Samo Durica

Božićna Slikovnica

naš vrlo vrijedan i kreativan susjed je u penziji,
pa, umjesto tugovanja nad vlastitom sudbinom,
lamentiranjem o aktualnim političkim događajima,
ili ogovaranjem nas ostalih susjeda,
odlučio se pozabaviti nečim što ne veseli samo njega,
i čime ispunjava, radeći, ove hladne dane,
već i nešto što raduje čitav naš kvart,
a, pogotovo najmlađe članove.
tako je napravio mjesto okupljanja
kojemu se svi divimo,
ali i uživamo ga, svakodnevno posjećivati,
hraneći životinjce, učimo, prvim, živim iskustvom
našu djecu:
što su to Jaslice, kao izgledaju,
i čime se hrane: magarac, ovce i zečići.
evo kako izgledaju naše Jaslice u prirodnoj veličini

Oznake: Sretna Nova koja god već je

hakuna matata

danas mi se dogodilo nešto zaista predivno,
nešto što me toliko duboko ganulo,
razdragalo,
razgalilo,
dirnulo me direktno u srce,
iznenadilo,
ne samo ugodno,
nego i toplo, nježno,
ljudski,
onako
kako me već jako, jako dugo
nije ništa tako, na taj način dirnulo.
inače, baš mi je danas to i trebalo,
jer, bio je neki jako čudan dan,
u svakom mogućem pogledu.
željela sam iznenaditi prijateljicu
s kojom radim
i koja mi je jako draga,
ne samo kao kolegica,
a, bile smo radile zajedno godinu dana,
kad je došla ka nama kao pripravnica,
i, živjela je tada, u podstanarskoj kućici blizu nas,
pa smo se, brzo, skompale, komšinice, prvo nas dve,
onda i muževi nam,
te, povodom toga se puno družili, ružili, slavili, gnjavili,
i sve kaj prijateljice već rade skup.
uglavnom brbljale.
našla sam joj, napokon, danas one rukavice bez prstiju,
jer, puši duhan koji mora motat,
al, te rukavice ze nju imaju i onu kapicu prek,
koja se zgumbekom može onda priheftat kad ti smeta,
i, opet vratit, kad ti se prsti već zmrznu,
uglavnom, znam da si je to htjela, a nikad si ne bi sama nabavila,
jer, kupili su kuću na kredit, pa si, jako dugo, dugo, niš nesme sebi priuštit
a, pogotovo ne takvu budalaštinu,
i, onda sam još našla na štandu do, kod svoje bake koja sama radi nakit,
a, baš je danas imala akciju: " sve po deset "
savršenu narukvicu, da se paše s tim rukavicama, sivim,
(jer, ta je moja frendica malo na svoju felu, sluša teški i death metal,
kod kuće svoje, u intimi doma svoga, al, ima i dost specifičan ukus,
ne šareni se ko Uskrsno jaje, pa ni ne bi sve metla na sebe kaj se meni sviđa,
nije joj baš lako naći nekaj, baš, po njenom ukusu )
crnu, tak, tek tolko da se malo cakli, blješći i zvecka, s oslikanim kuglicama murano stakla,
ali i ključićima, simbolično, trebala je bit fora, jer, uvijek smo imale neki šou s tim buntevima ključeva
koje nanašamo uvijek sa sobom.
tak sam sretna hitala što prije joj to dati, pa da se smijemo, obadve,
kad, tamo, ona danas ne radi, baš je od danas na godišnjem.
sve mi se srušilo, bezveze, ko zna dal bumo se vidle, i kad,
jer, ona, jednom kad se zabije doma, a sad si i taj dom uređuje skup zmužem,
teško ju je zvadit iz njega,
a, ja, pak imam i svoje obaveze, ne,
ono, vidle bumo se tek kad to sve već prođe,
a, tad i nije takva fora.
za nevjerovat mi je kak fulam baš za dan, jedan jedini.
okej,
dođem tak doma, s tim u torbi, sva neka pokisla
( ne samo zbog toga )
i, mama mi donese poštu, moju.
obično to budu neki računi,
al, sad je bila reklama od HaKa i Bubamare
dječjeg dućana koji nas se sjeti kad bi na nešto
jako nepotrebno hteli uvalit i još nas uvijerit kak je to najpovoljnije u svemiru i šire,
Ali,
pazi sad!
i jedno pismo,
ono, pravo pravcato,
ne sjećam se kad sam dobila pismo zadnji put,
a, jedina koja još šalje čestitke je bakina sestra koja živi u Texasu
i njena je odavno već stigla.
ovo je isto bila čestitka,
lijepa, šljokasta, s kućicama od snijega, borekima i vjenčićem,
onak, sve trodimenzionalno, ko one slikovnice: pop-up,
al, bitno je to što nutra piše,
to me tako jako razveselilo i raznježilo do suza.
naime,
mi smo, jer smo i sami dobivali puno, skoro sve za naše dijete
i nismo morali ništa mu kopovati,
kad je onu najmanju, prvu robicu i opremu prerasel
sve proslijedila našoj blogerici
Bookeraj
koja je, također, pasionirano čekala svoj komadić raja.
posjetili su nas zajedno, svi troje, prije nego je rodila
i, sjećam se, sva je sjajila, kao i ova moja šljokasta čestitka.
to kaj sam ja njoj dala, nije to bilo ništ specijalno,
nešto te robice, koju beba niti ne može iznosti,
puno toga se preraste, a i puno toga je već bilo iznošeno, zaflekano,
kak to već zrobicom i ide, ono, pereš, dereš, peglaš, vješaš, slažeš, rifljaš,
i nešto malo opreme, tek ono prvo kaj ti zatreba, i koju igračkicu,
sve ono kaj smo i mi sami dobili, pa smo smatrali da je sasvim okej
proslijediti dalje onom prvom kome treba,
jer, to tak kod nas ide sve u krug, kome kaj treba,
i ja sad dobivam od frendice, sve kaj njen mali preraste,
moj nosi još jako dugo, jer je sitan, pa mu samo moramo malo podfrkavat.
i, tak se Draga Book sjetila
na nas,
napisala čestitku rukom,
" s najboljim željama ", jer, veli,
da nas se rado sjete,
kao što i njihova malena te stvari svakodnevno upotrebljava,
kaj je meni jako drago, jer, samo to i je bitno
da se te stvari iskoriste onako kakva im je i namjena.
no, ni to nije sve!
uz sve to, dobili smo i poklon bon,
da si naš Franić može nešto odabrati sam,
po svojoj želji.
prava, ljudska, iskrena, topla gesta.
koja me ganula do u dubinu duše,
upravo zbog te ljepote darivanja
koja,
jednom, kada krene
može činiti i
začarani krug
ljepote, ljubavi i sreće.
Hvala
Draga Book!

