nedavno sam navršila trideset i osam godina.
moj datum rođenja, 16.1. skoro pa se preklapa s datumom kada je naša zemlja priznata kao država od drugih zemalja, zapravo država.
povodom toga, moja sestrićna, s kojom sam išla u razred u osnovnu školu, tada Rudi Čajavec, kasnije preimenovanu u Izidora Kršnjavog, donijela je zdjelu kokica, za počastit. razrednica, kojoj su dečki iz starijih razreda prije nekoliko dana napravili spačku, skinuvši Titovu sliku i objesivši na njeno mjesto hrvatski grb, ljuta i rezignirana, prvo nije željela uzeti kokice, nakon što sam je ponudila njima, rekavši mi kako ona nema što slaviti, no, kada sam joj rekla da mi je rođendan, jer, ja ni sama nisam shvaćala taj spin koji je moja sestrićna, po meni, vrlo podlo mi smjestila, iskoristivši moju nezainteresiranost za te i takve događaje, prvo je pogledala u imenik, a onda se ispričavši, ipak uzela te kokice kojima se, kao, počastila povodom mog rođendana, dok se ekipa dole na kraju razreda, s predvodnicom i kovačicom tog plana lukavo smijuljila, jer, kakti, ono, baš joj je podvalila.
meni je to tek doma objasnil tata, nakon kaj sam mu sve ispričala.
moja, tada još pitoma ćud nije to mogla razumijeti. ( pa, ni kao šalu )
osjećaj razočarenja, ali i izigranosti povjerenja pratio me prema njoj čitav život, i nikada više nisam mogla s njom biti prijateljica.
ne volim kada se netko na takav, ili bilo koji drugi način poirava samnom, te mi se nikako ne sviđa biti nečija marioneta, pa, bilo u koje svrhe.
prihvatila sam njen poklon dobronajmjerno, vesela i sretna, jer se netko sjetio mog rođendana, pa mi ni na kraj pameti nije bilo da bi nekome uopće moglo pasti na pamet poigravati se takvih igrarija, i to, meni najzločestije, tako iz sjene, opranih ruku, kao, nemam ja ništa s tim, samo sam sestrićni donesla poklon za rođendan.
prošlo je od tada dobrih dvadeset i sedam godina, valda.
nakon toliko vremena, prema mojom shvaćanjima sazrijevanja, kako osobe, tako i društva u kojem živi, pa i civilizacije, trebali smo svi skupa barem malo napredovati.
trebali smo se okanuti tih i takvih dječjih bolesti.
no, koliko vidim i čujem, ovo društvo ostalo je upravo na toj razini funkcioniranja.
grdih, zakulisnih podvala, licemjerija, igranja iz sjene, izbjegavanja odgovornosti i stavljanja u prvi plan svega onoga što nam baš i nebi trebalo ići na ponos.
sama više nemam puno izbora, pa ni želje bježati odavde, jer, ta neka moja prgavost mi to ne dozvoljava, kao ni osjećaj da ne želim biti protjerana od strane tih i takvih,
no, bojim se kako sve što je dobro teško će ovdje opstati,
jer, tko se još želi boriti s vjetrenjačama.
puno je pametnije i korisne projektirati ih, graditi i unapređivati.
Post je objavljen 28.02.2017. u 06:17 sati.