Samo Durica

žalosna majka

nedavno sam navršila trideset i osam godina.
moj datum rođenja, 16.1. skoro pa se preklapa s datumom kada je naša zemlja priznata kao država od drugih zemalja, zapravo država.
povodom toga, moja sestrićna, s kojom sam išla u razred u osnovnu školu, tada Rudi Čajavec, kasnije preimenovanu u Izidora Kršnjavog, donijela je zdjelu kokica, za počastit. razrednica, kojoj su dečki iz starijih razreda prije nekoliko dana napravili spačku, skinuvši Titovu sliku i objesivši na njeno mjesto hrvatski grb, ljuta i rezignirana, prvo nije željela uzeti kokice, nakon što sam je ponudila njima, rekavši mi kako ona nema što slaviti, no, kada sam joj rekla da mi je rođendan, jer, ja ni sama nisam shvaćala taj spin koji je moja sestrićna, po meni, vrlo podlo mi smjestila, iskoristivši moju nezainteresiranost za te i takve događaje, prvo je pogledala u imenik, a onda se ispričavši, ipak uzela te kokice kojima se, kao, počastila povodom mog rođendana, dok se ekipa dole na kraju razreda, s predvodnicom i kovačicom tog plana lukavo smijuljila, jer, kakti, ono, baš joj je podvalila.
meni je to tek doma objasnil tata, nakon kaj sam mu sve ispričala.
moja, tada još pitoma ćud nije to mogla razumijeti. ( pa, ni kao šalu )
osjećaj razočarenja, ali i izigranosti povjerenja pratio me prema njoj čitav život, i nikada više nisam mogla s njom biti prijateljica.
ne volim kada se netko na takav, ili bilo koji drugi način poirava samnom, te mi se nikako ne sviđa biti nečija marioneta, pa, bilo u koje svrhe.
prihvatila sam njen poklon dobronajmjerno, vesela i sretna, jer se netko sjetio mog rođendana, pa mi ni na kraj pameti nije bilo da bi nekome uopće moglo pasti na pamet poigravati se takvih igrarija, i to, meni najzločestije, tako iz sjene, opranih ruku, kao, nemam ja ništa s tim, samo sam sestrićni donesla poklon za rođendan.
prošlo je od tada dobrih dvadeset i sedam godina, valda.
nakon toliko vremena, prema mojom shvaćanjima sazrijevanja, kako osobe, tako i društva u kojem živi, pa i civilizacije, trebali smo svi skupa barem malo napredovati.
trebali smo se okanuti tih i takvih dječjih bolesti.
no, koliko vidim i čujem, ovo društvo ostalo je upravo na toj razini funkcioniranja.
grdih, zakulisnih podvala, licemjerija, igranja iz sjene, izbjegavanja odgovornosti i stavljanja u prvi plan svega onoga što nam baš i nebi trebalo ići na ponos.
sama više nemam puno izbora, pa ni želje bježati odavde, jer, ta neka moja prgavost mi to ne dozvoljava, kao ni osjećaj da ne želim biti protjerana od strane tih i takvih,
no, bojim se kako sve što je dobro teško će ovdje opstati,
jer, tko se još želi boriti s vjetrenjačama.
puno je pametnije i korisne projektirati ih, graditi i unapređivati.

Oznake: mladunče krave je tele, a ofce janje, koza je koza

moda, šmika i recepti

subotom ujutro ne idem u disko, već idem na svoju glazbenu radionicu / igraonicu za koju sam si jučer, do kasno navečer, izrađivala fejsbuk stranicu, čisto zato jer je putem fb-a jednostavno i lako komunicirati i dijeliti informacije, ali se i na neki način reklamirati.
moram priznati kak me taj fejsbuk izludil skoro pa do kraja, jer, osim kaj nudi bezbroj nekih genijalno smišljenih mogućnosti ni jednu mi nije htio prihvatiti i objaviti onak kak sam si ja to zamislila, pa mi ta stranica opće ne zgleda tak kak sam ja htela, tak sam na kraju odustala i pustila sve napol nedovršeno, zakljušivši kak sam, ili prestara il prebedasta za tu vrstu (kre)aktivnog izražavanja i stvaranja.
željela sam samo napraviti starnicu na kojoj će biti osnovne kratke i bitne informacije koje bi, možda, nekoga potakle da dođe na taj prvi ogledni besplatni sat, no, mesto toga sam se samo iznervirala, jer mi to nije zgledalo onak kak sam si ja zamislila da bi trebalo.
no, dobro, to je samo moj problem koji bum, valda, uz pomoć mlađe i pametnije sestrice uspijela bezbolno riješit.
druga ideja bila je da imamo danas umjesto klasičnog sata maskembal.
povodom toga složila sam si masku gusarice Tine iz crtića " Jan i pirati iz Nigdjezemske ", jer se Fran odlučil maskirat u gusarčića Jana iz istog crtića, obzirom da je zadnji put bil dinosaur, pa mu je taj kostim već dosadil, nosivši ga i cijeli tjedan u vrtić.
maska je to koja je zahtjevala minimalnu pripremu, jer, sve od toga imam doma, samo sam skombinirala traperice s košuljom, zvezala si na glavu roza maramu, objesila naušnice i oko vrata kožnu torbicu punu čarobno nevidiljvog praha pomoću koje smo i doletjeli do tamo, kaj je dijete i najviše razveselilo, jer, deda mu je kupil novu autosjedalicu, obzirom da je onu staru prerasel, i to mi iznenađenje najavil još jučer kad smo se i dogovarali da nas vozi ujutro tam, na čemu sam mu neizmjerno zahvalna, pa smo se još u auto počeli igrati i pjevati:
" Bravo, Gusari,
svi ste bili odlični,
hvala na pomoći,
a sad se broje nofčići! "
pa, onda:
- e, deda, a znaš ovu:
" Miš mi je poje popalsel.... ", a deda zna sve. nova sjedalica je " super ", tak je bar reko sam, jer sjedi u sredini i sve vidi van.
nakon kave i soka na zubatom, al, za promijenu, ugodnom suncu, igru smo nastavili u obližnjem parku, gdje mi je dijete samo pokazalo kako se može i zna igrati puškom, jer, naime, jedan ju je dječak imal, neku svemirsku, kao iz SF filmova, pa je njemu to bilo jako zanimljivo i dok sam ja pričala s roditeljima, on se zmislil kak " loviju lavove " koje su hranili češerima skupljajući ih revno po grmlju, tak da sam skroz do doma morala slušat filozofiju tog malog šmizleka:
- znaš mama, i meni treba takva puška, budeš mi kupila, pliz, budeš mamica. -
sva sreća, pa nam je ponosni vlasnik puške objasnil kak se " takve iste više ne proizvode i nema ih baš nigdje za nabavit ", kaj je meni uveliko olakšalo doslijedno provođenje vlastitih pedagoških principa i metoda.
umjesto puške namjerila sam si obnoviti šminku, jer, dobila sam neki bon koji sam morala potrošit da mu ne istekne rok trajanja, i tamo me skoro stresla kap, ono, doživjela sam sociološkoemocionalni šok, jer, imala sam u planu za tu svotu, koja i nije baš sića, kupiti si osnovno od šminke kaj koristim praktički svakodnevno: podlogu za prekrivanje ( toniranu kremu ili hidradantni tekući puder ), rumenilo i olovku za oči. obzirom da cifra i nije bila malena, mislila sam kak bu mi ostalo još nekaj love za nekakav preparat koji si nemrem priuštit svaki dan, no, cijene u to dućkasu su tak nabrijane, da ja nisam ni znala kak to postoji, ono, krema za lice od petsto kuna, ej, 500, čovječe, kakva je to krema, kaj ti radi licu, od čega se ta sastoji i da li nakon nje imaš novo lice, fotošopirano, nisam uspijela dokučit, jer, ne pada mi na kraj pameti dat tolku lovu za nekakvu kremu, pa, taman i da je od dijamantnih čestica koje te pretvore u top modela za te kreme, uglavnom, ja nisam imala dost love na tom bonu za sve te tri stvarčice, jer samo obična olovka za oči, i to ona glupa koja se nemre našiljit, neg se vadi pomoću nekog mehanizma okretanja oko vlastite osi, pa kad otupi, a svaka otupi upotrebom, zanima me dal onda ideš opet k njima da ti je repariraju, il kaj, ma, ni boja mi se nije sviđala, a to su bile najjeftnije tam, tak da sam od olovke odustala, jer za sto kuna mogu ih u normalnom dućanu za ljude koji se vole osjećati kao čovjek kupit najmanje pet takvih olovaka, koje se, doduše, pobrišu nakon cijelog dana na poslu, al je zato mogu našiljit s normalnim šiljilom za olovke i popravit ak baš hoću, a ova za stopedest kuna ta se, valda nikad ni ne briše, jednino onom miceralnom vodicom, koju ja ne koristim, jer šminku skidam maslinovim uljem, zbog kojeg, navodno, nemam bore oko očiju, a i mirišim mužu na paradajz salatu i srdele, pogotovo kad se najedem sira i vrhnja s češnjakom za večeru, koji mogu iskoristiti i kao piling ili masku za lice, sad kad su maškare, sam moram pazit da si ne rulim očim prije spavanja.
umivanje je, takđer, jedna od efikasnih metoda skidanja ostataka šminke, pogotovo te koja nije jako skupa, pa i ne traje jako dugo, nije postojana i ostavlja tragove, najviše onda kad mi dijete mazne kozmetičku torbicu, pa mojim kistovima, spužvicama, ruževima i sjenilima izrađuje umjetnička dijela po papiru, ali i ostatku kućanstva. jednom je tak s novim mi nofcatim kistom za rumenilo, koje sam si ubola zbog ekstra bodova na kartici s koju sam redovito štancala zbog njegovih pelena, fino opral zahod i sve oko njega. vrijedno moje djetešće.
još prije neg smo ušli u taj prestižni dućkas dogovorili smo se kak nebu ni slučajno ništ diral, al kad sam vidla cijene na pojedinim artiklima rekla sam mu nek se drži za moju torbu i niti ne trepće očima, jer da je nekaj slučajno tam trknul i zrušil s police morala bih dignut još jedan kredit kak bi to otplatila.
za tu lovu prodavaćica je bila izvanredno ljubazna, te mi pomogla odabrat ispravnu boju za prirodni izgled kakav želim postići šminkanjem, onak, da zgledam pristojno, a da se ni ne vidi da sam koristila neke preparate.
tak sam išla s dva minijaturna artikla, od koje jedan ima špigl, tak da se mogu i gledat kak imam sad skupo lice, al ni to nije sve, obzirom da mi ta dva nisu pokrila točan iznos u lipu tog poklonjenog bona, tak sam ja morala uzet još i treći koji je trebalo nadoplatit, nekaj sitno, pa sam, naivno pitala da li postoji nekaj u tom iznosu, no, naravno, samo i mali sapun, velićine trečine normalnog sapuna, al umotan u krasan cvjetni reciklirani prapir, košta pedeset kuna, najjeftiniji je lak za nokte, koji ne koristim, jer mi to uopće nema smisla, obzirom da su mi ruke nonstop u vodi, a i peče me skidanje posle acetonom, i nemam vremena ni volje to održavat, pa me nije ni zanimalo, jedino kaj je imalo smisla bila je opuštajuća kupka od kamilice u flašici veličine nekog kuhinjskog začina kakvu bih mogla za iste nofce dobit tri litre, pa sam tražila nekaj jako pametno i korisno, kad već moram nadoplaćivat, i pronašla neki preparat na sniženju koji, citiram:
" hidratizira i osvjetljuje za blistavu, kao suncem okupanu kosu. naš osvjetljujući regenerator, s citrusom i kamilicom, vraća vlagu i obnavlja mekoću. koristite svakodnevno. "
nadoplatila sam tih nekih dvajspet kuna, tak da sad imam i šminku koja se ne vidi da je šminka, a imala bum i svjetleću kosu.
uz sve to dobili smo još hrpu nekih testera za parfeme, i kremice za lice, jer, veli mi ta ljubazna prodavaćica kak mi je vrijeme za korištenje preparata s hijaluronskom kiselinom, pa, tak da, ak mi ikad neko ponudi onu okladu ko iz filma da moram potrošit velku svotu lovu kak bi dobila još veću, znam kam bum prvo išla potrošit ju.
inače, ko želi bit lijep ko iz žurnala može i pit vodu s kolagenom, kaj god to bilo, upakirano je u roza flašicu, kaj sigurno garantira uspijeh i iznenađujuće rezultate nakon osamdesepet galona na dan, kolko je potrebno popiti, a, vjerojatno se možete i prati s njom, kao što se nekad Keopatra kupala u medu u mlijeku.
jedva čekam da zmisle pilule od kojih bu nam svima zrasle nove, pametnije glave kojima bumo koristili sve kapacitete mozga, ak ga opće imamo. možda buju na kiosku počeli prodavat male mozgove za urađivanje, recimo, velićine čipa, s naljepnicom i strelicom kam se ugrađuje. ak ništ drugo, prije toga nek zmisle neku aplikaciju za pametni telefon koja zamijenjuje mozak jer, kome i treba mozak danas.
to ionak već odavno nije IN.
ak imaš lijepu glavu.