Oznake: ljepota darivanja

zelje Zkobasicama

evo jedan fora recept,
mada,
možda vam i ne bude ukusan,
nego, fora, samo kao ideja,
naime,
kako smo dobili jučer od ujaka, tradicionalno, puno mesa,
kojeg od kupuje u ogromnim količinama, domaće, od jednog prijatelja Slavonca,
dakle,
ima tu i kulena, i njegove seke, kobasica raznih, čvaraka, naravno i slanine.
mi smo, ovaj put uzeli izvrsne kobase, tek malo šarf,
jer Č mora paziti s tim ljutim, koje jako voli, al mu već po malo i smeta,
kad je već u tim nekim godinama, ne,
meni ništ ne smeta,
ja mogu, još uvijek i kamenje jesti,
osim sirovog luka,
na žalost,
jer, volim ga i mami me mirisom,
pa ni grah šalata bez njega ne šmeka,
o čevapima da ne pričam,
al, jednostavno,
ak ga pojedem, sirovog:
peče me žgara, sve mi izgara, i zlo mi bude za poludit, nemrem ni spavat,
no,
to opće nije tema,
uglavnom,
imam tak tog mesa,
radila sam popodne, a, dečki su bili na treningu, jer Č,
obzirom da su školski praznici, sad ima više vremena za sebe,
kaj trenira, ne pitajte me,
neki tai fu chi kun
ko ona Panda iz crtanog, al puno bolje,
zezam se, tu jednu borilačku vještinu,
dost zahtjevnu ( probala sam ), al i korisnu,
koja ima više smjerova, vrsta i podvrsta,
ah,
opet sam skrenula s teme,
kak prijatelj s kojim trenira živi blizu mog posla,
tak su me pokupili z autom, jer, imala sam i neke vrećice s robicom
koju mi je, Drejica opet donsesla za eF-a,
al ne samo to, jako je zahladilo, pa mi je pasalo,
i, tak, pričamo u autu kaj bi mogli kuhat,
ono, kaj imamo i kaj nam se jede,
pa reko, imamo te kobase,
baš bi mi pasale s kiselim zeljem,
jel može, može, ajd,
i kaj uz to, a da je nabrzinu,
žgance,
pesru.
e, sad,
to nije ni klasični sekeli,
a ni kapuz,
ono istarsko tradicionalno jelo s kiselim kupusom
s kojim se, obično servira, ili kuhana junetina ili neke kobasice
ovo je, sasvim moja, orginalna verzija
slobodno i bez zadrške mogu reći
Fuzija,
Fjužn okusa, namirnica i mirodija,
jer, spojila sam, gotovo nespojivo,
a, na kraju je bilo za rajnglu polizat,
znači ovako:
prvo sam bacila na dublju tefln tavicu malo špeka i kobasica,
i to, tim redoslijedom, bez ikakvih drugih masnoća,
jer su mi se činile suvišnim,
onda sam još brzo dodala protisnuti češnjak kroz onu spravicu kaj zgeda ko drobilica za orahe, al nije,
pa hitila još dve naribane mrkve,
koje sam ribala u svom novom ribežu, koji se sastoji od poklopca na koji se riba
i posudice u koju to naribano sve pada nutra, tak da je to ribanje jako praktično i brzo,
te mrkve, sam, naravno, prije oprala, očistila i postrugala,
taman u to vrijeme su mi došli Mini i Marko,
kojeg sam kroz prozor kuhinje navigirala di da se parkira, a da nikome iz kuće, pritom ne zasmeta,
onda me Mimi pitala kaj radim, a ja sam joj rekla da kuham
i pokazala joj novu fotelju koju smo nabavili da ima gdje sjediti kad nam dođe u goste,
a ta fotelja ima peseke u tenisicama, pa se njoj jako svidjela i ona igračka piši - briši,
dok se Francek pravil važan kak ima lampice koje sviraju, od kojih bu mi, uskoro eksplodirala glava,
no, fala svemu, u kuhinji ništ ne čujem, pa ni šogorovo raspravljanje zbratom o trenutnoj političkoj situaciji u državi nam,
umjesto sudjelovanja u tim besmislicama, taman sam imala za potrošit jedan poriluk,
kojeg sam fino oprala i očistila od zemlje, pa narezala, prvo po dužini, a onda i na sitne komadičke,
i njega hitnula tranu, malo posolila, tek tolko da mi se brže zdinsta,
dodala nekakvu mješavinu začina " Nadalina ", samo malo papra i kurkume, jer, je, navodno, jako zdrava, a i daje fora boju
i na sve to sam bacila, odokativno razmjerno, već narezanog oguliskog kiselog zelja,
pa, samo malo podlila vodom, da nije sve suho, jer, mi volimo šugasto.
djeca su skakala po toboganu, po sam im izvadila boje i ogromnu plahtu bojanku Pepe Pig,
samo da mi se ne motaju pod nogama u kuhinji dok mi ne zakipi voda za žgance,
il palentu, kak se to naziva u nekim krajevima lijepe naše.
u te instant žgance, jer, osim kaj volim voziti automatik auto, volim i te neke instant proizvode,
pa i kućanske aparate, kao što su suđerice, sušilica i blendalica,
sam umiješala, kao i uvijek, dva trokuta zdenka sira, jer, onda,
osim kaj su mi kremastiji, imaju i podatniju teksturu, pa i zanimljiviji okus,
ponekad i naribam u njih miškatni oraščić, ko u bešamel, al sad mi se nije podudaral s ostalim okusima,
i, nekaj, s čime sam se po prvi put susrela, pa sam odlučila malo ekperimentirati,
kad je, već, čitav taj ručak, ili večera, obzirom na vrijeme serviranja, bil jedan velki eksperiment,
vrhnje za kuhanje od riže, koje sam dobila gratis uz Franovo mlijeko od riže, koje pije zbog alergije na kravlje,
koje sam mu ja, malo po malo počela, ipak, davati, i nema mi, nikakve nuspojave, za sada.
tak, to rižino vrhnje za kuhanje nije dalo baš nikakav poseban okus, ali je dalo još bolju, kremastiju teksturu žganicima
ali ih i malo posvjetlilo.
uglavnom,
sve u svemu je bilo dost ukusno,
djeca su jela žgance sa sirom i vrhnjem,
jer, šugo je bil dost ljut, obzirom da su kobase ljute,
al,
muškima se to sviđalo,
a, ni meni nije smetalo,
jer,
poslije me dočekala
jedna Rezana,
kao i hrpa suđa,
rasute bojice po podu,
rastepene životinje od jaslica,
zgaženi karamel bomboni po tepihu
i vesela djeca s kojom sam pjevala
" Mamu kunku "
koja ne kuha za krokodila šunku.

