Naravno da se sjeća tog usranog jutra pred kraj zime s jakim jugom i cipelama koje nisu bile dizajnirane za ekstremno topljenje gradskog sivog snijega – noge su joj bile mokre, a igla na tašte nije baš nešto s čim bi započinjala dan. A sad bi rado još jednom prošetala bosa do tamo i nebrojeno puta dala da je bodu samo da poništi ovo što drži u ruci, da joj netko kaže kako je došlo do zabune i kako je taj test zapravo od gospođe Verić, devedesetgodišnjakinje, a ne njen, ne sada, ne uopće, NE.

No, nije bilo dvojbe, osjećala je to.

Ključ u ruci zadrhtao je prije brave, ne zbog činjenice što je on unutra, nego zbog podijeljenog osjećaja ljutnje i žalosti i borbe unutar nje same koja je upravo kulminirala. Stisnula je zube, ugurala ključ u bravu na silu i otvorila vrata.

Jesi došla? – čula je odmah nakon zatvaranja vrata. Odšutila je.

Ušla je u njegovu radnu sobu s razmotanim nalazom i stala. Kroz glavu joj je prošla imaginarna slika djeteta koje je uz svo njihovo zalaganje već odavno trebalo, a nikako nije željelo doći do njih, pa dogovori o novom stanu, novom poslu, isplanirani i ugovoreni putovi i planovi... A sada...

Okrenuo je glavu prema njoj i briznula je u plač. Nije izdržala iako je sebi čvrsto obećala da neće pustiti ni jednu jedinu suzu.

Što se dogodilo? – pitao je i krenuo prema njoj, no ona je odmah digla ruke i na taj način jasno mu dala do znanja da ostane tamo gdje je.

Imam test. – rekla je.

I što kaže? Opet ništa? Jesi zato ljuta?

Ne, nije ništa, nego nešto, jasno i veliko.

Isuse, pa daj me ne zezaj, jesi trudna? – s nadom je rekao.

Pa... – rekla je – Prije toga, pitat ću te jedno jednostavno zašto?

Zašto što?

Ne pravi se lud. Pokušavali smo dobiti dijete, što si ti pokušavao?

Ne razumijem te! – rekao je.

O da, razumiješ...

Ti si stvarno pukla! – rekao je i istrgnuo joj papir iz ruke. Preletio je očima preko papira, zatim sjeo za stol i buljio malo u zadnju rečenicu na monitoru, zatim na test, kao da uspoređuje te dvije stvari koje nemaju nikakvu međusobnu vezu. Onda je stavio glavu u ruke i zaplakao. Ona se nije ni pomaknula.

Dugo su tako u tišini stajali, jedino se stari parket tu i tamo oglasio tihim pucketanjem.

Znaš... – kroz plač je krenuo objašnjavati, na što se ona jednostavno okrenula, zalupila dvoja vrata za sobom i otišla.

Pet godina kasnije umrla je od obične upale pluća koja se uhvatila njenog iscrpljenog tijela narušenog imuniteta.

Dostavljač i dalje živi i još uvijek usrećuje druge.