Eto, dijete jučer bilo na sistematskom. Sve OK, zdrava ko dren. Visoka 160. Rekoh joj da je dijeli samo 19 cm da prešiša starog (mada kad sam se zadnji puta mjerio rekli su mi da imam 180 – no, to je bilo davno, pa računam da su me godine gravitacije malo stisnule).

I tako krenemo prema autu, kad tamo neki pas zavezan za zločesti stupić koji ne da autima da se penju u parkić pred domom zdravlja. I nije samo što je pas zavezan za stupić, nego mu se zadnja noga uplela u lajnu.

– Tata, mogu ga podragati?

Pogledam psa. Onak, djeluje mi pomalo splašeno.

– Možeš.

Znam da Mišić zna s psima.

Sagne se pred njega pružajući mu ruku, pas je onjuši, sve 5. Pomazi ga.

– Tata, noga je zapletena.

– Pa otpleti mu je.

– Njoj! - ispravlja me. - Ženka je.

– OK, njoj. (Kako na brzaka skuži razliku? Buduća veterinarka :) )

Spušta se dijete prema nozi, Ona (ne on) okreće glavu, ali nema mjesta panici - njuška je, ruke. Otpetljava i diže se. Pas se odmah pomakne na rinzol.

- Uf, što smrdi.

- Što smrdi?

- Ovaj auto.

Kužim da auto radi, okrenut guzicom prema nama, taman auspuh fino na psa. I na dijete. A nema potrebu raditi. Mislim čovjek je parkiran tamo gdje ne bi smio biti, nije -10, vjerojatno nije pljačka u tijeku (crvena škoda). Pogledam retrovizor i kužim da nas tip vidi.

– OK – kažem djetetu i odem do vozačkog prozora, mahnem rukom tipu da spusti prozor. On spušta prozor do pola, ja krećem.

– Možete li ugasiti auto? Imate psa iza.

– Molim? - kaže on.

Opet istim tonom (mada dijete kasnije u rekonstrukciji događaja kaže da sam bio ozbiljan i malo glasniji) ponovim.

Ugasi čovjek auto.

Dijete podraga kujicu i odošmo.

Poslije sam joj objasnio da je čovjek mogao i ne ugasiti auto.

– Pa, onda bi premjestili psića na drugo mjesto. – kaže ona.

– Bi, a možda bi tata zapeo čizmom za auspuh. Par puta.

Da ste vidjeli taj cerek.

Kuži me dijete. I moje provale.

Već odavno.