Deseta Godišnjica Ljubavi

skuhao si mi večeru
pod pekom,
netko ti je reko
da baš takvu volim,
kupio i crno vino,
samo zbog mene,
želio si mi pripremiti
nešto posebno fino
sam si pospemio stan,
a ja sam doma dugo birala
neformalnu prikladnu odjeću,
odlučila sam se za crnu široku suknju
do koljena uz pamučnu majicu printom
omiljenog crtića Tim Burtona
kao i uvijek muku mučila s odabirom obuće
" imaš patike, fora " - sjećam se da si primjetio,
dugo smo razgovarali o dimenziji vremena
koja ne postoji, ali prolazi,
sigurno i još mnogočemu
čega se sada više ne mogu prisjetiti,
jer, jedino što zauvijek pamtim
osjećaj se koji je prostrujio čitavim mojim bićem
kao krijesnice koje tinjaju u sumrak
nakon što si mi rukom prekrio pupak
prije nego si me prvi puta poljubio
sa svitanjem odsvirao sve svoje melodije
mojom kosom rasutom po plišanom jastuku
poželjevši zauvijek ostati samo tvoja gitara
" mi sviramo zajedno " -
rekao si mi za dobro jutro,
jedini uspio izvući iz mene sve one talente
za koje ni sama nisam znala da postoje,
sviramo još uvijek istu zajedničku pjesmu,
iako ni sama nikada nisam znala
koje sve harmonije postoje za mene
naučio si me kako biti tvoje žice
samo prstima bez trzalice,
s minimalnim pokretima
dušu si mi razotkrio bojom očiju različka
ublažio sve tmine u mojim crnim rupama,
nadopunjujući se sada uštimani
u istom ritmu i bez kronometra
tek te večeri saznala sam što znači biti sretna.

Oznake: ako nije Noć onda je Dan

trn i Ruža

četiri je godine spavala
uspavana ljepotica,
iz godine u godinu
kao iz bajke sirotica
sve više i više propadala
na najniže grane spadala
do samog dna gažena
duhom nikad do kraja poražena
krivim se rukama podat nije dala
nikad se borit za dobrobit prestala
u tišini dubokim plućima je disala
gordo glavu ponižena dizala
kičmu nejaku na okupu zadržala
svoju ljepotu na životu održala
nije se dala trančirati strancima
tvrdu branu sagradila padobrancima
mračne sobe u svijetlost oblaćila
istinom maske ružne svlaćila
pravdom se uvijek vodila
mnogima novu nadu je rodila
grčeve vlastite utrobe prebrodila
na smrtnoj postelji ruku je pružila
svojoj se boli nikome nije potužila.
danas je njena ruža opet procvala
crna krizantema napokon je ocvala
iz kaljuže blatne polako se izvlaći
svoje pravo sjajno ruho oblaći
neki će novi vjetrovi početi puhati
tamne oblake straha i suza otpuhati
budna i ljepša uskoro će ustati
na svoje čvrste noge ponosno stati
i tamo gdje je prije četiri godine pala
bogata, iskusna, jača na njima čvrsto ostati.
na prvi pogleda nejaka i mala
svojim ljudima draga i bitna
dobivena bitka nije im bila šala.
za pravdu i dobro se isplati boriti
sve loše misli sad će izgoriti,
veselje i pjesma opet se oriti,
ufanje, vjera i ljubav u novi nas dan uvoditi.
zajedništvo opet skupa izgraditi
s veseljem sve potrebno skupa odraditi
šareni mirisni ružičnjak iz pepela posaditi
od sada će samo mir u tom vrtu vladati.