razmišljam otvoriti još jedno dva, tri bloga,
pa da budu rendom prema hartu:
jedan samo literarni,
drugi gastro-intro,
treći ententinološki,
čak, jedan bi mogel bit i modni,
kaj fali,
jedan, po uzoru na EcoDaisy
kreativnoreciklirajući,
onda jedan posvećen alergičarima, jer, čini mi se kako su potpuno diskriminirajuća kategorija,
jedan samo o igračkama i crtićima,
a jedan umjetnički, na kojem bih prezenirala i lamentirala o dječjoj književnosti, filmovima, glazbi i goblenima,
e, da,
al, onda mora bit i jedna samo o
cipelama,
al, onak više iz povijesno-znanstvenog aspekta, postolarski.
danas bumo njoke sa špekecom i onim vrhnjem za kuhanje od rižinog mlijeka,
čist da ga potrošimo, tak i tak nema baš neki okus, pa nemre pokvarit, a metla bum i malo milerama,
i gustu juhu od raznovrsnog povrća:
ono, jedna manja brokula, grincek, malo luka, češnjaka, pa sve pod štapni mikser, blagomise
uravnoteženo
aČa, aČa, aČa, aČa!
Hejla, Hejla Hejlouaaaaa!

Oznake: nije sekeli, a nije ni kapuz

usporedne uspomene

imam jednog prijatelja koji mi je puno više od samog prijatelja.
upoznali smo se u osnovnoj školi, kada su mene, iz kvartovske škole koja mi je bila pet minuta laganog hoda ravnog pločnikom s noge na nogu, preselili u Grad u jednu od, tada, najelitnijih, a samim time i najkvalitetnijih osnovnih škola, " Rudi Čajavec ", koju su kasnije preimenovali u " Izidor Kršnjavi ", a ja sam u tu školu morala putovati svaki dan, prvo autobusom, pa jednim tramvajem, a onda presjedat na drugi tramvaj s punom školskom torbom na leđima, jer, istu je školu pohađao i moj tata, a iz te škole, koja je, uz učenje dva strana jezika i dva mrtva jezika, nudila široko kvalitetno obrazovane, ali i odgoj opće kulture, no, i ono, što je puno važnije: direktan upis u nastavljaćki razred " Klasične gimnazije u Zagrebu ", koja je tada, još uvijek, bila pojam izvrsnog školovanja bez premca, te pravi temelj, kao i određena garancija za upis na bilo koji željeni fakultet, kao što je i, njeno pohađanje, bilo tradicija u našoj užoj i široj obitelji, jer, mama i tata su se u njoj upoznali, te su, više - manje, svi naši maturirali upravo u toj gimnaziji, tako da je meni, kao najstarijoj kćeri, bilo već odavno zapisano, valda još u onom prvom rozom spomenaru sa slikom obiteljskog stabla, kojeg sam dobila kao novorođena beba, tamo negdje, između pramena prve kose i opisa koliko mililitara mlijeka sam popila i kakve mi je boje bila kakica nakon toga.
da bih uopće uspjela upisati tu hoh školu, morala sam u svjedodžbama niže osnovne škole imati sve petice, dakle, kak se veli: Pet Nula, kaj meni i nije bilo tak jako teško, jer sam, još onda voljela učiti, zapravo, nije mi to bilo teško, niti mi je predstavljalo neki žešći problem, pa sam taj dio debelo iskoristila u svoju korist, jer, jako sam si željela psa, pa sam psa i dobila, kao nagradu za svoje dobre ocjene.
psa, novu školu, novu školsku torbu, novi razred u njemu nove prijatelje, nove profesore, nove puma visoke tenisice, novu krasnu vesticu boje breskve s bež kragnicim i nove samterice na tregere koje mi je sašila baka prema mom dizajnu kojeg sam skinula iz nekog njemačkog modnog časopisa.
kako sam već tada nekoliko godina prije pohađala i glazbenu školu, u koju sam također putovala autobusom i tramvajem, sada već sama, jer se mama čvrsto uvjerila da sam za to sposobna, a prije toga i na vjeronauk, autobusom par stanica do crkve u Kustošiji, jer mama je uvijek težila, gdje god idem, slati me što bliže Gradu, gotovo prezirući predgrađe u koje se, kako je smatrala i žalila, " morala " preseliti iz " Maksimira ", gdje su sami živjeli, dok nije dada Roman, tatin tata, iznenada naprasno preminuo, prilikom komplikacija operacije bubrega, te ih je baka Zora, tatina mama zamolila da dođu živjeti u obiteljsku kuću, gdje je živio i tatin s brat sa svojom familijom, kako bi svi bili na okupu, te, samim time i njom malo lakše podnijeti iznenadni gubitak voljenog supruga, oca njezinih sinova i djeda nas, još malenih unuka.
kako je postojala neka obiteljska svađa između djeda i mog tate, nešto prije nego sam se ja rodila, jer, deda je umro, na žalost, te iste godine, tako mi se, sada čini, kako je baka, više od svega željela da se, sada, kada djeda više nama među nama, sve izgladi i zaboravi, te da ona sama živi dalje život zajedno sa svojim sinovima, unucima i snahama.
no, moja mama nije bila baš ta vrsta snahe, koja bi uživala i bila sretna u takvoj vrsti suživota, jer je moja Zora bila potpuno drugačijeg kova, žena odgojena na selu, imanju, kojeg je, kao kćer jedinica, uglavnom održavala sama uz pomoć težaka, ali je izučila zanat za šnajdericu i time si osigurala vlastiti kruh i rukama, ali se i udala za gradskog čovjeka s Trešnjevke s kojim je, potom, izgradila kuću u podnožju brda na kojem je ostavila svoje suseljane, no, umjesto da otvori vlastiti modni šnajderaj, kako je željela, morala je brinuti od bolesnoj svekrvi i roditeljima, kojima je to veliko imanje bilo sve teže i teže i voditi samima.
osim toga, došla su i neka sasvim druga vremena, kada nije bilo poželjno imati previše, pa ni zemlje za obrađivanje, tako da su tu zemlju i šume, malo po malo prodavali, a dio voćnjaka, kojeg je pradjed posadio, kada se njihova nova kuća izgradila, uzeli su im zbog potrebe izgradnje dječjeg vrtića, obdaništa, jer, žene su, mahom išle raditi u novootvorene pogone tvornica.
