Da mi je spavati, k'o što neki normalni ljudi negdje spavaju.

Da mi se roknut nečim i ne budit uvijek na pola, pa čekati da me svitanje smiri i ono što je noć uzburkala – ubije.

Da mi je biti prazan, tih nekoliko sati...

Potpuno tup na okolinu, potpuno gluh na susjede, potpuno neosjetljiv na mirise, na podražaje i potrese.

Da mi se samo malo odmoriti, isključiti iz svega...

Na tih nekoliko noćnih sati, spominjanih već, nestati i ne vidjeti sve ono što vidim...

Da mi je samo to, eto, ne bih morao ni spavati. Bio bih sretan i drugi čovjek sigurno.

O miru kao uvjetu spavanja, koji se uvijek razori prije zore ili tu negdje kad mu baš dobro krene, nema smisla govoriti, jer ne ide, jebeš ga, kad se sparkirati u neke nove okvire ne znaš, ne želiš nit čisto ljudski možeš.

Sad mi je malko lakše.

Mada sprej...