Moje Cipele

vele kaka je samo zadovoljna i ispunjena žena i uspiješna u svemu onom što radi,
tako se i ja trudim biti dobra i kvalitetna, kako u poslu, tako i u odgoju djeteta, a, naravno, ni ništa manje kao supruga,
i, ne nužno tim redoslijedom.
kako smo i muž i ja skoniji hedonizmu i uživanju u sitnim životnim radostima, tako je nama vrijeme koje provedemo zajedno svo troje, bilo u parku, na izletu, u koneskom restoranu ili samo doma na kauču, važnije od marke i godišta auta kojeg vozimo, novog dizajnerskog namještaja ili krpica koje stavljamo na sebe.
bitno nam je da imamo za režije, raznovrsnu hranu, da na vrijeme platimo i podmirimo sve račune, i da nam dijete nije željno nekih sitnih užitaka koji ga vesele, pazeći da se ni to ne pretvori u pretjerivanje.
ali, i to veliko, postoji ta jedna samo moja strast, možda čak i opsesija, nešto kao opsesivno - kompulzivni poremećaj,
a to je ljubav prema cipelama.
mene da sada bilo tko pita kaj si želim, recimo, priuštiti, kad bih dobila neku velku svotu na lotu, rekla bih, bez razmišljanja, vlastitu kućicu s vrtom ispunjenu cipelama. kad bi bar se u tom vrtu mogle posaditi cipele da mi rastu kao u onoj priči o čarobnom grahu, ja bi, valda bila najsretnija žena na planeti i okolici.
i tak, veli meni muž:
- radio sam puno, dobio sam i neku ekstra lovu, pa, ako želiš, evo ti kartica i kupi si nešto, znaš da ja nisam za to hodanje po dućanima. -
- a, ne, ne želim - smijem se i grabim mu karticu iz ruke prije nego se predomisli.
samo sam pitala za iznos koji smijem potrošiti, jer, ako poznate istrijansku ćud, onda vam ne treba to posebno objašnjavati. sami za sebe nikada neće reći da su škrti, već da su šparni, i to je istina, no, jako, jako šparni, počevši sami od sebe.
priznajem, ovaj put nisam planirala kupiti cipele, jer, prije bladana on sam mi je kupil fantastične crne čizme, baš kakve volim i nije da sam bosa, no, obišla sam većinu dućana u gradu koje volim, pa kad nisam pronašla ništa što je privuklo moju pažnju,
slučajno sam ušla u " svijet obuće " na Trgu privućena ogromnom reklamom: " dva plus jedan gratis ", reko, ajd, samo da škincem malo, ono, možda nađem nekaj za dijete i mužda i riješim dve mušice jednim zamahom.
a, kad ono, prvo kaj vidim gležnjače su koje sam si gledala još prošle godine, kad su bile skupe ko suho zlato umiješano u kajganu Sv. Petra, pa sam ih samo probala, prošetala u njima dućanom i divila se kak mi dobro stoje, osim kaj su udobne i preprepredivne, tamnosmeđe od brušene kože s par svijetlijih bež remenčića oko sare, i još su na cif, što uključuje i praktičnost u obavunju i izuvanju, što je meni izuzetno bitno.
i, tak, siugurna kak nema mog broja, pitam gospođu jel ih mogu probat, veli mi, " to vam je zadnji par, zato su na 50 % ", uuuu, a znam kak su skupe bile, već sam ih probala prošle godine, al, zlu ne trebalo, obujem si odmah obadve, pa se šepirim tam po dućanu u njima, iako imaju dost visoku petu, zbog podebljanja na prednjem dijelu uopće se ne osjeća, i udobne su i u njima hodam i zgledam ko žena, a osjećam se miljon nečeg predivnog.
hodajući tak po to svijetu koji me beskrajno veseli ugedam još jedne, jako zgodne, istog proizvođaća, no, ravne, onak za španciranje svakodnevno, sive i crne, zatražim sive, pa probam samo jednu, ne želeći skidat ovu predivnu koju sam si već odlučila piknut, kud puklo da puklo.
ispostavilo se da su i te sive samo dva broja, a jedan od njih meni taman paše, pa probam i crne, al sive mi se više sviđaju i bolje uklapaju u garderobu. veli mi prodavačica: " ako se odlučite, plaćate samo jedan par, ali onaj skuplji. ".
ok, glavno da ne premašuje limit koji sam dobila na raspolaganje.
platim i sva sretna, ispunjena i zadovoljna odem doma, usput obavim i kupnju špeceraja, samo da si operem savijest.
kad sam pokazala Čovječuljku kaj sam si kupila, samo je preokrenul čitavom glavom i promrmljal sebi u bradu:
- ma, daj, Vanja, opet cipele, i to dva para, morao sam znati da će biti tako. -
u maniri djeteta pokušavam se opravdati:
- ali, kad su bile..... -
- uvijek su, Vanja, uvijek ista priča s tobom, ajde, ak te to tak veseli, nek ti bude, meni je svejedno, al uskoro nećemo moći hodati po kući od tih kutija. -
- pa zato mi sad moraš kupit velki ormar! - smijem se

vikend bez tate

u subotu sam trebala ići s curama s posla na izlet u Graz,
no,
kak mi je muž otputoval u Makedoniju radit, a Fran mi je cijeli tjedan bil pod nekom virozom, nisam ga imala srca ostavljati s tetom, iako je postojala i ta opcija, kao i ideja da ga povedem sa sobom, ali, na kraju, kad sam sve zborojila i podvukla, odlučila sam kako mi taj izlet nije dovoljno privlačan, jer sastojal se uglavnom od obilaska šopingcentara kojih ima i ovdje, a ja i nisam neka tipična šopinholičarka, više volim orinalne komade koje si nađem ovdje u sekndhendu, a, baš sam na ovoj plaći uzela dvije košulje i jednu zgodnu haljinu na rate, i kaj se tiče kupovine za mene je to sasvim dovoljno. haljinu sam odmah obukla za koncert na kojem sam bila s prijateljima, a košulje će me služiti cijelo proljeće, jer su udobne, praktične, s rukavima koji se mogu podfrknuti, tak da su dušu dale za posel u kombinaciji s trapericama ili kakvim šosekom, a i dovoljno su dugačke za tajice, tak da sam mirna neko vrijeme.
djetetu ne treba ništa, jer sve dobim od frendice koja ima nešto starijeg sina, cipele sam mu uzela u onom dućkasu gdi se nove stvari prodaju na kile, tak da sam dobila buce i gležnjerice na tri čička za šest banki, kaj je, fakat, povoljno, i nebu mi bilo žal kad ih zguli na biciklu ili parku.
mužu sam za rođendan, koji obadvoje imamo u siječnju kupila hlače i trenirku, tak da smo svi namireni, a iz Ikee ili sličnih dućana mi se neda vukljat nekaj iz druge države kad sad svu tu ponudu imam i ovdje. tak i tak se najviše splati kupovat na njuškalu.
šetat po Grazu, koji je prilično sličan Zarebu u ovo hladno doba godine i nije mi nekaj tak jako privlačno, kao ni pit skupu, ne baš finu kavu u nekoj stisnutoj ograđenoj buksi s lošom ventilacijom i natpisom: " raj za pušioničare ".
izlet po mom guštu bil bi negdje bliže na more, ili u prirodu, možda kakvo izletište na jezeru s dobrom klopom, posjet planinarskom domu u jednom od parkova prirode ili šetnja rivom nekog ribarskog gradića.
i, po mogućnosti negdje gdje nisam još bila. ili jesam, al mi je bilo tak dobro da bih išla opet.
ovak sam ostala doma s djetetom, odradila subotnju radionionicu na koji nas je deda otpelal, nakon čega smo išli odabrat moje šlape za koje sam dobila određeni iznos love, tak da sam si uzela lijepe plutene sandale za ljeto, obzirom da tih šlapa za radit sad već imam poprilično i te jedne, najudobnije bum nosila dok mi se ne raspadnu, jer, jedino u njima me ne bole ni noge ni leđa tak jako.
doduše, probala sam jedne zatvorene, izvrsna ideja, pogotovo za boravak na dvorištu, no, sama prodavaćica mi je sugerirala kako su jako neudobne, pa, nakon kaj sam isprobala i one na federe, otvorenih i zatvorenih prstiju, koje su se i Franu toko svidjele da je šarmirajući nagovoril ženskicu da i njemu da ih proba, tak je i on paradiral tam u njima pokušavajući stisnut taj feder, al, ni te me nisu oduševile ko one prve koje su me svidjele na prvi pogled, pa kak to i uvijek biva, na kraju opet uzmem to prvo. ljubav na prvi pogled. sad samo jedva čekam da dođe ljeto, pa da ih mogu i nosit. naravno, bile su jedne jedine, zadnji par, i imala sam ludu sreću da mi je baš taj broj odgovaral, jer su neki mali kalupi.
onda smo skoknuli do NaMe pogledat malo kostime i popratnu opremu, a ubiti smo se samo vozili pokretnim stepenicama gore - dole, jer je dijete to tolko veselilo da mu nisam mogla uskratiti tu sreću.
prolazeći kroz podhodnik bacil je nofčiće uličnim sviraćima, pa kak je imal sa sobom svoj saksofon sjetil se kak bi i on mogel svirat na tramvajskoj stanici, a onda je bil jako žalostan, jer njemu nije nitko dao ništa.
gledajući u displej umjesto na broj tramvaja sjeli smo u krivi, pa smo morali izaći na Branimircu i čekat drugi. srećom, opskrbila sam se na vrijeme pecivom i vodom, tak da to i nije bil velki problem, više još jedna fora avantura.
umorni, al sretni, došavši doma, on se odmah krenul igrat autićima koje me spio nažicat, umjesto pištolja, za koji sam, kateorički odbila dat lovu, jer, osim kaj ne podržavam oružje u rukama male djece, pa bile igračke, to je bila tako odurna plastična bezvezarija, pa sam mu lijepo objasnila kak mu je puno pametnije imati lijepe aute za koje možemo napraviti i garažu, nego jedan pištolj s kojim se ne može igrati nikakvu ni pametnu ni lijepu igru. morali smo o tome podrobno razgovarati, ono:
- znaš, mama, ali..... -
no, bilo je i ostalo po mome, bar za sad, dok još mogu. ne podnosim oružje i ne želim da mi se dijete igra takve igre, a ak već mora, odnda nek si sam izrađuje pračke, luk i strijelu i ostalo kaj smo si mi sami radili, ako smo se igrali kauboja, indijanaca, lopova il pandura.
kak u novoj sobi ima ima tepih cestu koju mu je kupila moja sestra za rođendan, tak je odmah otišel tam s tim autekima, a ja sam si zmučkala kavu i sjela za komp, slušajući ga kak nekaj cvrkuće, kukuruće i pjevuši, al, odjednom je tam sve utihnulo, pa sam ga počela dozivat:
- Fra, di si, kaj radiš? -
ništa, nema odovora, samo tišina.
opet ja, sad glasnije:
- Fraaaan! javi se mami! -
opet tišina.
sad već jako zabrinuta, skočim i zovem ga:
- Fran, Fraaan, di si, Fraaan! javi se, odmah! -
misleći u prvi mah da mi se sakril, al mi je kroz glavu u sekundi prošlo i miljon drugih groznih scenarija.
a, on, jadničak, zaspal je na podu s autićima u rukama, glavom na tepihu, i guzom u zraku, gotovo na koljenima.
nije ni trepnul kad sam odnesla u krevet, samo se okrenul na drugu stranu.
prvi put mi je spaval čitavu noć bez buđenja, jer, inače, kad mi tata ode na put budi se i pita me u polusnu:
- di mi je tata Pipo opet? -
al si je zato izvadil njegovu sliku za osobnu iz ladice i stavil na stolić karaj kreveta, a kad sam htjela pospremiti reko mi je:
- ne diraj mi, molim te, tatu, mora bit tu kraj mene, znaš mama. -

