Samo Durica

priroda i društvo

gledam jučer zajedno s djetetom jedan video koji predstavlja taktilnu aktivnost za malenu djecu koja se sastoji od hodanja po spojenim kutijama napunjenim različitim materijalima kao što su trava, lišće, kamenje, školjke, pijesak, mahovina i slično.
prvobitno mi se ideja učinila iznimno korisna i zanimljiva, kao i lako provediva, pa i u brojnijoj skupini djece, jer su i nas na pedagoškoj akademiji ( danas učiteljskom fakultetu ) učili sličnim aktivnostima u sklopu metodike tjelesne i zdravstvene kulture, samo što su nama djeca hodala bosa po užetu, vati, medicinkama, obručima i strunjačama, tako da me ovo praktički oduševilo, jednostavno je, materijali su nam relativno dostupni i mogu se čuvati u tim kutijama složenim jedna na drugu, pa izvaditi po potrebi i složiti kao neka vrsta poligona, kao što mi se i učinila vrlo zgodna za djecu mlađe dobi koju nije baš tako jako posložiti u neku formu koja je potrebna kako bi se sat tjelesnog odgoja odvijao bez kaosa, koji često nastane, jer djeca te dobi imaju potrebu u velikom prostoru kao što je dvorana samo trčati dezorijentirano, što može dovesti i do sudaranja, pa i ozlijeda, i stoga je jako bitno zainteresirati ih nečim ovako atraktivnim kako bi to radili smireno i koncentrirano, obzirom da im je pažnja za jednu te istu aktivnost vrlo kratka, maksimalno petnaestak minuta, nakon čega se zainteresiraju već za nešto drugo, obično penjanje po švedskim ljestvama ili nečim još opasnijim.
u svakom slučaju ovakvo hodanje po raznovrsnim materijalima koji svak posebno pruža drugačiji osjetilni osjećaj, ali i povoljno utjeće na razvoj njihovih stopala, kao i niz drugih psihofitičkih karakteristika meni se čini, ne samo kao odlična, relativno lako provodiva ideja, već i korisna, kreativna i djeci zanimljiva istraživačka igra koja, ako se provodi kontinuirano, pruža korisne rezultate.
no, onda sam počela razmišljati u potpuno drugačijem smjeru.
naime,
kad smo mi bili djeca hodali smo bosi i po travi i po lišću, naravno, ljeti, kada je to bilo moguće. sjećam se kako smo jedva dočekali prvi topli dan u kojem ćemo, napokon skinuti cipele i čarape kako bismo mogli slobodno uživati. isto tako mama nas je uvijek poticala da na moru hodamo bez sandala po kamenju, pa i stijenama, jer, kako je govorila: " to je dobro za platfus ", spuštena stopala, a voljeli smo hodati bosi i po zemlji crljenici, jer smo onda mogli ostavljati svoje crvene tragove uokolo po terasi. čak si bio faca ako nisi nosio one grde plastične sandale za more, sve dok nisi stao na ježa.
pa si sad razmišljam, da li, zaista, danas djeca tako odrastaju da nemaju te mogućnosti hodati bosa po prirodnom ambijentu, odrastajući na betonu, okruženi parkiralištima i željeznim konstrukcijama jedina im je mogućnost probati kako je to stati na antistresnu podlogu ispod neke sprave za igranje u parku.
isto tako često čujem roditelje po parkovima koji imaju potrebu hodati za djetetom i neprestano im visiti nad glavom, kao, recimo moja šogorica, govoreći vlastitom djetetu:
- nemoj! pazi! ti to nemožeš, ne smiješ to raditi, ne idi u pijesak, zaprljat ćeš se! ne diraj te kamenčiće, pusti to lišće, makni se iz trave, blato je.... - neprestano im brišući ruke vlažnim maramicama, pazeći da se ne zaprlja ili zafleka.
zar je, stvarno potrebno djeci izraditi i organizirati umijetne ambijente koji su samo nalik na prirodno okruženje
umjesto da ih odvedemo u prirodu na izlet, u šumu ili na planinu, ljeti na plažu, zimi na snijeg, gdje će moći uživo doživjeti sva ta osjetila i taktilno i vizualno i kroz mirise, pa i okuse, ako ga odvedemo na izvor čiste vode, ili uberemo neki jestivi plod.
iako mi se ideja sviđa kao kratkotrajni pomoćni materijal i poticaj za one uvijete u kojima nije moguće drugačije i bolje, ne bih voljela da se budućnost pretvori u takve svakodnevne niti nužne situacije u kojima će to biti jedine opcije upoznavanja djece s prirodom i njenim blagodatima koje ćemo im nuditi u malenim kutijama stvarajući umijetno okruženje.
postoji jedna urbana legenda u koju je meni bilo teško povjerovati kako neka djeca odrasla u gradu vjeruju da je krava ljubičasta, jer su je vidjela samo na omotu poznate čokolade. možda su zato u reklamu uveli i svizca.
moje dijete imalo je nešto više od godine dana kada smo ga odveli na farmu životinja u Istri gdje je raspamećeno trčao za kokoškama, hranio koze grančicama, dragao ovčice i divio se veličini magarca, je, stal je i u drekec kojim mi je zaflekal novu haljinu,
al ta njegova sreća bila je puno vrijednija od jedne krpe iz jeftinog dućana, a kad smo došli doma oprali smo dobro ruke toplom vodom i sapunom prije ručka, koji je pojeo s guštom, jer je silno ogladnio, a onda ko klada zaspao i u snu prepričavao doživljaje koje je još dugo poslije spominjao s velikim oduševljenjem.
možda je i to razlog zašto smo iz atraktivnog kvarta blizu centra grada otišli živjeti na periferiju gdje dijete ima dvorište, u blizini šumu gdje stado koza s jarcem na čelu pase travu, a samo nekoliko koraka od kuće i ovakve poticaje: