Marketing
Zbog Francuza
I da, stojim tu, na sred sobe naše kuće.
Zapravo, onog što je trebalo biti naša kuća, a sad je samo moja.
Mada je uvijek bila naša.
Kako god.
Ispod neopranih nogu i popucalog laka na noktima osjećam stari i rascvjetali laminat, ispod centimetarskog stiješnjenog stiropora i spljoštene spužvice naslućujem pukotinu. Dolazi miris zemlje ispod te zadnje raspucale betonske deke, ispod tri metra zemlje i metra šljunka što sam ga na brzinu prije petnaest godina te noći nabacala. Osjećam ponovno tvoj... A mislila sam da je to truljenje konačno i da te pojelo do kraja, međutim zlo nema mira.
I što sad? Raskopati kuću?
Ujutro sam otišla u grad i posudila bušilicu na dvadesetčetiri sata. Nije puno, tristo kuna. Plus gorivo maksimalno četiristopedeset, ako ću bušiti cijeli dan, a neću. Dvije vreće cementa, pijesak i šljunak. I burbon. Jeftini.
Spustila sam rolete. Maknula zavjese.
Laminat u sobi jedva sam uspjela skinuti, maknula sam stiropor i potrgala spužvicu, razbijala dobrih tri sata betonsku deku koja se, iako napuknula, pokazala poprilično zahtjevnom: odvajala se u malim komadićima, oštrica bušilice u prvom naletu nije uspijevala nanijeti veliku štetu. Dobar beton. A i ja sam na dijeti. Zvonio je telefon na koji se nisam obazirala. Kumica je došla vidjeti što radim, ali nisam je pustila unutra, kao što je bilo uobičajeno. A došla je samo da bi mi ponudila pomoć. Imam susjedice, zlata vrijede.
Onda lopata, prvo štihanje, pa malo krampom, onda izbacuj i tako redom. Naslagala sam podosta te vlažne ilovače preko jedva slabog sloja prave zemlje na mjesto gdje je bio krevet, nasuprot televizora. Onda sam izbacila i onaj šljunak koji me zeznuo i gdje se skupljala voda svih ovih godina i zbog koje je nastala rupa, pa pukotina.
Odjednom je lopata malo zapela. Uvijek zapne. Kad si ti u pitanju.
Uprem jače i prođem. Dobro si se konzervirao. Znam kako sam te smjestila, gdje ti stoji noga, a gdje glava. Glavu sam izvadila opreznije, da vidim što je ostalo od nje. Malo kose, unutra neka masa nešto rjeđa od zemlje. Iscurila je kad sam je podigla.
OK. Za večeras sam gotova.
Nosim glavu na gornji kat, uzimam burbon iz frižidera, točim u kristalnu čašu i pritom gledam upropaštene nokte i prljave ruke, dvojim no ipak ubacim tri leda i prelazim na terasu. Ljeto je. Mjesečina jaka, pun mjesec, nigdje oblaka. Otpijem gutljaj. Toplina u želucu.
Dižem tvoju glavu prema mjesecu.
Kroz usta vidim rupu od krampa, a kroz nju svijetli mjesec.
Da sam to barem prije vidjela.
Post je objavljen 06.11.2015. u 12:06 sati.