vrt u kojem raste sreća

jedna od najvažnijih komponenta kvalitetne ustanove za predškolski odgoj je, osim osoblja koji a čine humanim, toplim i primjerenim okruženjem za rast i razvoj djece u njihovoj jednom od bitnih i temeljnih perioda života u kojem se postavljaju temelji za sve ostale utjecaje i stjecanje svih potrebnih novih znanja i vještina, kako i razvijanja mašte, kreativnosti, ali i savladavanje socijalnih vještina upravo su poticaji i materijali koji djeci svakodnevno pružamo i osiguravamo.
ti poticaji trebali bi biti ne samo sigurni, već bi i svojim karakteristikama morali pratiti sve njihove interese kao i razvojne karakteristike, poticati znatiželju za istraživanjem novog i nepoznatog, kako i snalaženje u istom, te razvijati maštu, kreativnost i pružati im moućnost za izražavanjem i stvaranjem omogućavajući im time i usmjeravajući ih u onom smjeru u kojem ih njihova osobnost može odvesti.
upravo zbog svega toga prostor i okruženje koje dječji vrtić pruža smatra se i " trećim odgajateljem " što u suštini znači da dijetetu prižite slobodu u odabiru aktivnosti kojom se želi baviti kako bi kroz igru, jer, djetetu predškolske dobi igra je još uvijek značajan elemenst razvoja pomoću kojeg je moguće, uz malo truda, volje i želje postići iznimne retulate.
stoga su me ovi predmeti u potpunosti prilagođeni svim dječjim protrebama, kako za igrom, tako i za razvijanjem istraživačkog duha i spoznajnih zadaća s ciljem oplemenjivanja vanjskog prostora i što više boravka na otvorenom, kako svojom svrhom, tako i odabirom materijala i načinom izrade koja uključuje reciklažu odbaćenih, dotrajalih i nekome više nepotrebnih predmeta, preobraženih s nešto boje, ljepila i šerafa zaista oduševili, ali i pružili neke sasvim nove ideje, kako za oplemenjivanje profesionalnog, tako i privatnog okruženja u kojem mogu uživati i djeca i odrasli.

India u Laubi

jučer sam nakon dugo vremena bila na koncertu i to samo zato jer me prijatelj zamolio karte kako bi mogao ženu izvesti povodom Valentinova, a kako smo mi dobili četiri karte na korištenje bilo mi je žao da druge dvije propadnu, pa sam pitala da li netko još želi ići i javila se draga prijateljica koja se tom koncertu jako veselila, baš onako kako sam se i ja znala veseliti kada bih dobila roza šećernu vatu, tako da se sve pretvorilo u jedno lijepo i ugodno druženje s dragim ljudima uz dobru svirku i karizmatično pjevača specifičnog glasa.
atmosfera u Laubi bila je drugačija od ostalih koncerata na kojima sam bila, a bila sam na mnogo, prije, dok sam ih redovito posjećivala kao pratnja i podrška mužu.
prvi koncert na koji me pozvao bio je u hotelu " Antunović ". tamo sam došla sama, jer me pozvao u zadnji čas i dugo sam se nećkala da li ću uopće otići tamo. a onda sam se u zadnji čas odlučila koju ću haljinu obući, našminkala se nabrzinu, popravila frizuru i sjela na bus samo par stanica od kuće. kad sam došla tamo pitali su me na ulazu s kim sam došla, a ja sam im rekla da sam sama. ispalo je to jako nespretno i poslije mi je bilo neuodno, a još neugodnije mi je bilo sjest sama za stol, jer nisam tada još nikoga poznavala, pa kad sam naručila dva deci crnog vina konobar mi ga je donio u onoj ogromnoj okrugloj čaši koja izgleda više kao vaza za ikebanu, pa tih dva deci tekućine u njoj djeluje više kao neki tamni talog. sva sreća, pa me on odmah nakon prve pauze odveo za njihov veliki stol gdje je sjedilo čitavo društvo, a kako su svi bili ljubazni i prijateljski raspoloženi popustila je i moja trema, kao i ona neugoda vezana za ulazak. osim kaj me jedan sada bivši član benda, misleći, valda, kako je iznimno duhovit pitao, nakon što sam ja pristojno ustala pruživši mu ruku za upoznavanje, prije nego sam izustila svoje ime:
" a ti si Courtney Love ? ", na što sam mu ja sarkastično odgovorila:
" da, svako jutro kad se probudim. "
nasmijao se pohvalivši moj smisao za humor, iako meni ta usporedba uopće nije bila duhovita, kao niti njegova nepristojnost, no, kasnije kad smo se bolje upoznali dobro smo se slagali, a on se za to jedne prilike i imao potrebu ispričati kao blesavu šalu.
drugi put sam bila na svirci u " Movie Pubu " u kojem je moj muž imao solo nastup, pa kad je onak sitan i nenametljiv sjedeći na barskom stolcu s girtarom u ruci zapjevao " Get Up Stand Up " Boba Marleya skoro sam pala na stražjicu do siline njegovog glasa, iznenadivši me, jer nisam tako nešto očekivala.
Treći sešn bio je rezerviran samo za nas dvoje kada mi je svirao svoje instrumentalne pjesme na flamenco gitari. tada me do kraja razoružao i to je bilo to.
nakon toga išla sam s njim na svaki koncert baš kao Meg u filmu o " Doorsima ", samo što nisam više morala odgovarati na pitanja što sam i s kim sam, jer sam imala vlastitu akreditaciju.
jučer su postojala dva ulaza i dva različita mjesta u tom hangaru koji je kao ultramoderan prostor uređen u industrijskom stilu preuređene tekstilne tvornice. razlika je bila samo u jednoj niskoj pregradi i nekoliko visokih stolova, no, mi smo si našli ugodno mjesto blizu bine s lijeve strane, tako da smo imali dovoljno mjesta za kretanje, i plesanje, kao i mogućnost odlaganja kaputa na ogradu, jer unutra nije dozvoljeno pušenje cigareta, a i ja ne volim čekati u tim beskrajnim redovima prilikom podizanja stvari, tako da sve svoje uvijek nosim sa sobom, od kada sam jednom ostala bez dobrog kaputa.
gospodin Massimo bio je iznimno dobro raspoložen i razgovorljiv, blagonaklon publici koja je ga je s oduševljenjem pratila u većini poznatih hitova. iako karizmatičan i moćan na sceni u obraćanju bio je simpatično iskren i spontan, što ga je još više približilo ljudima kojima se u jednom trenutku i zahvalio što su odvojili određenu svotu kako bi upravo njega došli slušati, za koju je on sam itekako svijestan da ljudima danas predstavlja određeno odricanje, jer zna kako se i dalje teško živi, te odlasci na koncerte predstavljaju svojevrstan luksuz.
bend je zaista dao sve od sebe, kao i tonac koji se morao dobrano potruditi ozvučiti taj gluhi betonski prostor. čulo se kako je uložen velik trud u aranžmane, zbog želje za perfekcijom, ali i solaže izvrsnih instrumentalista, posebno Igora Geržine na saksofonu kao gosta kojemu je bila i godišnjica braka, pa se i taj detalj protkao kao simpatičan, te se kroz čitavu svirku osjećala sinergija benda i izvođača koji osim specifične boje glasa i osobne, unutarnje interpretacije koju unosi kao dušu u svaku pjesmu s posebno intimnom emocijom, opipljivo je i ogromno iskustvo, no, prije svega to što cijeni svoju publiku kojoj neprestano iskazuje poštovanje kroz geste zahvalnosti, na način da se svaki pojedinac osjeća kao da baš samo njemu pjeva, što je za mene, osobno i najveća vrlina, veličina čovjeka koji je pred publikom pokazuje i poniznost.
a, moram priznat kako ni gitarist koji pjeva i prateće vokale nije bio loš. osim što se uspio za vrijeme pauze udariti u neka staklena vrata, zaboraviti gdje je ostavio opremu, izgubiti ključeve od auta i ostaviti mobitel.
spremaš se tako za izlazak, biraš lijepu haljinu, dugo se šminkaš, radiš frizuru, družiš se malo s ljudima u bekstejđu, a onda kad sve prođe pomažeš nositi gitare, efekt i stalak u jednoj ruci, odijelo, košulju i cipele u drugoj, držati vrata, trčati sa svim tim prek ceste pazeći da nas nekaj ne pogazi, pa nagruvati pojačalo sa svim tim u gepek prije nego napumpamo gumu koja pušta. i onda si prije spavanja za večeru kuhati špagete s parmezanom i maslinovim uljem.
eto kaj ti je glam rock'n'rool.
iako sam ja u duši bila i ostala prava stara pankerica, priznajem kako sam neke od pjesama pjevala zdušno iz sveg glasa.
jedna koja nam je objema draga, jer povezuje nas troje naovještavajući našu treću sreću je:
" Odjednom Ti "
dok mi je jedan od ljepših prepjeva upravo
" Da Mogu "
ipak, moja sklonost psihodeliji naginje na
Insens
sklona vjerovati da " i kad budem stara njemu bit ću ista ".

