Volim kad mi dan počne sudskom presudom prema kojoj moram iskeširati sudske troškove i nekom usranom odvjetničkom društvu tarifu koja premašuje sudske troškove 2,5 puta. To mi je super. Da ne kažem da mi je isto tako super što u krugu suda nema nekog zgodnog parkirališta, te, ma koliko ranije krenuo uvijek si na knap ili kasniš.

OK, dođem kući, bacim taj usrani papir i krenem s poslom, treba tu gamad namiriti, pa se sve nešto žurim, a posao, koliko god ja jako upirao i koncentrirao se, tek polako kaska za mojom žurbom. Ruka na mišu pokazuje srednjak s tamnoljubičastim noktom i sve češće mi pogled skreće na tu prirodnu maskaradu dobijenu žurbom, nepažnjom i kasnim puštanjem vinogradarskog zateznog stupa na tvrdu podlogu. Da, ostao je ispod, nije bio dovoljno brz. Vinograd je također brzo propao. Satrala ga neka boleština na koju priroda nije imala odgovor.

Poziv i moram dalje. Spremim osnovno – jedne gaće, par čarapa, rezervnu majicu, trenirku i one stare krampače koje kad obujem točno skužim u trenutku kad se noga utopli kako sve one, barem desetljeće uzgajane, gljivice počinju svoj rad. Nikad u njima nije hladno, taj mikro svijet fino održava toplinu. Sjedam u auto.

U Petrinji gori ulična rasvjeta, ljudi na ulicama nema, tek troje klinaca u parkiću na klupi. Radni dan je, počinak je ranije valjda.

Poslije prelaska pruge, kojom vlakovi više ne prolaze, na ravnici stisnem gas, spustim prozor, brzina ubaci jesensku svježinu i osvijesti me.

Prolazim groblje na kojem se rijetko javlja slabašna svjetlost s pokojnikovih počivališta, zatim prvo mjesto, a u njemu samo rasvjeta, nema svjetla po počivalištima živih. Trulo je sve to, razmišljam o vremenu kad sam netom poslije Oluje otišao u Kostajnicu. Isto nekako u noći prolazili smo Sunjom i selima do Kostajnice, drugim putem, ali opet – nigdje svjetla. Kao i večeras. Osim što tu i tamo ulična rasvjeta razbije mrak.

Na potez kojeg smo s roditeljima zvali „Naša dolina“, a to je mjesto s kojeg se pružao pogled na prelijepo uređen šljivik s niskom mekanom travicom, a noću bi se čak vidjela vatra sisačkih tornjeva koja je osvjetljavala daljinu, brzo sam došao. Prije nje uvijek malo usporim, ne zato što je ograničenje 30, nego zato... ne znam, mjesto pijeteta.

Dugi zavoj skreće ulijevo, svjetla auta oplahnu oranicu i u tom kratkom trenutku nisam bio siguran što sam vidio. Ali jesam, vidio sam, nešto uspravno, svijetlo, koliko intrigantno toliko i uznemirujuće. Znam da nitko od vas nije prolazio tom cestom u gluho doba noći, pa moram reći da prometa tada nema. Nikoga. Vikendom bi mogli sresti automobile raznih stranih tablica od Njemačke preko Italije, Švicarske i najčešće Slovenije kako šibaju prema svojim odredištima što kod nas što prema susjednoj nam državi. Ali trenutno je afterapokaliptično stanje.

Jedan od razloga zašto sam stao u pola tog velikog zavoja je i taj: znao sam da nema nikoga na cesti.

U maniri hororaca C produkcije ubacio sam u rikverc koji je automatski osvijetlio onih nekoliko metara ceste iza auta i krenuo. Tih dvadesetak metara nije dugo trajalo – s druge strane stajalo je dvadesetpet godina za volanom i u onim najluđim godinama života kad se kladilo na sve i svašta, pa i gluposti tipa – vožnja u rikverc.

I da, koliko god sam znao kad sam stao, da je tu bilo nešto, toga više nije bilo. Uključio sam i duga svjetla, ali nije bilo razlike. Samo oranica priređena za proljeće. Kad je stisne mraz i snijeg i razrahli, bit će super – uglavnom su tu kukuruzi, rjeđe pšenica.