sjećam se, tako mi je baka često prepričavala, kako je, upravo s mojim tatom n rukama čekala u redu a cement, u novoj cementari, dok su još gradili kuću, od pet ujutro, pa sve dok nije došla na red. i tako vreću po vreću. ciglu po ciglu.
osim toga, moja baka nikada nikome nije dala da dira njezinu zemlju. prčka po njoj. nitko, osim nje same, nije smio saditi ništa po vrtu, kositi travu, pa ni čupati korov, jer, rekla mi je da postoji jedno nepisano pravilo, ako netko drugi obrađuje tvoji zemlju, pa čak i samo kosi travu, samim time može polagati pravo na tu tvoju zemlju, a baki je zemlja, osim šivaće mašine, značila sve.
pomno je vodila brigu o ružama, one su joj bile, mislim, najdraže, ali sadila je i narcise, tulipane, maćuhice, božure, imala je i dvije magnolije, a voljela je i neke drugačije, egzotične vrste, koje bi joj, ponekad, netko poslao izvana..
ni orahe nije dala dirati, već bi sve sama pobrala i očistila, pa poklonila snahama za neku posebnu prigodu.
baka je bila prava gazdarica.
dizala se u pet ujutro nacijepati drva za naložit peć na kojoj je kuhala i pekla.
svaki dan bi vadila svoju dasku za valjanje tijesta koja je bila dio stola u kuhinji, pobrašnila je, napravila mali vulkan brašna u kojeg je zamiješala jaje od kokice koje je imala je dvorištu ( dok se to još onda smjelo ) i valjala neku tjesteninu za ručak:
štrukle, luleke, krpice sa zeljem, tačkrle, knedle, široke rezance, njoke, štrudle, bućnice.
nikad nije ništa kupovala. sama je kuhala paradajz, sama pekla mlince, kuhala zimnicu i sama klala kokice na panju iza šupe.
onda bi sjela za mašinu i šivala. na večer je vezla goblene i ukrasne jastuke. prije spavanja je dugo molila, a onda vezala drugu maramu na glavu za spavanje prije počinka.
moja mama je bila njena sušta suprotnost i nikada se njih dvije uspjele u potpunosti razumjeti, iako su se, na neki, samo sebi razumljiv način, pokušavale poštivati.
mama nikada nije bila sretna u toj kući, jer je nije osjećala kao svoj pravi dom.
smatrala je da je neprihvaćena i nedovoljno dobra za njenog sina, koji je, zbog nje i nas dvije, sestre i mene, premlad se oženio i napustio briljantnu karijeru koja je bila pred njim.
stomatolog.
profesor.
ljekarnik.
" gospon čovjek " kak je baka, s gorčinom i nostalgijom govorila o svemu onome što je odbacio. radi nas.
no, voljela nas je, više od bilo čega. brinula je o nama, nježno, nenametljivo, požrtvovno.
moj prijatelj, kojeg sam upoznala u toj novoj školi imao je sličnu obiteljsku situaciju.
samo što je njegov tata bio nezadovoljan i neprihvaćen od njegovog djeda. Gospona Nikole Kostelca. jednog od utemeljitelja " Zagrebačke škole crtanog filma " i " Animafesta "
deda Kostalca bio je kul lik. moderan. zanimljiv. volio se šaliti s nama klincima. imao je stan pun nevjerojatnih drangulija. kad je bio dobre volje puštao nam je orginale crtića na svom projektoru. crtao nam je sve kaj smo ga tražili. pokazivao nam i objašnjavao kako nastaju. u najsitnije detalje.
imao je i zbirku svih časopisa SAM / sam svoj majstor. i hrpu vlastitih grafika koje je još uvije radio iz hobija. kao i vino iz vinograda kojeg je sam posadio na Plješivici gdje je izgradio malu vikendicu, pa nas u svoj oldtajmeru Fiatu za vikend vozio tamo, dok je još mogao voziti.
pričao nam je o vremenima kad je baku i tetu Jasnu, njegovu mamu, vodio u Kan na festivale.
deda Nikola je također naglo i prebrzo otišao.
mog prijatelja, kojemu je bio svojevrsan uzor, jer, oca mu je, nažalost, uzeo alkohol, i u tim je epizodama znao biti izrazito agresivan, pa smo ga se svi, radije klonili, no, dok je gospodin Nikola bio živ, imao je dovoljno respekta kontrolirati se, a kasnije se sve više otimao kontrolni, što je, mom prijatelju, na početku puberteta, stvaralo samo još veću količinu gorčine i nove agresije, tako, da je ta priča, dobila i ružniji, tužniji epilog, s kojim ne želim sada kvariti ovu priču.
priču o dvije ikone.
potpuno različite.
dva uzora.
kreatora.
baka Zora i deda Nikola nikada se nisu upoznali. niti su znali jedan za drugoga.
no, toliko su utjecali na nas obojici, te i danas žive u našim pričama, sjećanjima i uspomenama.
Dario se uvijek sjeti zapečenih štrukla, štrudle od trešanje i tačkrla, koje sam, posebno za njega naručivala,
a ja časopisa, knjiga, grafikona singlica i priča uz projektor, ali i modnih dodataka.
kao i uspomene od svoje bake, čuvam njegov šešir, kojeg mi je poklonio baš za jedan snježni Božić.

Oznake: Niko i Zora

blagdanska blogoigra

kak je ovo doba, osim lijepog i kvalitetno provedenog vremena s obitelji i prijateljima, kod nas uz torte, pjesmu, gitare i domaće vino
i vrijeme jedenja: red mesa, red francuske, pa opet mesa, onda red kolača, pijuckanja malo vina, guljenja naranača, onak, radi mirisa i ravnoteže, pa opet malo kolača, gledanje filmskih maratona, uglavnom, dokoličarenja i odmaranja,
a, kako sam ja, umjesto u " Route 66 ", gdje sam bila pozvana na svirku,
večer provela igrajući se drvenim vlakićem i slažući lego duplo na tepihu, kojeg sam prije toga usisavala dubinskim usisačem,
a, dio dana vješajući i slažući veš, i s rukama u sudoperu,
tak mi je palo na pamet, onak, neobavezno, i hajli neopterećeno
zaigrati neku blagdansku blogersku igru,
tek tolko da se malo razbije taj krug,
pa, evo, par pitanjca za škvadru kojoj se da malo zafrkavati:

1. što biste najradije konzumirali na Badnjak:
a. bakalar na bijelo
b. hobotnicu s krumpirima i povrćem ( po mogućnosti pod pekom )
c. paštetu od grancevola

2. koja je vaša omiljena Božićna večera:
a. punjena purica zmlincima
b. pečeni teleći but
c. janjetina