glazbala od pedagoški neoblikovanog materijala

kako bih približila i zaiteresirala roditelje, ali i bake i djedove za druženje uz glazbu ponudit ću neke jednostavne aktivnosti koje je lako provoditi, ali i njima zaineresirati djecu za samostalno bavljenje glazbom.
sasvim malena djeca uživaju u istraživanju okoline, pa tako i različitih zvukova, puno prije nego progovore, no, upravo takve aktivnosti bitno će utjecati, ne samo na njihov razvoj govora, već i razumijevanja, te logičkog povezivanja i zaključivanja, kako i na samu motoriku. potrebno je samo da imenujete sve radnje i predmete prilikom bavljenja s njim, ali i vjerujete kako dijete puno više razumije od onoga što mi vidimo prostim okom.
mnoga djeca nemaju potrebu puzati, iako se smatra kako bi puzanje bilo koristan preduvijet za hodanje, stoga, kako bismo dijete zainteresirali za to možemo pred njega stavti neke njemu atraktivne poticaje koje će ga znatiželjom potaknuti da ih dohvati.
naša narodna baština obiluje raznim jednostavim predmetima iz svakodnevne upotrebe koje su djeca koristila i kao instrumente kao što su limeni poklopci, rajngle, drvene kuhače i žlice, razna sita ili drljaće ( rubaljače ). sve to djeci je je iznimno zanimljivo za igru i istraživanje, dok se mame baš i ne vesele tome da im se raskopava po kuhinji i razvlaći kvalitetno suđe po podu. tome se može doskočiti na način da oslobodite jednu ladicu, onu doljnju, na dohvat djetetu, te u nju stavite one predmete kojih vam nije žao kako bi se dijete moglo s njima baviti, a ostatak kuhinje ipak ostavite kao nedozvoljenu zonu. naravno da će u početku biti sitnih natezanja i pokušaja malog istraživaća da vas prevesla, ali toga će biti uvijek, dok može biti dobar početak za uspostavljanje granica uz kompromis na obostranu korist.
različite kutijice od krema kojima svako kućanostvo s malom bebom obiluje može također poslužiti kao sredstvo za igru, zabavu, ali i istraživanje. oprane čiste kutije možete napuniti raznovrsnim materijalom kao što je riža, tjestenina, kamenčići, čepovi, zapravo, bilo što vam je pod rukom. one kutijice u kojima je nešto sitno i lako rasipno važno je dobro zalijepiti, ali one u kojima je glomazniji materijal možete ostaviti kakve jesu kako bi dijete iz znatiželje da vidi što je unutra ih samo otvaralo, i time razvijalo motoriku šake i ruke. u svakom slučaju neko će se vrijeme time zabavljati.
također se sličnim materijalima može i kuhati. u različitu ambalažu pospremite sve što vam padne na pamet, pa kada dijete ne zna što bi ponudite mu jednu veliku posudu neka presipava taj materijal pomoću široke žlice ili šeflje.
od limenih i plastičnih poklopaca različitih teglica se može izraditi svašta. ako im probušite rupe u sredini i provučete špagu dobit ćete zgodne malene činele. isto tako možete ih nanizati na savitljivu gumiranu žicu, čime dobijete zgodne, jednostavne zvečke. oni malo odvažniji mogu na deblji karton zalijepiti limenke različitih veličina i materijala, pa ih obojati osnovnim bojama, ili oblijepiti izolir trakom i dobili ste glazbalo nalik na ksilofon ili male bubnjeve po kojem se svira drvenom ili plastičnim žlicom.
malene ovalne posude iz kinder jaja također su idealne za različite šuškalice koje taman djetetu stanu u ruku. nanizane na mekanu tkaninu na koju se može sašiti i čičak traka zodne su narukvice i nanogice koje proizvode zvuk, a možete ih ukrasiti običnim markerom, izolir trakom ili s malo kartina ( oni iz najlnon čarapa su idealni ), pa i samo naljepnicama.
prirodnine su idealne za izradu glazbala za djecu. ljuske od oraha, školjke, drvca, kamenčići, kukuruz, sve to može poslužiti za izradu instrumenata nalik na one prave tradicionalne, a i sama izrada starijoj djeci predstavlja veliko zadovoljstvo.
u tuljce od potošene folije ili papirnatih ručnika za ruke također se može staviti neki sitniji materijal, pa kada se okreće proizvodi zvuk nalik na kišu. takav instrument bolje će funkcionirati ako unutar njega stavimo pregrade kako bi punjanje što duže padalo.
čak i dva obična kartonska tanjura napunjena plastičnim čepovima, spojena jedan na drugi i dobro zalijepnjena instrument su koji se može i objestiti kao zanimljiv šareni mobil.
starijoj djeci mogu se ponuditi staklene bočice napunjene vodom različite visine u koju se kapne malo boje, te, ako želite da instrument bude trajniji bočice se mogu objesiti na neki stalak, kako bi uvijek bio dostupan za igru.
puhački instrumenti jako su korisni za razvoj govornog aparata, te pomažu djeci koja imaju neku vrstu jezičnih teškoća. nije ih lako izraditi u kućnoj radinosti kako bi bili funkcionalni i svirali, no samo običan lijevak pričvršćen na kartonski tuljac potaknut će dijete na puhanje u njega, no, zanimanje će biti kratkotrajno, jer ne proizvodi zvuk. tako sam se dosjetila pa na isti tuljac zalijepila fučkaljku i ostatke onih papirnatih frulica koje se brzo unište, jer mi ih je bilo žao baciti, pa smo dobili frulicu koja je postala zanimljiva.
moje dijete ima, naravno i prave instrumente: klavijaturu, gitaru, violinu, block-flautu, usnu harmoniku, ksilofon, bongose i set udaraljka, ali sve te instrumente čuvamo i pazimo, dajemo mu samo pod nadzorom, jer, kao prvo želimo kod njega razviti odnos prema instrumentima koji uključuje poštovanje i brigu o njima, ali i zato što pravi instrumenti nisu predviđeni da ih se istražuje na način na kojima je to malenoj djeci potrebno za razvoj. ipak je potrebno vrijeme i određena zrelost kako bi dijete iz istraživaća došlo do sviraća. na tom putu možete mu pomoći ovim ponuđenim aktivnostima, ali i sami kreirati neku novu i nenavedenu osluškivajući njegove interese i želje.

