Marketing
Miris
Ne volim pospremati. I onda čekam.
Slažem one manje i malo više prljave i one manje i malo više smrdljive stvari na iste takve stvari: majicu na majicu, hlače na hlače, gaće na gaće, čarape na čarape, lonac na lonac, tanjur na tanjur, žlicu na viljušku koja već leži na nožu, čašu u kriglu, kriglu napunim vrućom vodom i ostavim kako bi danima dok stoji i čeka na milost pranja, voda isparila i stvorila onaj krug kamenca koji se onda još teže može skinuti.
Takav sam. Čekam da kulminira, a kulminacija zahtijeva vrijeme do sebe koje je nekad vrlo veliko, a kada prođe i dođe njen trenutak tada više nema majica, gaća, hlača, čarapa, ni tanjura iz kojih bi mogao jesti, a i da ih ima ne bih imao s čime, nemoguće je popiti kriglu piva ili se jednostavno napiti vode... To je tzv. trenutak neposredno prije odluke o pospremanju.
Sjednem u kuhinju za stol, raskrčim nered samo toliko kako bi negdje stavio pepeljaru, zapalim i pogledam oko sebe.
KRŠ!
Pušim i osjećam kako ova cigareta ne sjeda onako kako bi trebala. Hvata me lagana trema, uzbuđenje, čelo se orosi, ignoriranje više nema smisla i ne pomaže; svi signali pokazuju da je vrijeme za pokret. Nevoljko gasim nepopušenu cigaretu, dižem se i krećem.
Od kuhinje. Prvo suđe. Pranje traje duže, sve je skoreno, mora se dobrano trljati. Čaše, šalice za kavu, noževi, žlice i viljuške, tanjuri plitki i duboki, pokoja posuda, tavica i šeflja. Sve je to uz puno pjene i vremena prebačeno u drugi sudoper. Onda ispiranje i slaganje na cijeđenje. Suđe ne brišem. Da, kasnije ima tu i tamo koju flekicu od sušenja vode, pa što onda? Onda stol. Obrišem ga, a pogled mi padne na pod. Zapravo nisam ga ni trebao gledati, samo isključiti Motorhead i čuti krckanje mrvica pod nogama. Ili izuti šlape i bos se prošetati. Usisam, pa zatim vlažna krpa sa nekim sredstvom za podove s pločicama. OK. A sad frizer. U njemu svega. Od povrća čudnih boja u vrećicama, salama koje se ne usuđujem otvoriti, Cola napola popijena – tko zna od kad, do smrznutih, popucalih i zalijepljenih za podlogu – jaja, pa i nekih većih posuda koje su isto tako u nekom stanju poluhibernacije... Pa ljeto je.
Jedino živo osim mene i onih nešto nehiberniranih organizama u frizeru su četiri biljke. Zapravo tri; jedna je tek u nastajanju (eksperiment moga djeteta i mene – posadili smo neko čudo koje je dofurala s izleta i ne znamo što trebamo dobiti). E, te biljke se redovito zalijevaju. Žive su. Nisu one nikome krive, ponajmanje meni. Mada kad sam se doselio u taj stan, činilo se kao da netko ima nešto protiv njih. Ali oporavile su se. Pravi borci.
I još smeće. Ali to kasnije. Kad vidim što ima u sobi.
Soba. Prvo raščišćavanje razbacanih stvari: majice, hlače i ostalo bacam u mašinu, detergent, omekšivač i palim je. Ono što nije stalo ostavljam pored. Vraćam se. Krevet. Skidam posteljinu. Nosim u kupaonicu. Pronalazim davno zagubljeni broj telefona. Ne sjećam se čiji je. Piše samo broj. Bacam u vrećicu zajedno sa izvodima bankomata, dopisima i ostalim nebitnim. Smeće pridružujem onom iz kuhinje.
Trčim to baciti. Vraćam se. Perem ruke.
Spremam krevet, poplun i jastuke stavljam u ormar. Usisavam. Brišem prašinu.
Vadim veš iz mašine. Vješam ga. Stavljam novi.
Pospremam prašnjavu gitaru, rekete, laptop...
Ulazim u WC-kupaonicu. Mašina i dalje radi. Pošpricam WC školjku, umivaonik, kadu. Neka se dobro namoči i otopi sve što treba...
Palim cigaretu, puštam Dire Straits. Mirnije oko mene zahtijeva mirniju muziku.
Pomalo sam umoran. I gladan. Ali već zadovoljan učinjenim. Možda čak i sretan!
Klopa ide nakon sređivanja pošpricanog u kupaonici. Ribam. Perem. Brišem pod. Treća mašina radi. Mali problem oko prostora za vješanje veša. Ništa novo. Skoknem do terase i vješam ga tamo.
Gotovo!
Spremam klopu s guštom. Juha iz vrećice, salata, dva krmića na naglo, malo krumpirića, trčim po neizbježni kruh i pivo da mi se ne zatvori trgovina. Klopam. Hmmm, kako je to dobro.
Uzimam pivo, pepeljaru i cigarete, narihtam si laptop, priredim film skinut s neta... obučem posteljinu, namjestim krevet...
Odlično. Sve sam stigao, sve pospremio. Vrijeme je za novi ciklus.
Istuširam se, pustim film, namjestim jastuke i zavalim u krevet.
U sekundi shvatim kako sam nešto previdio, ali bilo je kasno. Miris je iskočio, napunio mi nosnice, primio me za vrat, zabio glavu u jastuk – dugo, mislio sam da ću se onesvjestiti. Koliko god sam se opirao bio je jači. (Ne)milosrdni okidač pokrenuo je lavinu: puštene su tvoje slike u mojoj glavi, tvoj uzdah u mojim ušima, moj uzdah, naš udah i izdah, tvoja leđa pred mojim očima, dva jezika u mojim ustima i dva u tvojim - na kratko, usta na tvom vratu, usta na mojim prsima, tvoja guza u mojim rukama, bradavica u mojim ustima, jedva čujno: volim to, jedva čujno: i ja isto, zajednički ritam, među nogama toplo i vlažno, na bokovima znojno i toplo, moje šake na tvojim ramenima, tvoje ruke na mom licu, tvoje ruke u mojoj kosi, moje ruke u tvojoj kosi, kao senzor pali se i gasi ritam daha na vratu, plahta upija, poluotvoreni prozor ponekad propusti dašak toplog povjetarca koji nas osvježi po leđima i nogama, malo tebe – malo mene, naizmjence... aaaaaaahhh, čujem te – dovoljan poticaj da završimo zajedno, da padnemo jedno na drugo, stisnemo se jače i nestanemo u trenutku.
Ležimo, prelazim prstima po tvom tijelu, drago mi je da si tu, da ti je dobro, da si dobro, da mirno spavaš, da se konačno smješkaš u snu i da će sutrašnje jutro biti predivno. Odmaraš se.
Osjećam te... i tvoj mir... tonem u san koji se vrti... na jastuku s tragom tvog parfema...
Jutro je.
Na laptopu četiri reda na crvenom popup-u.
Abort mission.
System Failure.
There are unprocessed objects. Virus possible.
Try cleaning again.
Post je objavljen 26.10.2015. u 09:30 sati.