Sreća je kad se onako umoran od traženja, hodanja, gladi i usranog svijeta oko sebe stropoštaš u vlažan i hladan krevet omeđen tek tkaninom koja drhti na vjetru. Kad se spustiš u njega kao da je najcjenjeniji baldahin neopranih zuba, smrdljivih nogu, masne kose, pravih i rana zadobijenih mržnjom.

Kad se spustiš u njega i probudiš.

I shvatiš da nije gorjelo u tvom kampu.

Ali da te uništenje, ipak, i izvan sna prati.