bogatstvo koje se krije u glazbi

pišem jedan članak, točnije esej, vezan za moje stručno usavršavanje, o temi koja me uvijek iznova zainteresira, intrigira, i pobudi moju pažnju, ali me i navede na razmišljanje. radi se utjecaju glazbenih aktivnosti na cjeloviti razvoj djece od najranije dobi.
ne želim sada prepričavati literaturu koju sam čitala, jer sve je to dostupno kako u knjižnicama, tako i na internetu,
već ću krenuti od vlastitog iskustva.
naime,
kako mi je muž glazbenik koji prilično puno svira doma stvarajući vlastitu glazbu na akustičnoj gitari, ali i skida nove pjesme vezeno za profesionalni dio života, jer od bavljenja jazz i world glazbom nije moguće plaćati račune, tako je naše dijete još i prije rođenja bio izložen različitim glazbenim žanrovima, jer, ja sam kao prava štreberica slušala i klasiku, i zato što prema nekim istraživanjima koje sam proučavala u sklopu terapije gazbom, u kojima su trudnicama puštali Mozarta, Bacha i Beethovena ne razvijaju kod djece samo određeni ukus i glazbenu pismenost, već utjeću i na niz različitih razvojnih karakteristika kao što su osjećaj za ritam, metar, sklad, formu, red, preciznost, zakonitosti harmonije, pa i same matematike. zaključak tih istraživanja je kako izlaganje još nerođene djece povoljno utjeće na razvoj njihove inteliencije. i to sve još u majčinoj utrobi.
isto tako, slušanje majčinog glasa prilikom njenog pjevanja djetetu, ali i drugih osoba koje dijete okružuju povoljno utjeće na razvoj sličnih psihofizičih karakteristika, no, prije svega ga smiruje i daje mu osjećaj sigurnosti, zaštićenosti, pripadanja i ljubavi, jer to je onaj prvi kontakt s kojim se može povezati s roditeljima i užom obitelji. stoga uvelike formira njegovu emocionalnu inteligenciju, koja kasnije razvija i socijalne vještine.
moje dijete je bilo izrazito mirno za vrijeme trudnoće, nije se puno gibao, osim na koncertima, a najžešće me udarao kada je čuo tatu kako pjeva na gaži.
već sa manje od godine dana pokazivao je interes za dječje pjesmice koje smo mu puštali s YouTubea popraćene i vizualnim animiranim poticajem.
sada kada ima tri godine odgajateljice ga hvale, osim da je bistar, kako ima izniman osjećaj za ritam dok plešu, isto kao što zna sve pjesmice koje uče, ali ono što je meni najzanimljivije on je pomoću tih kratkih animiranih klipova naučio pjevati abecedu na enleskom kao i brojeve do deset, boje, oblike, nazive životinja i njohovo glasanje. zbog svakodnevno slušanja pjesama na španjolskom usvojio je i te riječi, kao i neke pjesmice na talijanskom koje ga je, uz brojeve, naučila teta iz Rovinja.
dakle, pomoću glazbe, izložen različitim glazbenim žanrovima postepeno je usvojio i neke riječi stranih jezika, dok pjevanje pjesmica na hrvatskom mu širi vokabular i pomaže mu u usvajanju bogatstvu različitih dijalekata kojima naš jezik obiluje.
osim svega toga glazbene aktivnosti povoljno utjeću na pozitivne osjećaje radosti, veselja, potiću na kretanje, ples, smijeh, zabavne su i riješavaju nas nakupljene negativne energije.
kod mog djeteta razvijaju i maštu, jer nakon usvojene pjesmice koja mu se trenutno jako sviđa, dodao je i vlastite stihove:
" Došel je Franek zFranići, zFranići, pojel je Lava zLavići, pojel je Lava zLavići. " - znaš mama.
zbog svega toga radionica koju osmišljavam i pokušavam unaprijediti novim i raznovrsnim sadržajima imala bi za cilj usvajanje svih tih elemenata pomoću kojih bi djeca kroz igru i zabavu usvajala ne samo interpretiranje naučenih pjesama i koreografija, već i temelj za učenje jezika, kao i vlastito kreativno izražavanje i stvaranje, ali i socijalne vještine, te zdravo samopouzdanje i vjeru u vlastite sposobnosti i mogućnosti, kao i način kako se nositi s tremom.
jer, uvjerena sam kako će im u budućnosti sve to jednog dana sjesti na svoje mjesto i biti od koristi bez obzira čime se u životu odabrali baviti ozbiljnije.
moja pozitivna strana još uvijek vjeruje kako je znanje alat kojim će djeca izgraditi svoju bolju budućnost i zato je ulaganje u njega jedina isplativa investicija.

priroda i društvo

gledam jučer zajedno s djetetom jedan video koji predstavlja taktilnu aktivnost za malenu djecu koja se sastoji od hodanja po spojenim kutijama napunjenim različitim materijalima kao što su trava, lišće, kamenje, školjke, pijesak, mahovina i slično.
prvobitno mi se ideja učinila iznimno korisna i zanimljiva, kao i lako provediva, pa i u brojnijoj skupini djece, jer su i nas na pedagoškoj akademiji ( danas učiteljskom fakultetu ) učili sličnim aktivnostima u sklopu metodike tjelesne i zdravstvene kulture, samo što su nama djeca hodala bosa po užetu, vati, medicinkama, obručima i strunjačama, tako da me ovo praktički oduševilo, jednostavno je, materijali su nam relativno dostupni i mogu se čuvati u tim kutijama složenim jedna na drugu, pa izvaditi po potrebi i složiti kao neka vrsta poligona, kao što mi se i učinila vrlo zgodna za djecu mlađe dobi koju nije baš tako jako posložiti u neku formu koja je potrebna kako bi se sat tjelesnog odgoja odvijao bez kaosa, koji često nastane, jer djeca te dobi imaju potrebu u velikom prostoru kao što je dvorana samo trčati dezorijentirano, što može dovesti i do sudaranja, pa i ozlijeda, i stoga je jako bitno zainteresirati ih nečim ovako atraktivnim kako bi to radili smireno i koncentrirano, obzirom da im je pažnja za jednu te istu aktivnost vrlo kratka, maksimalno petnaestak minuta, nakon čega se zainteresiraju već za nešto drugo, obično penjanje po švedskim ljestvama ili nečim još opasnijim.
u svakom slučaju ovakvo hodanje po raznovrsnim materijalima koji svak posebno pruža drugačiji osjetilni osjećaj, ali i povoljno utjeće na razvoj njihovih stopala, kao i niz drugih psihofitičkih karakteristika meni se čini, ne samo kao odlična, relativno lako provodiva ideja, već i korisna, kreativna i djeci zanimljiva istraživačka igra koja, ako se provodi kontinuirano, pruža korisne rezultate.
no, onda sam počela razmišljati u potpuno drugačijem smjeru.
naime,
kad smo mi bili djeca hodali smo bosi i po travi i po lišću, naravno, ljeti, kada je to bilo moguće. sjećam se kako smo jedva dočekali prvi topli dan u kojem ćemo, napokon skinuti cipele i čarape kako bismo mogli slobodno uživati. isto tako mama nas je uvijek poticala da na moru hodamo bez sandala po kamenju, pa i stijenama, jer, kako je govorila: " to je dobro za platfus ", spuštena stopala, a voljeli smo hodati bosi i po zemlji crljenici, jer smo onda mogli ostavljati svoje crvene tragove uokolo po terasi. čak si bio faca ako nisi nosio one grde plastične sandale za more, sve dok nisi stao na ježa.
pa si sad razmišljam, da li, zaista, danas djeca tako odrastaju da nemaju te mogućnosti hodati bosa po prirodnom ambijentu, odrastajući na betonu, okruženi parkiralištima i željeznim konstrukcijama jedina im je mogućnost probati kako je to stati na antistresnu podlogu ispod neke sprave za igranje u parku.
isto tako često čujem roditelje po parkovima koji imaju potrebu hodati za djetetom i neprestano im visiti nad glavom, kao, recimo moja šogorica, govoreći vlastitom djetetu:
- nemoj! pazi! ti to nemožeš, ne smiješ to raditi, ne idi u pijesak, zaprljat ćeš se! ne diraj te kamenčiće, pusti to lišće, makni se iz trave, blato je.... - neprestano im brišući ruke vlažnim maramicama, pazeći da se ne zaprlja ili zafleka.
zar je, stvarno potrebno djeci izraditi i organizirati umijetne ambijente koji su samo nalik na prirodno okruženje
umjesto da ih odvedemo u prirodu na izlet, u šumu ili na planinu, ljeti na plažu, zimi na snijeg, gdje će moći uživo doživjeti sva ta osjetila i taktilno i vizualno i kroz mirise, pa i okuse, ako ga odvedemo na izvor čiste vode, ili uberemo neki jestivi plod.
iako mi se ideja sviđa kao kratkotrajni pomoćni materijal i poticaj za one uvijete u kojima nije moguće drugačije i bolje, ne bih voljela da se budućnost pretvori u takve svakodnevne niti nužne situacije u kojima će to biti jedine opcije upoznavanja djece s prirodom i njenim blagodatima koje ćemo im nuditi u malenim kutijama stvarajući umijetno okruženje.
postoji jedna urbana legenda u koju je meni bilo teško povjerovati kako neka djeca odrasla u gradu vjeruju da je krava ljubičasta, jer su je vidjela samo na omotu poznate čokolade. možda su zato u reklamu uveli i svizca.
moje dijete imalo je nešto više od godine dana kada smo ga odveli na farmu životinja u Istri gdje je raspamećeno trčao za kokoškama, hranio koze grančicama, dragao ovčice i divio se veličini magarca, je, stal je i u drekec kojim mi je zaflekal novu haljinu,
al ta njegova sreća bila je puno vrijednija od jedne krpe iz jeftinog dućana, a kad smo došli doma oprali smo dobro ruke toplom vodom i sapunom prije ručka, koji je pojeo s guštom, jer je silno ogladnio, a onda ko klada zaspao i u snu prepričavao doživljaje koje je još dugo poslije spominjao s velikim oduševljenjem.
možda je i to razlog zašto smo iz atraktivnog kvarta blizu centra grada otišli živjeti na periferiju gdje dijete ima dvorište, u blizini šumu gdje stado koza s jarcem na čelu pase travu, a samo nekoliko koraka od kuće i ovakve poticaje:

