Zamor materijala je kad ti pukne žlica u ruci, a juha završi u krilu.

Zamor materijala je također i trenutak kad skužiš da je dionica preduga za trčanje i da će autobus otići bez tebe.

Zamor materijala je kad ti za obrijati bradu treba isto vremena kao nekad za tuširanje, a za tuširanje kao nekad otići do trgovine.

Zamor materijala je kad ne tražiš razlog za izbjegavanje seksa, ali on se izbjegne samozaboravom.

Zamor materijala je trenutak poslije „Jebi ga!“ kad pogledom ispraćaš tanjur koji si upravo oprao, a on se otrgnuo i krenuo prema srazu s podom dok u mislima samospoznajom već ćutiš umor nakon čišćenja.

Zamor materijala obično dođe.

Jedino kad si pred zrcalom, vidiš da se sve isplatilo. Možda nisi svjestan baš svega nit se možeš sjetiti, ali na tom mjestu između prosjedih obrva i kolobara nakupljene kože godinama, nespavanjem i neurednim životom, zrcali se titraj, dubina i osmijeh i ne nude objašnjenja. Sasvim su dovoljni.