3. koja od ove tri pjesme vas najviše veseli:
a.Wham!
b.Mariah
c.Fantomi

4. što će vas od navedenog razveseliti pod borom:
a. čarape s uzorkom sobova
b. dezić s mirisom vanilije
c. tabletić s kariranim uzorkom

5. koje piće najradije pijete za blagdane:
a. božićno pivo
b. kuhano vino
c. medicu
d. navedite sami

6. na novogodišnji tulum povest ćete:
a. sestričnu
b. prijatelja
c. pesa / mačku

7. od blagdanskih rekvizita koji vas vesele su:
a. prskalice
b. lampice koje sviraju
c. Deda Mraz koji pleše rumbu

8. na kojoj destinaciji bi najradije proveli blagdane:
a. na zagrebačkim fontanama
b. u Rio de Janeriju
c. u Ličkoj pećini s medvjedom koji spava zimski san

9. blagdanski film koji ste najviše puta gledali:
a. Beskrajan dan
b. Čudo u 34. ulici
c. Gremlini
d. Batman
e. Moje pjesme, moji snovi
f. neki po vašem izboru
( Sam u kući je izvan svake kategorije, stoga se ne računa )

10. koji je najorginalniji poklon koji ste poklonili dragoj osobi?

evo,
za ovu igru odabirem,
bez nekog posebnog razloga,
blogere za koje mislim kako bi se željeli poigrati:
( ili, bu nekima, barem bilo žal me otkantant )

1. Mela
2. Zvonka
3. Fresh
4. V
5. Lion
6. GP
7.dražeN
8. Gurmanka
9. Kojotica
10. Coprnjica

pa se nadam, da bu oni odabrali novih kolko god hoćete za igru, i tak u krug.

kome se neda igrat, ne mora, sam nek se ne žnora,
ovo je šala, razonoda i zabava mlaka,
nikako nikome ne bi trebala biti tlaka,
ne treba se ni tražiti u jajetu dlaka,
to je tek tolko da se malo pauzira
između mesa, vina, kolača i sira.

obzirom da me iznenadio broj onih kojima je ova igra zabavna i relaksirajuća,
te, obzirom da se kroz nju, ne samo dobro zafrkafamo,
već i upoznajemo jedni drugi kroz neke sasvim drugačije aspekte
ovim putem pozivam SVE koji žele neka se priključe igri,
dakle
SVI ste pozvani, bez obzira na ove moje, sinoć, navedene nominacije.
fala! la la!