modernizam i renesansa

danas sam se opet i ponovo jako rastužila, možda malo i razočarala, nisam ni sama sigurna još, potrebno je prvo sve dobro provariti, porazmisliti o svemu, al, najprije se smiriti i sama sa sobom dogovoriti.
naime,
opet me moja potreba za istinom uvalila u neugodnu situaciju, nepotrebno, samo zato jer sam željela, umjesto slušanja i sudjelovanja u tračevima i ogovarinja sama izravno doznati drugu stranu priča,
jer,
svaka priča ima više strana, i, iako postoji samo jedna istina, kako smo svi mi različiti na svoj specifičan način, ipak, svatko tu istinu doživljava na sebi svojstven način,
ljudi smo, od krvi koje pumpa taj mišić zvan srce, no, ne primaju svi k srcu sve jednako, niti imamo svi istu energiju, a kamoli način komunikacije i zato ja volim s ljudima razgovarati jedan na jedan oči u oči, ne libim ne pitati ništa, ako me zanima i ako smatram da nije nepristojno ili neprilično,
ne volim zakulisne ograrije, ni priče po kuloarima za koje se često ispostavi da su više kao igra pokvareno telefona nego zdrava i korisna razmijena mišljenja i informacija,
i, zato mi nije jasno zašto ljudi nisu skloni iskrenom razgovoru, a pogotovo mi nije jasno zašto više vole tražiti istinu uokolo, kada je tako lako doći direktno na sam izvor i otvoreno razgovarati,
znači, svi oni koji puno laju uokolo su okej, kad treba to isto reć na pravom mjestu i u pravo vrijeme mutavo šute, a ja koja se klonim takvih razgovora ne želeći u njima niti sudjelovati sam ta koja nije korektna, jer, jednom kad se nešto kaže u lice i naglas, e, tek tada to postane problem, kao, sve je u redu ako se samo šaputalo tamo negdje nekom iza leđa, no, ako, nedajbože, to isto izravno pitaš onda si lajavica, ti koja si samo željela razjasniti si kako i zašto se nešto baš tako interpretiralno na taj način,
pa, dobro, možda je moj način pogrešan, priznajem, naravno, ako griješim, ali, ja ne znam drugačije, ne mogu,
jedino što mogu je zašutjeti i ne razovarati više s nikim o ničemu, ne pitati ništa i misliti si svoje u sebi, biti suzdržana, to mogu,
nije problem,
ako je šutnja zlatna onda bum ja od sada šutjela ko zalivena samo kimajući glavom ko lutka ginjola, bez glasa,
samo slušajući,
barem će moje srce biti na mjestu,
i sačuvati si puno manje suza prolivenih uzalud,
od sada ću biti kinder jaje, tri u jedan, izvana slatka, ispod membrana, a tek unutra iznenađenje,
kao oni majmuni koji niti vide, niti čuju niti govore,
od sada samo pjevam.
i bavim se modom:

unisono unosno

kako se u ovoj zemlji raspravlja i razmatra samo o temama koje nemaju nikakve veze s razvojem, unapređivanjem postojećeg, učenjem i stijecanjem novih, zanimljivih i korisnih znanja i vještina, tako se sada i reforma odgoja i obrazovanja kao i samo ustroja školovanja stavila na stranu, ili, dala na razmatranje nekim ekspertima i stručnjacima koji će, valda, slijedeće četiri godine sjediti nad njom ( ili na njoj ), opravdavajući time svoje debelokožne naslage na stražnjicama i u obliku obilnih novčanika, smišljajući način kako da mlate praznom blagajnom i pretaću iz rupe u svoju mišju iz koje su istrčali kao počasni maratonci, jer, treba znat trčat i na duge staze, pa su smislili način kako da barem na kratko skrenu pažnju još te preostale im publike i sad se bave pitanjem svih pitanja:
treba li ili ne treba u škole uvesti uniforme.
jer, naime, pitanje uniforma ključno je i krucijalno za djecu i mlade u rješavanju njihovih problema, da ne velim kako će i roditeljima taj izdatak uvelike olakšati davanja koja su dužni kao porezni obveznici, kako bi školovanje mladeži nam na kojoj svijet ostaje bilo i ostalo besplatno i dostupno svima.
kako sama nisam nikad nosila klasičnu uniformu, već smo mi, samo u nižim razredima osnovne škole imali kute i šlape, a kako je moja baka bila šnajderica, tako je ona meni sašila kutu baš kakvu sam ja željela, točno prema mom dizajnu, a to je bila onakva kakvu nitko nije imao, dok sam mamu nagovorila da mi, umjesto onih grdih crnih šlapa s gumom, kakve su svi imali nabavi lijepe balerinke s mašlekom koje i dan danas izrađuje isti postolar u gradu, tako sam ja oduvijek imala potrebu odudarati od masa, s kojom se nikada i nikako nisam uspijela poistovjetiti, niti se u nju ukalupiti, pa tako niti izgledom. čak i kada smo se primali u pionire, te svi morali imati iste kape, marame i šoseve, i zaklinjati se u prijateljstvo, iskrenost, odanost, radišnost i još svašta nešto, meni je, opet, baka sašila krasnu bijelu bluzu na volane kakvu nitko nije imao, a po cipele me mama vodila u Trst. tamo mi je kupila i espadrile u nekoliko boja s motivom zmaja, a kad su svi nosili niske startarsice, ja sam baš htjela visoke zbog kojih smo prešetali čitav grad.
i nabolja prijateljica mi je bila drugačija od svih ostalih, vjerojatno me time i privukla kada sam je ugledala na prvi dan škole, sva, od glave do pete u heklanoj odjeći žarkih boja koju joj je izrađivala mama, profesorica enleskog, iz hobija.
nas smo dvije bile tandem. razumijele smo se odmah, na prvi pogled, osjećajući taj neki otpor prema toj lažnoj i nametnutoj jednakosti, jer, nismo bili svi jednaki, baš naprotiv, bili smo skupina razičitih individua kojima su odmah u startu pokušali zatrti svaki pokušaj isticanja osobnosti ili, nedajbože osebujnosti, nas smo dvije ezistirale u tom, već omekšanom i samo idejno furanom socioemocionalnom osakaćivanju slike o sebi, koja ni danas nije nešto puno kreativnija, samo je prebaćena u drugačiju krajnost.
tako mi je, danas bilo baš znakovito kada je jedan djelatnik neke škole u dnevniku rekao kako njima u njihovoj školi nedostaje dostupan internet, te, kako bi se ta sredstva koja se planiraju potrošiti na uniforme za učenike mogla preusmjeriti na nešto što je djeci, možda potrebnije.
možda, recimo i na knjige u knjižnicama koje i nisu baš u najboljem stanju i nema ih dovoljno kako bi svako dijete bilo u mogućnosti pročitati lektiru na vrijeme.
ono što mene intrigira je ta ideja kako su ti stručnjaci zamislili da se djeca više neće razlikovati, samo zato jer će imati svi iste majice, hlače ili suknje u ovo doba kad se statusni simboli mjere u pikselima i megabajtima pametnih telefona i drugih geđeta, potpisu dizajnera na torbicama, bojom potplata na štiklama, znakovljem lipstika i brojem parfema, reklamiranim u časopisima koji koštaju kao prosjećan ručak, kao i konjima limenih ljubimaca na četri kotača koji se daruju za obljetničke rođendane.
zar će, zaista, jedna pamučna majica s logom škole učiniti razliku između onih koji imaju i onih koji nemaju.
neki dan sam bila prisiljena slušati u tramvaju razgovor između dvije curice u kojem jedna drugu vrijeđala izrazito ružno i tužno govoreći joj kako ima " jeftinu odjeću i traperice s placa ", na takav način da je i meni samoj došla muka.
iako sam oduvijek imala potrebu izraziti se i kroz vlastiti stil odijevanja, uvijek sam se trudila ne suditi druge prema tom kriteriju.
pustite, zabogamiloga, djecu nek se oblaće kako im se sviđa. ako neće sad kad su klinci, kad će isprobavati različite stilove, kombinacije i kreacije. kada će se ikad više moći poigravati na taj bezazlen način tražeći sami sebe, nakon mature kada će se morati prijaviti na burzu ili ići na prijemni ispit za željeni fakultet, a neki i na razovor za posao, tada će odbaciti nametnutu im uniformu i okuražiti se biti panker, ne kužim, hoće li si se u dvadesetim godina počet tražiti, ili ćemo ih pustiti da to rade onda kada im je za to vrijeme.
i prema kojoj to i čijoj ideji je različitost loša za razvoj, učenje i stvaranje.
zašto sebi ne stavite uniforme u saboru,mogla bi saborska uniforma biti obična platnena halja sa špagom oko struka koje će sašiti žene iz udrege " Kamensi " i obuveni svi u iste cipele proizvedene u " Borovu ", vozni park nek se svede na par osnovnih vozila bazične klase samo za duža službena putovanja, a radnim danima svi nek voze iste električne bicikle da ne moraju pedalirat uz brijeg. zašto ne bi predsjednica hodala u istoj uniformi svaki dan proizvedenu u " DTR - u ", ionak je vrhovni zapovijednik vojske, pa bi joj to i pristajalo, a njeni savjetnici neka svi imaju iste majice, mornarske,
ovaj brod je ionako već odavno izgubio smjer i samo je pitanje vremena kada će se i gdje nasukati,
a djeci dajte više onoga čega im je potrebno i prestanite im više nametati svoje vlastite niškositi ideje od kojih se ne može napraviti ni kruh ni pita, a kamoli savijaća, torta ili kolač.
zar još niste shvatili kamo ide njihov kotač.