Izađem iz auta s već zapaljenom cigaretom, jer sam jebeno radoznao, jer me jebeno iživcira to što me uznemiri. Otvorim gepek, izvučem smrdljivke s mikrosvijetom, ostavim nove na cesti znajući da ako s istim čarapama uđem kasnije u nove da ću ih moći baciti istog trenutka. Odlučim voziti u smrdljivkama i ubacim nove u gepek. Zatvorim. Slušam. Ne čujem ništa.

Prvim korakom upadnem gotovo do gležnja u blatnu oranicu. Izvučem nogu i krenem dalje. I nisam stigao do mjesta gdje sam bio siguran da sam vidio to što sam vidio. Možda sam bio nekih petnaestak metara od auta, kad se svjetlo prekinulo na trenutak. Nešto iza mene prošlo je ispred svjetala. Znao sam to. Okrenuo se. Zabljesnula su me svjetla, nisam, naravno, vidio ništa, ali sam jasno čuo kako su se zatvorila vrata automobila.

Glupane jedan glupi – rekao sam sam sebi, nakon čega se prolomio smijeh. S više strana. Sledio sam se. Ne, nije to bio onaj smijeh, hahahah, nego harghhargh – tako nekako. Škripavo i glasno.

Ruka mi je odmah završila u džepu, tražeći ključ od auta. Zahvalio sam nesvjesnim, automatskim radnjama koje svjesno uglavnom ne registriram. Smještao sam ključ u ruci, ne vadeći šaku iz hlača. Metalni dio bio je između prsta, a plastični u šaci. Jedino oružje. Nećeš moju kožu samo tako na bubanj. Krenuo sam ukoso od auta kako bi izbjegao svjetlo i možda nešto ili nekoga vidio, teško izvlačio noge i opet upadao u blato.

Smijeh se prolomio još jednom. Svjetla su se ugasila. Zatvorio sam oči na kratko, pružio im totalni mrak i nadao se da će mi otvaranje ipak donijeti neku sjenu ili obris. I jest. Tri obrisa. Zagrabio sam brže prema autu. Svjetlija od svega. Pao, digao se. Okruglih glava.

Ostavio sam više blata na cesti nego traktor kad se vraća s njive, uletio u auto, bacio pogled na stražnja sjedala – nije bilo nikog, upalio sam auto, svjetla...

Tri klauna ukipljeno su stajala na oranici. Izgledali su više kao strašila, čak mi se čini da je jedan i bio nasađen na neko drvo.

„Jebem vam mater!!!“ – zaderao sam se i dao gas.

Izašao sam iz zavoja pod pravim kutom i spuštao se prema mjestu u dolini ravnom crtom prebrzo tako da sam u zavoju prije samog mjesta proklizao i skoro izletio s ceste. Tamo, nešto prije spomenika sa zvijezdom, crveno svjetlo iskočilo je iz mraka. Trebala mi je cijela sekunda da skužim o čemu se radi.

Policija.

Uspio sam stati, upaliti svjetlo u autu, vidjeti blatnjavu lijevu ruku koja još uvijek grčevito drži volan, a istisnuto blato tog neplodnog tla po hlačama. Nasmijao sam se i spustio prozor.

Dobra večer – rekao je policajac – nešto se žurimo?

Pita me zašto sam blatnjav, kažem mu da neće vjerovati, a on meni da mu je to malo sumnjivo, recitira kolegi podatke, onako preko ceste, da me provjere. Kazna je poprilična, nudi mi popust ako odmah platim, nemam love kod sebe. Piše kaznu, iznos x2.

Bacim kaznu u pretinac s parking kaznama.

Starci po dolasku, pitaju kako to izgledam. Dobro – kažem – nekoj dami sam pomogao izvući auto iz gliba.

Sutra ujutro u gepeku – bundeva. Priređena kako treba, onako, baš za plašiti klince. Otvorim bundevinu lubanju, a unutra pored male dušice ceduljica:

„POLICIJA JE DOLJE, USPORI BURAZ ;)“.