Oznake: kolača vina i igara

drama u tri čina

Božićna.
zapravo, Badnjakovna.
kod nas je takva situacija da je mom, našem tati, dedeku Dudi na Badnjak rođendan, a na Božić imendan.
još se jedan član familije rodio na Badnjak, naša nećakinja Mimi, kako je Francek sam dao nadimak svojoj sestrični,
ali, ne samo to,
na Badnjak, smo i test za trudnoću napravili, koji nam je, napokon, nakon jako puno vremena, bil pozitivan,
" nemoj biti minus ",
kako smo Ga dugo molili,
tak da nama sam taj Badnjak jako puno, višestruko znači.
stoga smo imali velike planove.
prvo je bilo bitno da svi ozdravimo, jer su nas satrale neke opake boleštine.
Lanči su, Mimozici našoj dijagnosticirali su upalu štitnjače.
kaj, fakat, nit je fora, nit bezazleno, no, kak smo je, ipak. uspjeli nagovoriti da se štedi, čuva i od sada pazi na sebe, tako je i prizdravila, odmarajući se, kod kuće, i na selu u Zagorju, skup s Dragim svojim, koji ju je u tu svrhu pazil i mazi, ne uzrujavući je, taka su joj novi nalazi pokazali i poboljšanje, pa se, radeći kolače, rekreirala i reaksirala.
napravila je raffaello , puslice, medenjake raznih oblika, za koje smo joj Teička i ja pronašle i silikonske kalupe, te, moje omiljene truffles i cheesecake, a sve je to, kaj je najbitnije, prošlo bezbolno.
oda sam se ja sama, na užaš mog životnog partnera, u zadnji tren predomislila i kupila svima lijepe poklone, umjesto nekih, recikliranih sitnica, kako smo, u početku, pregovarali,
al,
mama mi je rekla da si tata želi prave zimske cipele, a meni je pričao o njima već dva mjeseca, a kad meni neko veli da si želi cipele, u mozgu mi sve otvori onaj neki ludi čip, kojeg je jako teško kontrolirati, pa, nakon kaj sam mu pokazala kakve sam maloj sisterici kupila, rekao je samo da se njemu isto takve sviđaju, ali niže, bez krzna, jer on većinu svog vremena provodi i u taxiju, kojeg vozi, i neke druge, tamnije boje, jer, njene su boje leda, no, on sam nema si vremena tako nešto tražiti po gradu, a i ako na nešto slično naleti, jako mu je skupo, pa sam ja sama pregledala baš sve dućkase s cipelama, vraćajući se doma zposla, kaj mi nije tak jako teško palo, obzirom da me bilo kakve cipele jako vesele, čak i kad ih ne tražim za samu sebe. tak sam naletila na jedan dućan koji je imal neku akciju:
" kupiš jedan par cipela, pa drugi imaš povoljniji, za pedeset posto realne cijene, naravno, onaj jeftiniji ", al, opet, učinilo mi se, nekak, isplati se, reko, tak da sam odmah nazvala sestru, jednu i drugu, konzultirala se s obje, pa dogovorila da mu to, zajednički, poklonimo, ako nam se, svima trima svidi. ali, taj isti dan, L je ima neke pretrage u bolnici ujutro za obaviti, provjeru stanja hormona, citografiju i to, a naš F je sav nekakav nikakav, s pol volje,što zbog povremene visko febre, koju smo jedva mukotrono skidali , a što zbog novonastalih fleka na koži, najvjerojatnije kao posljedica pada imuniteta, slično kao i kod mene, stoga smo taj dan preskočili, i dogovorile se drugi dan.
prvo smo se našle samo Mimozica, Franjić i ja, ona je bila sva nekak usporena, pitam je kaj joj je, veli, umorna je, boli je opet, a i nije dugo izlazila iz kuće, ja si mislim, pa dobro bu joj došlo da se malo prošetamo, lagano, Fran je spaval u kolicima, zamotan do grla, nisam ni ja izlazila, osim do doktorice, a i bili smo jako blizu kuće, tak da smo polako šetali, da se ona puno ne umara, pogledale te ciepele za tatu i usput neke zastore za mene, za koje mi je ona rekla da su babski i da si rađe stavim one stare od bake koji si ljepši. onda smo još Franiću kupile foteljicu, pravu malu, kojoj se skida navlaka, kad mu dođe Mimi da je ima gdje ugostiti, jer, ima samo jedan žutu plastični stolac, i drveni stolić za crtanje zajedno sa drvenim stolcem, kojeg smo dobili od jedne cure sa zbora, a taj plastični se prevrče, pa kak je Mimi malo jača, onda nam pada s njega. i našli smo za Teičku jednu jako zgodnu putnu torbu, a ona skoro ide sa svojim novim dragim u Dansku i posle na Majorku, pa nam se to činilo kao zgodan, prikladan poklon, a nutra smo, da nije prazna, stavile još jedne termo tajice. Za Mimi smo izabrale kompletić: crvena majica, plišana vestica s kapuljačom, bijela na crvene točkice, sive pamučne tajice i karirani crveno - bijelo - sivi šosek na gumicu s mašlekom, a Franu, da si pašu fotkama, crvenu trenirku s medekom, i kariranim zakrpama na laktovima. Onda smo još Č-u uzele lijepu vestu na cif, da ima nekaj pristojno za školu, kad ga već klinci zovu: " profesore ", i na istom štandu naručile mu termo hlače, za rođendan koji bu imal u prvom mjesecu. Mami smo već prije uzele posteljinu s plahtom, jer joj je to sve pohabano već, pa smo našle neku lijepu za velki krevet.
i tak.
sad smo još trebale ujaku nešto lijepo naći, jer on svake godine, kao i ja, svima nama pod bor pokloni kaj si želimo, a on sam si nikad niš ne želi, osim malo slatkoga, pa smo se dogovorile da bumo mu uzele neku lijepu, svečanu košulju da ima za nastupe.
i, uđemo nas dve u taj dućkas s cipelama, pregledamo sve, ona nađe nekaj i za svog Dragog, izaberemo ono kaj smo htjele za tatu, pa tražimo taj drugi par, koji bumo dobile jeftinije, nađemo nekaj lijepo za Č-a, koji isto nikad niš ne kupuje sam sebi, jer nema ni živaca ni volje hodat po dućanima, pa uvijek zgleda ko neki klošar, dođemo na blagajnu, a tamo nam ljubazna prodavačica veli kak je akcija, pazi sad!
- jučer završila. - hahahahha!
baš fora.
a, niš, uzmemo te za tatu, ove vratimo.
Lanči se sva snuždila, kak je ona sad kriva, jer da smo išle jučer, sve bi obavile kak treba.
velim joj da nije frka, ionak smo ovak manje potrošile, i kaj sad ima veze, bilo bu još i tih akcija i sniženja, a i uzele smo mu lijepi pulover, pa i nje neka greda, da nemamo ništ za njega, tak je pokušavam utješit, jer, osim kaj su joj hormoni poremećeni i divljaju, ona uvijek ima taj neki suludi osjećaj krivnje, da je ona sve upropastila, da je za sve kriva i da je sve zbog nje propalo.
dobro, uspijem, je, valda, nekak smiriti, nađemo se s malom, najmlađom sistericom, i odemo prvo u banku njoj promijeniti lovu za put, al u banci joj vele kak nemaju sad tu valutu, nego je moraju prvo naručiti.
opet se naša Mimoza sva uznemiri, pa, kak buš sad?, kaj nisi to prije se sjetila?, nemreš tak na put! ovo, ono, sva se uzrujala, a uzrujavat se nesmije. ova pak mala, nema takta, neg se polu zderava na nju: " daj pusti me! radila sam, nisam stigla! snašla bum se, kaj me pilaš sad i ti?! ", kaj ovoj baš i ne radi dobro, al šuti, jer se ne želi svaditi, neg se samo povuče u sebe, ko kornjača u oklop, i krene prema autu, jer, idemo još po tu košulju i neke sitnice za kolače, kuću i to.
uđe ona s Francekom, koji se u međuvremenu zbudil, pa je i on malo nervozan, na mamicu, jer, svi smo mi jako osebujne ličnosti, karakteri, svak na svoju felu, a ta fela i nije neka krasna fela, bar ne u ovakvim, nabrijanim situacijama, pa mene pošalje sjest napred.
i, sad, ja, fakat ne znam kaj se točno desilo, al mogu samo pretpostaviti, jer sam tam napred nekaj prčkala po muzici i slagala sve te stvari kaj smo imale, uglavnom, njih su se dva iza nekaj posvadili, ona je njemu, nagađam, rekla nek se lijepo sjedne i nasloni, a on je, naravno, nije htel odmah poslušati, neg joj je odbrusil:
- pusti ga, Lana, to je moja noga! -