" nikad nije kasno "

gledajući jučer onu novu RTL-ovu glazbeno - zabavno - socijalnu emisiju " Nikad nije kasno " ( da, da, ja sam kao ona mačka koju znatiželja još nije ubila ) sjetila sam se kako sam nedavno čitala u novinama objašnjanje Tončija Huljaća vezano za neki njegov tekst, ili tekst njegove supruge, nisam sad sigurna točno, zbog prozivke neke političke analitičarke kojoj se nije svidio odnos prema ženama u tim stihovima koje pjeva Jelena Rozga, jer, kao, prema njenom mišljenju, izrazito je omalovažavajuć i šalje krive poruke mladima.
mislim, meni je uopće bedasto da se netko takvog zanimanja bavi tekstovima pjesama lakih nota, a pogotovo i njihovim utjecajem na društvo, ajde kad to provali neka tam pjevačica suprotnog žanra na profilu svoje društvene mreže, iako mi je i to bedasto, pa da se bavi sam sa sobom, a druge pusti na miru nek rade one kaj znaju i žele, pa ak i za to postoje konzumenti, onda valda čovjek zna zašto i kako to radi, hoću reći, ak on sam nema problema s tim što radi, pa kaj nekog drugog briga zašto neki stih ide ovak ili onak,
eventualno možeš dati svoj osobni osvrt, ono, meni se to sviđa ili ne sviđa, zato i zato, al, ak nisi glazbeni kritičar mislim da nemaš kaj se tu petljat, iako živimo u demokraciji u kojoj je savako mišljenje jednako vrijedno, opet, smatram kako nemaš pravo, samo zato jer si te nešto ne sviđa, pljuvat po autorima i izvođačima, jer, koliko ima tih i takvih tekstova u starnoj glazbi, pa nisam primjetila da se netko osvrtao i na njih, ono, kad Lady Gaga nabraja tam neke frajere: Alejandro, ovaj, onaj....i to je tekst, a ona je megapopularna umjetnica jer se oblaći u sirovo meso i svora na staklenom levitirajućem klaviru.
nije da ja sad branim Tončija, suprugu mu i Rozgu, niti ne pratim njihov rad, nisam upoznata njihovim opusom, ne slušam CMC, niti sam tu pjesmu ikad čula, al bilo mi je smiješno kak se gospon Tonči branil na cijeloj stranici novina objašnjavajući priču kako je ta pjesma nastala.
ma dajte molim vas, koga briga kak je neka pjesma nastala, bitno je samo kolko bu tantjema dobil autor i izvođaći,
naime,
svi oni žive od toga, i još puno ljudi oko njih, kao što je, recimo i moj muž, koji, doduše, trenutno svira neku drugačiju vrstu glazbe s izvođaćem različitog žanra, al, obzirom da je profesionalac, sviral je i s ovim i s onim, a na kraju mjeseca važno je samo da kad platimo kredit, režije i račune ostane i za hranu.
a politički analitičari imaju svakako puno pametnijih tema za razmišljanje i problema za riješavanje.

neplanirani susret

idem ja danas na posel, žurim,
dijete sam ostavila u vrtiću, jako sam prehlađena i kašljem onak kao kad imam bronhitis, pa razmišljam kak bum morala otić do doktorice da me posluša, jer, zadnji put sam se zezala, pa sam završila u bolnici s upalom pluća,
razmišljam i kak se petak, pa bum se prek vikenda valda uspijela i malo odmorit,
zaštopal mi se sudoper, pa sam išla sama to dole odšrafljivat, kao, samo bum ovu jednu cijev malo olabavila da mi da vodurina prođe, a onda bum nalila onu tekućinu, jer mi sodabikarbona i ocat nisu pomogli,
bedasta,
trebala sam uzet neku žicu i proroštat umjesto da se petljam zcjevima,
al, takvi smo mi Jarci, sve moramo i možemo sami, u sve se kužimo i sve razumijemo,
a, ak i ne, onda bumo već u hodu skužili,
pa kad mi je počelo šiktat voda na sve strane po cijeloj kuhinji, i iza sudopera, kaj je najgore,
brzo se napunila ona mala kanta koju sam stavila ispod, pa je poplavilo skroz do novih podova u hodniku,
onda sam još morala slušat špotancije od muža:
da zašto radim sama, di se petljam ako ne znam kaj radim, i tak to,
pa smo skupa to popravljali, prvo rastavljali, a ni poštenog alata nemamo, probirštiftom smo otvarali sifon,
ono,
Lolek i Bolek i A Je To su za nas odbor stručne multidisciplinarne stručne skupine,
poispadali su nam neki dihtunzi koje onda nismo više znali vratit natrag,
a i to sve je klepano samo Sam Svoj Majstor tehnikom,
sjećam se kak se i stari mučil s tim sfonom čitav dan, jer moral je i suđericu spojit,
sve smo zasrali, naravno, i kaj je najgore od svega, još uvijek je zaštopano,
iako sam cijeli sifon rastavila, očistila i oprala,
sad ne kužim di smo točno pogriješili, al negdi jesmo grdo, jer i dalje voda stoji i ne miće se,
katafakingstrofa, trebalo bu mi pet dana da to sve počistim i operem kak se spada,
da ne velim kak moram pomaknut i ormariće, jer je iza možda vode ostalo, a za to više nisam imala snage kasno navečer,
još sam i neke ladice išla čistit, pa sam skužila kak ih treba poljepit, i sad to sve stoji i čeka,
koga,
pa mene, sve uvijek mene čeka, bolje da niš ni ne diram,
tak si nekak zamišljela hodam pokušavajući ne stat u pesji drek koji se skup sa snijegom počel topit i slijevat zagrebačkim ulicama, nimalo nalik istoimenoj pjesmi,
i, zovne me jedna nepoznata žena koja je išla u suprotnom smjeru na drugoj strani ceste:
- oprostite, mogu vas pistat nešto? -
- da, naravno - misleći kako će me pitati za smjer ili neku destinaciju koji traži
- jeste vi Vanja? - pita me veselo, nasmijano i simpatično
- jesam. - malo sam se zbunila, ono, valda nisam nekaj, opet....ne bi bila tak srdačna
- ja sam blogerica, prepoznala sam vas. - jako simpatična i topla osoba, zaoravo, vrlo slična i svom blogu, pogotovo komentarima,
nevjerojatno mi je to kako se ljudi često poklapaju s energijom koju odašilju i ovdje na blogu, vjerujem da to uspjeva onima koji su iskreni i takvi kakvi jesu, bez potrebe za nekim pretvaranjem u nešto što nisu,
jako mi je bilo žao što nismo imale vremena barem sjest na kavu i popričat malo, jer, ja sam jako žurila, tako da smo samo izmjenile koju riječ, al, baš me razveselio taj susret, onako spontan i pun nekog prešutno međusobno razumijevanja, samo sam uspijela izustiti:
- možemo i na " Ti ", ne moramo na " Vi " - jer baš se blesavo osjećam, ak nisam na poslu, kad mi ljudi govore " Vi ", a i tako smo i tu na blogu na " Ti ", pa nema potrebe za persiranjem više, niti uopće,
iznenadila sam se, i sad jedino kaj mi pada na pamet je da sam još u travaju razmišljala:
- bože, kako ima lijepu kosu -

" svijetlo je uvijek na kraju "

vele kak
svakom
pa i Zlu
dođe kraj,
pitam se
ide li i Zlo
u Raj
ako se iskreno
pokaje,
svoje grijehe
okaje,
može li se
i Zlo
u dobro okrenut,
težim putem krenut,
svoju suštinu
kao kaput preokrenut,
il samo kao Vuk
dlaku promijene,
pa dalje po starom
Zlom vlada iz sjene.
sretnu li se
Dobro i Zlo
jednom u Raju
mogu li skupa
popiti kavu,
hoće li za isti
stol sjesti,
zajeničku hranu
dijeleći jesti,
da li će Dobro
Zlu tada ruku pružiti,
Raju ga pridružiti,
il će se i samo poružniti,
pitam se ovih dana,
dok Zlo još uvijek
ko ranjena zvijer vlada:
o, Bože, do kada?
koliko još suza treba proliti
i molitava izmoliti,
sva zlodjela zbrojiti
da napokon i tome
jednom zauvijek
bude nam Mir,
a Zlo prije Raja
pošaljemo u Sibir.