" i ja to mogu, jer to hoću! "
još je i Maria Montessori uvrstila radne i životno - praktične aktivnosti u osnovne razvojne grupe aktivnosti koje bitno utjeću na cjelokupan djeteov psihofizički, ali i emocialni razvoj, te je, vođena tom mišlju krearila i posebni didaktički materijal koji djeci pomaže u savladavanju svakodnevnih djelatnosti koje je potrebno usvojiti kako bi bilo sposobni pratiti ritam dana kako kod kuće tako i unutar odgojno - obrazovne ustanove.
s druge strane, u ona vremena kada ljudi nisu imali vremena previše teoretizirati o samom odgoju, već se on odvijao unutar zajednice, uže i šire obitelji, na licu mjesta, te su djeca sudjeovala u svim radnim procesima koji su bilo neophodno potrebni za funkcioniranje života, djeca su učila po modelu, gledajući starije, oponašajući ih i u najranijoj dobi sudjelovala u svim svakodnevnim poslovima.
no, i danas, kada je odnos prema odgoju, blago rećeno nešto drugačiji, nije loše staviti naglasak upravo na radne aktivnosti, jer se njima kod djeteta stvara ispravan stav kako prema radnim navikama, uspostavlja osjaćaj osobne discipline, ali i gradi samopouzdanje i pozitivna slika o samom sebi koja djetetu nudi osjećaj uspješnosti.
već i dijete u dobi od dvije godine sposobno je puno toga napraviti samostalno, pa, iako je život prosiječnih zaposlenih roditelja neobično užurban, stresan i teško uskladiv sa svim obiteljskim potrebama, uz malo dobre volje, upornosti, tolerancije i pozitivnog stava prema životu moguće je i sasvim malo dijete uključiti u večinu radnih aktivnosti koje je potrebno odraditi u jendnom kućanstvu.
takva djeca postaju samostalnija od naranije dobi, što im kasnije u životu biti od velike koristi, kada se te aktivnosti više ne svode na pokušaje i pogreške, već su potrebne određene vještine za savladavanje određenih zadataka.
preuzimanja odgovornsti za sitne poslove koji će u budoćnosti biti dio njihove svakodnevice.
upravo je ta dob od dvije godine pogodna za takav jedan početak, jer se u toj dobi razvija kod djeteta samosvijest, ali i želja i volja za uspješno obavljenom zadatku, zbog čega dijete počinje vrednovati samoga sebe u odnosu na okolinu.
osim toga, takve aktivnosti razvijaju i usmjerenu pažnju, koncentraciju, inteligenciju ( snalaženje u novim i nepoznatim situacijama ), motoriku, krupnu i finu, govor i izražavanje, širi se vokabular, te se razvija i upornost, te odluka o neodustajanju od određenih zadataka.
obaveze koje ćemo dati djeci u toj dobi jednostavne su i svakodnevne, bitan je taj element ponavljanja, jer rutana kod djece stvara osjećaj sigurnosti, i naravno sve bi trebalo imalo notu veselja, zabave i igre.
čak i kada dijete pogriješi, a pogreške su neminovne, nije potrebno pridavati im previše pažnje, već samo usmjeriti dijete kako će tu pogrešku samo ili zajednički s odraslim ispravti. isto tako nije loše svaki postupak imenovati, bez pretjeranog objašnjavanja i teoretiziranja. samo praktično aktivno sudjelovanje omogućit će djetetu razvijati sve što mu je potrebno.
na taj način dijete uči kako je griješiti dopušteno, ali za njega treba i preuzeti određenu odgovornost.
ovdje ću navesti neke primjere iz vlastitog života, ali i života svojih prijateljica koje su imale djecu prije mene.
bitno je znati kako dijete najviše uživa vrijeme provoditi s roditeljima, ili odraslima koji o njemu skrbe, bez obzira što oni rade.
ako mama kuha ručak uvijek može djetetu dati malu dašćicu, tupi nožić i komad povrća i time uključiti dijete u zajedničko spravljanje obroka koje će poslije i biti zabavnije pojesti. isto tako dijtetu se može objašnjavati što i kako se radi, te mu dozvoliti, naravno uz nadzor i pažnju, da neko jelo promiješa, ili da opere koji komad povrća. možda i komad posuđa koji ne može razbiti ili se njime ozlijediti. opće poznato je kako su igre vodom djeci jedne od omiljenih aktivnosti. za tu priliku može se upotrijebiti nepromoćiva pregačica.
istina, taj ručak neće ići tako brzo kako smo si mi, možda zamisli, morat ćemo uložiti puno više vremena i truda, biti će puno više nereda nego što želimo, nešto će se i proliti, ali, i kratkoročno i dugoročno profitiraju i dijete i odrasli, samo ako si to dozvole, jer, vrijeme koje provedemo sa svojim djetetom, zapravo, koje ne provedemo više nije moguće nadoknaditi, jer vrijeme prođe, dijete se promijeni i više nikada se ne možemo vratiti u tu dob kada smo mogli na nešto utjecati.
još jedna aktivnost koja djecu, pa i onu najmlađu, od godine dana, iznimno veseli igra je kvačicama za veš. u početku ih dijete samo istražuje. naravno, postoji mogućnost da si i njima uštipne, no, nije ni to to tako jako strašno. na taj način naučit će kako baratanje svakim predmetom ima i svoje poslijedice. kvačice se mogu sortirati prema boji, veličini, obliku ili materijalu. dijete ih može dodavati prilikom viješanja rublja, ali može se i od njih izrađivati različite zanimljive oblike slagajući ih jednu na drugu. takve igre razvijaju i maštu, kreativnost, spoznaju, ali i finu motoriku prstića ruke kao i okulomotoriku.
jedna radna aktivnost koju moje dijete jako voli je stavljanje veša u vešmašinu. to je potpuno bezazlena aktivnost kojoj se samo dijete ne može ozlijediti, jedino je moguće da ubaci nešto što ne želimo, tako je potrebno nadzirati ga, ili mu jednostavno dodavati ono što treba ugurati. tako, pod nadzorom može mu se dozvoliti i da stisne gumb za pokretanje pranja, što je u početku vrlo uzbudljivo kada mašina počne okretati bubanj. ovdje je samo potrebno strogo mu pojasniti kako vešmašina nije igračka, te je ne smije dirati bez pitanja, sam.
možda zvuči pomalo kao SF, ali, na kraju, uz upornost i ponavljanje funkcionira.
osim toga moje dijete voli usisavati i brisati pod onim štapom. naravno, nakon njega ja moram to sve još popraviti, ali gledajući ga kako uživa u tome neizmjerno me veseli i zabavlja način na koji se time bori.
za ono što sam prosipa ima svoju metlicu i lopaticu, miščaf i također to rado napravi.
bitna aktivnost s kojom svi roditelji muku muče, a vrlo ju je bitno usvojiti odmah na početku je pospremanje igračaka nakon igre.
to je svakom djetetu prilično mrsko, no, po mom mišljenju najveća greška je popustiti i pospremati ih sam.
smatram kako je bitno naučiti dijete brinuti o svojim stvarima, a pospremanje igračaka je pravi početak za to. nije loše sortirati ih prema određenim kategorijama, što, također razvija, ne samo odnos prema predmetima, već i potiće dijete na kategorizaciju i organizaciju materijala, njihovu svrhu i uporabu. kasnije će mu to koristiti u svakom poslu kojim će se baviti.
kada moje dijete ne želi pospremati svoje igračke kažem mu da ćemo ih donirati onoj djeci koja nemaju ništa, no, uglavnom, uz našu pomoć i kroz igru odradimo i tu, njemu mrsku, radnu aktivnost.
u zadnje vrijeme, a možda i zato jer smo u kući imali majstore, sve više ga zanima alat i baratanje njime. tako voli pomagati dedi u svemu što radi, dodavati mu ključeve na kojima su brojevi, pa ih na taj način i počinje usvajati, kao i njihova imena i svrhu. to je kvaliteno vrijeme koje provodi s njim, deda voli objašnjavati i učiti ga nove stvari, a on se osjeća korisno i uspješno, jer je pomogao.
još jedna aktivnost koju je bitno usvojiti od najranije dobi, a nije naojomiljenija je uredno pospremanje odjeće i obuće.
u tu svrhu potrebno je omogućiti mu pristup vješalici, dakle, postaviti ih na njima dostupno visinu kao i mjesto za cipele gdje će ih uvijek stavljati. sam i uredno, jednu do druge. također, odmah, kada je dijete usvojilo samostalno obuvanje i izuvanje potrebno je poticati ga da to uvijek radi sam, bez pomoći odraslih, bez obzira što će to duže trajati nego što mi želimo i ponekad, u početku vrlo često, obuti se naopako, no, obuvanje i izuvanje aktivnost je koja je vrlo bitna za usvojiti prije nego dijete krene u školu, jer tamo mu nitko više u tome neće pomagati, a također razvija niz bitnih vještina, bez obzira koliko se banalno činilo.
higijena i briga o vlastiom zdravlju također se može svrstati u ove, životno - praktične aktivnosti.
samostalnost u obavljanju svih tih radnji neizmjerno je bitna za djetetov razvoj.
moje dijete može se samo tuširati, naravno, uz našu pomoć i nadzor. ima svoj sapun na pumpicu koji sam uzima i njime se sapuna, a potom mu namjestim tuš, pa se sam i njime ispere. kako se mora nakon svakog kupanja dobro namazati i to je sam naučio.
prvi put se namazao pavlovićevom kremom za guzu od glave do pete, prije nego je probudio tatu i pohvalio se tim podhvatom, što tada i nije bio cilj, no, malo po malo je naučio dozirati količinu kreme i način na koji je treba nanositi i razmazivati je, tako da sada samostalno sudjeluje i u pranju zubića, ruku, umivanju, brisanju nosa i korištenju salvete.
osim toga, dozvoljavamo mu da si sam stavlja jelo u tanjur, vrlo rano smo mu dozvolili korištenje vilice, ima svoj dječji beštek koji zbog tupih rubova nije opasan, a ima i ugravirane životinje koje ga jako vesele. sudjeluje i u serviranju stola, žlicom stavlja kakao i mlijeko i šećer u čaj, malom šefljom vadi pahuljice ih kutije, te rado donose nešto što ga zamolimo.
djeca mnogo toga mogu uraditi samostalno, puno više nego mi to, često, smatramo, ali ono što je najvažnije oni to žele. njihova je najveća sreća kada mogu zajedno s nama raditi sve ono što mi radimo. na taj nači dobivaju pažnju koja im je potrebna upravo na onaj način koji im je potreban, dok ujedno i uče i rade i igraju se.
time postaju ravnopravni član zajednice koja je njima najvažniji, najbitniji i najpotrebniji faktor u životu i razvoju - vlastitoj obitelji.
tamo gdje sve počinje i završava.
od kuda i kreće njihov život u svijet koji sve više zahtjeva sposobnog, uspiješnog i samostalnog pojedinca.
|