il, tak nekaj, onda je ona njemu rekla da je to njegovo ponašanje njoj stresno, jer, on je htel stajat i gledat kak teta Tea vozi, tojest, htel je gledat napred van, a ona je htlela da on sjedi kraj nje mirno, i ne miče se, jer ona misli, uvijek, da bu se njemu nekaj dogodilo grdo, baš dok ga ona čuva, pa je sva u stresu i problemu oko toga, a on je živ ko živo blato i srebro i deset malih mačića odjednom, nemre bit na miru jedne sekunde, a sad mu je još i ego ogroman ko kineski neboderi, misli da je najpametniji na svijetu, ta druga godina je nešto kao mali pubertet, samo još puno gore, jer mu je jako teško bilo kaj objasnit i svaka ljutnja kod njega izaziva još veću ljutnju kod njega, svaka zabrana njegovo protest, i to je tak, ja to znam, samo moraš biti čvrst, i dosljedan i nesmeš mu pokazat da si mekan, a ona je baš to, mekana ko staklena vuna, sva se razlijeva ko raskuhani puding, pa ne zna ni sama kak bi s njim trebala se ponašat, a on to debelo iskorištava.
uglavnom, ja tražim neku muziku veselu za pjevanje, da malo napravim atmosferu, kad čujem nju da jeca otraga.
Fran se isto nekaj smiril, gleda je, veli:
- teta Lana plače. -
Teička se okrene, pita je:
- kaj ti je, Lana? -
- niš, niš mi je nije. - jeca i dalje, jedva se sudržavajući.
- kaj ste se posvađali vas dva? - pitam ja, onak glupo, sam da malo ublažim tu cijelu situaciju, no, ubiti sam je pogoršala.
- nije ništa, ništa mi nije. - odgovara ona, uporno, jedno te isto.
Fran se sad sjedne kraj nje i gleda je, ja se pravim da nije ništa, Tea i ja se značajno pogledavno, al šutimo.
smirila se ona, obavile smo kupnju košulje i tog ostalog kaj je još falilo,
al, mali je opet radil cirkus na blagajni, jer se igral s Teom, pa je bježal i skrival se, kaj je Lanči jako uzrujavalo, jer bi ona htjela da on stoji mirno kraj nas ko kip i bude onakav kakve smo mi bile, dobre, mile, pristojne i poslušne curice, al, on nije takav, pa je, dok smo izlazili iz dućana mi rekla:
- vidiš, ja sad znam da nisam sposobna imati dijete. ako ja ne mogu s njim izać na kraj, ak on mene ne sluša to malo kolko se ja s njima bavim, kak bum ja sa svojim djetetom? ja to ne mogu, bolje onda ni da nemam dijete, nego da ga upropastim. sve je dobro dok se mi igramo, ali kad me treba nešto poslušati, ja ne znam kak da se prema njemu ponašam. -
- O, Bože, Lana, pa ti si mu teta, a ne mama. osim toga, on nije nikakvo mjerilo tvojih sposobnosti. vas dva imate samo svoj specifičan odnos, a ti buš sa svojim djetetom, ako buš ga htjela imati, imala sasvim drugačiji, majčinski odnos, svaka mama zna najbolje, pozna svoje dijete, i moraš znati da će tvoje dijete biti potpuno drugačije od moga. svako je dijete posebno i osoba za sebe i svaki odnos koji dijete ima s drugim ljudima oko sebe je jedinstven. ali, moraš znati, ako ti ne želiš imati dijete, onda ga i nemoj imati, nitko to od tebe ne očekuje, niti bu ne bilo tko od nas osuđival zbog toga. samo, ako je ovo razlog zbog kojeg donosiš tu odluku, onda je to, oprosti, ali, potpuno bezvezan razlog. kao prvo, sad si još uvijek bolesna, prvo trebaš ozdraviti, hormoni su ti još uvijek neuravnoteženi i zato se tak osjećaš, kak se osjećaš, onda, kad ozdraviš, trebala bi se malo posvetiti samoj sebi, ono kaj već jako dugo nisi radila, pa probaj raditi one stvari koje tebe usrećuju, a ne stano i neprestano ugađati nama i nekom drugom, na poslu ili di već, a tek onda, kad sve to prođe, možeš počet razmišljati želiš li, ili ne imati dijete. i ta odluka bila bu samo tvoja i tvog partnera s kojim buš, eventualno, htjela ili ne, to vaše dijete. mlada si još, tek su tristri godine, prestani se opterećivati s glupostima i počni, napokon, živjeti taj svoj Život punim plućima, onako kako samo tebi paše, radi ono kaj Tebe veseli, guštaj malo u životu, priušti si nekaj kaj samo tebe veseli, putuj malo, rekreiraj se, nađi se neki kul hobi, šivaj, niži perle, kaj ja znam, spavaj do podne, odi u toplice, ili na masažu, radi ono kaj te veseli i zato kaj te veseli, i prestani se opterećivati s gluparijama. - tak sam joj čitavo to predavanje održala.
- a, dobro, uvijek mi moraš nekaj pametovat, ista si ko tata, al, možda si u pravu. - veli ona kroz suze.
- ovo je trebalo biti zabavno vrijeme koje provodimo zajedno, a, gle u kaj se pretvorilo. -
- znam, ja sam kriva. -
- evo je opet, pa, dobro, za kaj si sad ti kriva, daj ne kenjaj, nisi za niš kriva, samo počni malo više gledat na sebe, a ne samo na druge, to ne znači da si loša osoba, ako se više posvetiš sebi, onda buš i drugima bila bolja, ak si sama sa sobom okej. dobro? - dajem joj maramicu
- dobro. - još uvijek jeca
- sigurno? -
- aha. -
- ajde, ajmo sad zamotat te sve poklone kaj smo nakupovale, ja bum se sad doma morala objašnjavat sa svojim šparnim Istrijanom zakaj sam tolko puno potrošila, opet, a rekla sam da ove godine nebum, hahahaha! -
( i, naravno da sam imala, sat vremena razgovora o lovi, štednji, trošenju, kupovanju, darovima.......klimanjem glave, da da da! u pravu si, ALI.....).
kaj mogu, kad ni ja sama nemrem protiv sebe, sam znam drugima dijelit savjete kojih se ni sama ne držim.
onda,
ima još, da, da,
na sam Badnjak, prvo je nestalo struje i cijeloj našoj kuhinji, koju je tata, zbog nekih probleme s cijevima za vodu, moral sklepat u špajzi, pa je cijeli Badnje jutro, a bil mu je rođendan, koji smo mu svi, zbog te strke, zaboravili čestitat, popravljal tu našu struju u kuhinji, da bi ja mogla skuhat francusku i sve ostalo kaj sam imala u planu, jer, bez struje mi ne radi ni bojler, ni suđerica, a ni šparet mi se neće upalit. i, dobro, kad je to složil, ode gore, a gore ga dočeka najmlađa kćerka, da joj nekaj na autu ne štima, pa nek joj to pogleda, jer joj auto treba za posel koji si je našla prek studentservisa. kopa on po tom autu, ja vješam veš, Fran hoda oko auta, " Duda ovo, Duda ono ", " pusti Dudu, Duda ima posla, al, taaaata, kad to završiš, buš došel nam bor popravit, sav je nahero, nikak neće stajat ravno, stalno pada? "
- budem, Vanjica, kad završim na autu. - naš tata nikad nije odbil ni jednu našu molbu.
popravi on nama i taj bor, ode mami u dućan, ja idem prat kupaonu, a kad tamo, nema tople vode. fak! kaj je sad, nije valda riknul bojler, samo bi nam to još falilo. ono, fakat, i blagdani i sve.
odem gore, i nekak najblaže kaj mogu i najobzirnije, ali i potiho, da mama ne čuje, pa da se i ona ne uzruja, je ona se nesme uzrujavat ( a, tata može, to nije bed, jel ), velim tati na vratima:
- tata, nekaj ne štima s bojlerom, nema tople vode, ugasila sam ga, onak kak si mi pokazal, al, kad sam opet upalila, ništ se ne dogođa, sve su lampice pogašene. očeš doć to pogledat? -
- pa, kaj je vama danas?!!! kod vas stalno nekaj ne štima! -
ko da sam ja to sve pokvarila.
odem ja u kuhinju plakat nad francuskom koju sam stavila kuhat, jer, bilo mi je krivo kaj se zderal tak na mene, ko da sam ja kriva kaj je baš sve to odjednom riknulo, pa, nisam ja to sama namjerno pokvarila, jer, i ja sam jedan jako osjetljiva i nježna dušica, samo to nikom ne volim pokazivati, već plačem samo kad niko ne vidi.
hoda tata po kući, rastavio je taj bojler, izvadil sve osigurače, pa na kraju našel kvar, zamjenio osigurač koji nije imal dobar kontakt, bojler je proradil, a samim tim imamo i grijanje, jer taj bojler ne daje samo toplu vodu, nego i grije oba stana.
tak nam je Badanjak počel,
a završil je sasvim drugačije:
s pjesmom, smijehom, veseljem i mirom,
jer,
na kraju je sve bilo dobro.
a,
kaj je najvažnije,
tati su cipele taman i sviđaju mu se.
ne znam da li je bio sretan zbog njih,
ili zato kaj smo sve tri bile doma na Banjak
i njegov Rođendan.
jučer mu bil je imendan, pa evo i jedna prigodna:

