Samo Durica

modernizam i renesansa

danas sam se opet i ponovo jako rastužila, možda malo i razočarala, nisam ni sama sigurna još, potrebno je prvo sve dobro provariti, porazmisliti o svemu, al, najprije se smiriti i sama sa sobom dogovoriti.
naime,
opet me moja potreba za istinom uvalila u neugodnu situaciju, nepotrebno, samo zato jer sam željela, umjesto slušanja i sudjelovanja u tračevima i ogovarinja sama izravno doznati drugu stranu priča,
jer,
svaka priča ima više strana, i, iako postoji samo jedna istina, kako smo svi mi različiti na svoj specifičan način, ipak, svatko tu istinu doživljava na sebi svojstven način,
ljudi smo, od krvi koje pumpa taj mišić zvan srce, no, ne primaju svi k srcu sve jednako, niti imamo svi istu energiju, a kamoli način komunikacije i zato ja volim s ljudima razgovarati jedan na jedan oči u oči, ne libim ne pitati ništa, ako me zanima i ako smatram da nije nepristojno ili neprilično,
ne volim zakulisne ograrije, ni priče po kuloarima za koje se često ispostavi da su više kao igra pokvareno telefona nego zdrava i korisna razmijena mišljenja i informacija,
i, zato mi nije jasno zašto ljudi nisu skloni iskrenom razgovoru, a pogotovo mi nije jasno zašto više vole tražiti istinu uokolo, kada je tako lako doći direktno na sam izvor i otvoreno razgovarati,
znači, svi oni koji puno laju uokolo su okej, kad treba to isto reć na pravom mjestu i u pravo vrijeme mutavo šute, a ja koja se klonim takvih razgovora ne želeći u njima niti sudjelovati sam ta koja nije korektna, jer, jednom kad se nešto kaže u lice i naglas, e, tek tada to postane problem, kao, sve je u redu ako se samo šaputalo tamo negdje nekom iza leđa, no, ako, nedajbože, to isto izravno pitaš onda si lajavica, ti koja si samo željela razjasniti si kako i zašto se nešto baš tako interpretiralno na taj način,
pa, dobro, možda je moj način pogrešan, priznajem, naravno, ako griješim, ali, ja ne znam drugačije, ne mogu,
jedino što mogu je zašutjeti i ne razovarati više s nikim o ničemu, ne pitati ništa i misliti si svoje u sebi, biti suzdržana, to mogu,
nije problem,
ako je šutnja zlatna onda bum ja od sada šutjela ko zalivena samo kimajući glavom ko lutka ginjola, bez glasa,
samo slušajući,
barem će moje srce biti na mjestu,
i sačuvati si puno manje suza prolivenih uzalud,
od sada ću biti kinder jaje, tri u jedan, izvana slatka, ispod membrana, a tek unutra iznenađenje,
kao oni majmuni koji niti vide, niti čuju niti govore,
od sada samo pjevam.
i bavim se modom: