima koje gotovo svaka pekara koja drži do sebe ima. Uputim se prema njoj.
Širom otvorena vrata u prohladno kasnoproljetno jutro već su propustila nekoliko susjeda. Parkiram i krenem prema ulazu. Iz daleka vidim da radi simpatična i prema meni uvijek ljubazna teta mojih godina. I ona je mene vidjela. Vodi se neka žustra priča sa suhonjavom bakicom koja je došla po kruh i peciva za unuke. Kvartovska jutarnja idila.
Je i znate kaj? – veli „moja“ teta. – Potpisali smo.
Kaj? – veli bakica. – Aha, da, da… pa naravno da ste potpisali.
Stojim pored bakice i uljudno ne prekidam razgovor. „Moja“ teta me pogleda.
Izvolite susjed?
Molim Vas mali kruh, kroasan s čokoladom i … ova dva kukuruzna klipića.
Treba, ja sam isto. – nastavlja bakica. Znate kaj? To su ljudi kaj nikaj ne znaju, zmazani su i nisu odavde.
I u tom trenutku mi sine da pričaju o azilantima. Vjerojatno je mislila na crnopute i tamnopute pod zmazani. Ne gospođo, oni su samo takve boje kože. – počinjem svoj ranojutarnji unutarnji dijalog/monolog.
Ima ih stvarno svakakvih… – kaže „moja“ teta dok mi puni vrećicu. Mene je jedan pratio i napravila sam prijavu na policiji…
Da, u mraku su velike oči pogotovo ako je čovjek crn. Jadnica je sama. – kažem sam sebi.
Je, znate kaj oni hoćeju, žene. – kaže bakica.
Nemate bojazni, bakice. – opet ja sebi.
Da, da, kak ne, sam dalje od mene. – pridruži se "moja" teta.
Vjerujem da će se u godinama bakice sjećati tog umišljenog praćenja sa sjetom i neiskorištenom mogućnosti za barem jedan pošteni seks.
Aha, pa onda dobiju državljanstvo… – nadometne bakica.
Molim Vas i ona dva klipića. – kažem, nakon što mi je pružila vrećicu.
Jesam, stavila sam susjed. – kaže.
Oprostite, nisam vidio. – kažem. Očito me omeo moj unutarnji monolog/dijalog.
E, susjed, ne morate Vi sve vidjeti! – kaže u šali.
E da, nekad je bolje ne vidjeti. – kažem ja.
Ona se nasmije. Ne znam zašto.
Platim, okrenem se i kažem: Do viđenja.
I pitam se što se zbiva s ovim našim svijetom. Ne tako davno imali smo veći broj ratnih izbjeglica. Otkud ova netrpeljivost prema drugom/drugačijem, unesrećenom u krajnjem slučaju? Zašto dopuštamo određivanje bojom kože? Ili možda neznanjem hrvatskog? Ili drugom vjerom? Ako se vratimo samo malo dalje u prošlost vidjet ćemo da su divljaci Slaveni (od kojih valjda velika većina ljudi s ovih prostora vuče korjene) pobili/asimilirali Ilire koji su prije njih/nas nastanjivali ove prostore. Možda je kolektivna svijest toliko duboko usađena da podsvjesno svi znamo što smo napravili, pa se bojimo ponavljanja povijesti na vlastitu štetu? Ali, činjenica je da smo svi mi došli odnekud, neki prije neki kasnije.
Konformist u meni žali što je ovome prisustvovao i kako je njemu već svojstveno, nevoljno umire, tu na izlaznom pragu najbliže kvartovske pekare.
Sljedeća je dosta dalje.
Gazda albanac.
Ti tamnoputi dečki iz azila znaju tamo doći po kruh.
Post je objavljen 30.10.2015. u 21:25 sati.