Rušenje zida
U manje od 24 sata, tijelo u konstantnom stanju prenapregnutosti od jela i pića prirodno teži krevetu. Krevet je obično oaza mira (kad pređeš pedesetu) u kojoj spajaš materijalno s nematerijalnim, odnosno baštiniš baštu (i sve što po njoj pase).
Da tome nije uvijek tako uvjerio se i preskromni i blagdansko predobri ispisivač ovih redova. Ali krenimo od tog popodnevnog odmora nakon što se pojelo.
Zadnji doticaj realnog svijeta prolazi kroz glavu: sat vremena, bit će dosta, zatim centralni sustav isključuje osjetila horizontalno: nitko se ne buni, jednoglasno se proglašava odmor, pravo jednoumlje za običnog promatrača, laika. Zapravo se radi o dobro usklađenoj i ispraksiranoj direktnoj demokraciji. San popodne, dođe sam na oči. A u njemu vozim s mosta prema Lisinskom, stisnem kočnicu, ne radi, još jednom, opet ne radi. Budim se. Gas sam trebao, sam sebi govorim, gas, jebala te kočnica, uvijek neka kočnica, gas pa da uzletiš pored Lisinskog ravno na ono dnevno parkiralište. Al ništa, ne da podsvijest. Podsvijest je šupak, uvijek u nekim strahovima, ne da mi da se razbijem o taj nevidljivi zid, da lupim glavom i da se namjesti sve to što se smješta već godinama.
Poslije je palo obiteljsko druženje. Srpski pelin i Lidlovo pivo x1. Doma na programu jedan film pred spavanje, malo sam ga ja i odkunjao dok se vrtila ta neka prespora radnja za um i tijelo zadnjih dana iscrpljenih neradom.
Noć je protekla mirno, no, u nekim sekundama javila se bomba u djetetovoj školi. Ona je ranjena, plače, ja sam došao, al jebiga kasno. Da mi se nekako dočepat tog majstora koji mi je uglavio bombu u školu. U glavu. Sakrio se i on iza tog zida. Ćutim da to nije sve od njega.
Dignem se, na vijestima blokada Branimirove. Navodno neki paket nepoznatog sadržaja na pruzi. U kurac, vidoviti Milan, još samo da poštelam koordinate. Pa onda s balkona udarac u staklo, kad pukne petarda sva ova ptičja banda koja se hrani na balkonu razleti se u raznim pravcima. Neki eto potrefe i taj prozirni zid. Svatko ga ima, zaključujem. Kasnije ovi s Indexa kažu nije paket, nego je netko došao do svog zida.
Izlazim na balkon pušiti, ptičjeg svijeta nema od zadnje petarde. Bacim oko na ogradu, a na ogradi visi ona (ili on). Grčevito se nožicama drži za ogradu, okrenuta naglavce, otvorenog kljuna. Oprezno krenem prema njoj, ne reagira na moje približavanje. Odvojim je od balkonske ograde, stavim u ruku, kužim da uopće nije svjesna. Živa je, ali u glavi joj je vjerojatno zbrka. Vidim to po treptanju, ne zatvaranju kljuna, ne reagiranju na zvukove... Držim je u ruci, zovem dragu, kaže ona da je spustim, sprema joj neku ležaljku, zaključujemo da je bolje da ostane gdje je jer ako počne bauljati još će zveknuti s balkona. Držim sjenicu u šaci, ona nosi vodu, ali kamikaza neće piti, vjerojatno ni ne vidi vodu od kuršlusa u glavi. Držim je tako neko vrijeme, grijem s drugom šakom, kad vidim njenu reakciju na glas, na zvuk, na pokret, kljun skupljen, oporavak vidljiv, ali je mirna i dalje. Držim je, tiho pričam, tepam, sve ono što ljudi inače rade s djecom. Pomalo sam smiješan sam sebi, zapravo zbog njenog oporavka bi pukao od sretnog smijeha... Otvaram šaku, neko vrijeme samo stoji, njena ekipa je na obližnjem drvetu, čuje se ćiv-ćiv i mala odleprša. Pogledom je ispratim do prvog stajališta, iako nisam ekspert zaključujem da je let izveden OK. U ruci trag našeg kratkog prijateljstva - jedan tvrdi i jedan rijetki govnić. Kažu kad te ptičica posere to je kao neki znak sreće. Eto, meni će ova dobro završiti, a ostat će valjda i za sljedeću nešto.
I tako, ljudi, bez zidova u Novoj! Ako već i bude poneki, rušite ga ili napravite vrata. Slobodno i drugima pomozite.
Post je objavljen 31.12.2017. u 14:24 sati.