Marketing
Džep
Nema tome tako davno, pokojna tetka iz Njemačke poslala je paket. Zapravo ovlastila nekog da pošalje u njeno ime.
Paket nam je uručila dostavna služba uz potpis.
Kad smo ga otvorili unutra je bila mala ceduljica s nekoliko redaka:
Voli Vas
Sve Puno
Anastazija.
I hrpetina iznošene robe.
Pogledasmo se.
„U kurac…“ pomislim, „jesmo šupak svijeta.“
Za tjedan dana sam, nakon što smo se grohotom nasmijali na njih, nosio potkraćene hlače pokojne vlasnice s fejk džepovima. Nadam se da se okrenula u grobu. Stari me pokušao oraspoložiti dosjetkom o maminom djedu i pričom o tome kako djed sigurno nije imao ovakve hlače kad je prokockao lovu cijele familije i ergelu lipicanaca. Nije mu uspjelo. Bolje da je rekao kako su džepovi primjereni vremenu.
Bio je kraj petog mjeseca i vrućine su već krenule. Još uvijek sam mogao sakriti te smiješne džepove nekom podužom demode širokom košuljom iz bijednog asortimana kojim sam raspolagao. Ali šanse za skrivanjem svakim su danom kopnile, kao i svježi večernji povjetarac koji se pretvarao u znojavi ljetni.
Rijetko izlazim van. Obično petkom ili subotom malo protegnem noge. Više za starce, nego za sebe. Mada i tada uglavnom sjedim.
Mama je za petak ispeglala majicu. Hlače sam već obukao, naravno, one s fejk džepovima.
Zalupio sam vrata, iz hidranta na drugom katu izvadio cigarete i upaljač. Starcima nisam smio priznati da pušim i trošim dio njihove zarade na smeće kojim se trujem. Zbog fejk džepova, u rukama držim i dvadeset kuna. Deset redovnih, i još deset koje mi je stari uvalio da stara ne vidi.
Bogataš sam. Fejk. I hlače koje majica ne prekriva. Ali noć pomaže.
Društvo je, kao i uvijek, na klupicama. Deset dajem za ulaz, deset trpam u celofan cigareta koje držim na oku. Zlu ne trebalo. Lampa u blizini i dalje ne radi, na svu sreću.
Odlazi se po najjeftiniji balon vina i jednu colu za žensku bambus-ekipu.
Andrea je tu.
Pokušavam uhvatiti pogled, ali ne uspijevam sve do trećeg kruga. Tad se nekoliko puta okrznemo i nije trebalo puno, još dva kruga, i bili smo iza tri bora na igralištu, iza kojih pogled nije gledao na ništa, nije bilo nikog, osim žamora ekipe s klupica.
Izdahnula mi je svoj život na uho dok sam se ježio, ispod njene majice nespretno je nestao grudnjak.
Polako je spustila ruku prema hlačama. Uvlačila je nekoliko puta u fejk džep. Bezuspješno…
I na kraju odustala.
Poslije su mi se smijali.
Jer nisam imao džep.
Kažu da je onaj s rupom najbolji.
Post je objavljen 27.10.2015. u 20:08 sati.