Kažeš mi kako si se zaljubila.

Izlaziš s njom. Koncert je završio, ja sam već vani. Palim prvu cigaretu na svježem zraku večeri travnja. Licem sjajiš. Pozdravljate se. Prilaziš mi nasmiješena i sretna.

Brzo smo u kvartu. Čekamo zeleno na semaforu. Primaš me za ruku i povučeš u trk preko ceste prijateljstva i onda kroz poznate ulice ljubavi između poznatih usnulih zgrada, kroz neke prolaze koje znam i kroz neke koje tek sad otkrivam. I njih pet u jednom poznatom gdje si smanjila intenzitet smijeha i skoro smo sve bezbolno prošli, a onda si naglo zastala, taj zadnji u nizu, primio te za ruku, povukao i...

JEBIGA!

Da, pao je i lupio glupom glavom o rinzol.

Ne, nisam ga uspio uhvatiti.

Nije umro na mjestu, provjerio sam.

To je kad mi upale mrak.

Da, znam, OK.

Šteta.

Dobro.

Neću.

Da.