" Lijepo ime Božidar, Božidar,
Bog ga živio!
Mnogo ljeta sretan bio, bio,
mnogo ljeta živio.
A, da ne živi sam, sam,
Bog ga živi skupa znam!
Da ga ne bi bura zela,
i od nas otpuhala!
ča ča ča! "

treći čin ove drame
desio se po noći, kada se samozapalio adventski vjenčić kojeg smo Fran i ja skupa radili, nemam pojma kaj, možda zato, jer sam ga malo pošpricala, pametna, eteričnim uljem naranče, da nam finije miriši kuća, po narančama i cimetu, no, to nije bilo jako pametno, zapravo je, dost slično onome kad je naša Lanči bacila punu vreću ljuska od oraha u peć, pa gurnula glavu nutra da vidi jel se razgorilo, a je čitav život zbog toga sprdam, pa, evo i meni moje, jer je, očito neka iskra pala na mahovnu i grančice, iako smo, svjećice prije spavanja ugasili, i sva sreća da se Č odmah zbudil, pa ga trčećim korakom bacil u kadu i istuširal, tak da, osim malo dima, nije bilo veće štete, a i dijete je spavalo u spavaćoj sobi, sa pritvorenim vratima, tako da dim nije uspio doć do njega.
eto,
baš zabavno,
kao i uvijek kod nas.

uglavnom,
nakon pomnog razmatranja,
šteta na adventskom vijencu je slijedeća:
A. Č-ov pretrpljen strah, jer, osim kaj je hipohondar, panično, pa i paranoično se boji upravo požara, zato valda i spava ko zec, te je jako osjetljiv na mirise, osim vlastitih čarapa
B. dvije stiroporne jabuke su za bacit
C. dve crvene šljokaste Božićne zvijezde su nestale, valda su se rasopile
D. samo mahovina na vijencu je zgorila, ostalo je upotrebljivo
E. staklenka koja je bila u sredini puna zlatnih kamenčića, posušenih kora od naranče i lišća je čitava, samo puna vode
F. ostale štete, na sreću, nema

Oznake: samo je jedan tata

ča, kaj, što: moja Glazbena Čestitka Vama

cijelu godinu sam trčala,
ujutro na posao,
s posla na plac,
s placa na tramvaj,
iz tramvaja u dućan,
iz dućana na autobus,
s autobusa na zeleni semafor,
s tog raskršća doma,
po stepenicama dedi po dijete,
pa vješat veš, kuhat ručak, prat suđe,
nahranit dijete, poigrat se s njim,
subotom ujutro na glazbenu igraonicu,
s nje direktno na probu,
da bi muž na kraju godine rekao
kako me nikad nema doma,
kako mu nedostajem
i kako mu nije jasno
zašto to sve radim.
a, ja sam mu pokušala obajasniti,
da, osim toga što to volim raditi,
pa čak volim i da mi taj veš bude čist,
sudoper prazan i bijel
i na šparetu lonac nekakvog toplog jela,
radim to sve, jer me ispunjava,
čini me sretnom iznutra,
hrani mi dušu, njeguje srce,
razvija mozak,
ali i ima za rezultat ovo
nastup školskog zbora OGŠ " Ivan Zajc " u HGZ-u
ali i ovo
nastup " Vrapčića " na Trgu
pa, i ovo
dio nastupa " Čarobne frule " i solo dionica mog dubokog
alta
čak i ove krasne suradnje
SoDo orkestar i " Čarobna frula "
sve skupa, taj rad dovede nas ovo
Riga 2014. godine
a, ja Vam svima želim ovo
"Promjena " je autorska pjesma djevojčice Tene

Oznake: na jednoj ruci ima pet prstiju

stari bor u novom ruhu

ne znam točno zašto, al, pokušat ću sada to objasniti i sama sebi,
no,
ja sam već okitila bor, iako se bor kod nas, baš uvijek kitio na sam Badnjak.
bilo je to ovako:
ima jedan plastičan bor koji je dugo stajao u kutiji pod strehom, pa nisam ni sama znala u kakvom je, točno stanju.
i, onda sam ga, želeći vidjeti dal je čemu i mogu li ga, uopće upotrijebiti, zvadila iz te kutije, al sam ga morala unijeti nutra u hodnik, jer je vani bilo jako hladno, i magla, a imala sam temperaturu, kao i Fran, no, njemu smo uspjeli nekako skinuti, nakon duge i teške noći u kojoj je povraćao i plakao, te nas molio da ga ne tuširamo, jer, kako je vikao:
- peče! peče!, nemoj, mama, molim te, peče! -
a, voda je bila skoro, pa hladna, ono, da je bila hladnija, bila bi ledena.
al, uspjeli smo, nakon te noći, dovesti ga u neku normalnu, pa je taj dan bio dobre volje, nakon dosta loših dana, jer mu je febra, kak veli Č, a meni se taj izraz sviđa, jer, nekak baš zorno opisuje to stanje organizma koji se bori sam sa sobom protiv nekakve opake upale.
uglavnom,
zvadila sam tu kutiju i taj bor i nje, plastičan, jer, imam ga, već dugo, još iz nekih drugih, drugačijih vremena, koja i ne pamtim baš po svemu dobrome, pa ga, možda, i zbog toga, jako dugo nisam željela ni vaditi ni dirati, a, bome ni kititi.
no,
kak vrijeme teče, svojim nepovratnim tokom, pa se i samim tim protokom vremena dešavaju i neke promijene, neminovne, kako u okruženju koje živim, tako i u meni samoj,
tako je taj bor, meni, postao neki simbol te neke
nove mene, ajmo reć,
stare, a, opet, obnovljene, pofriškane, prije svega iznutra, ali i izvana.
zapravo,
tim nekim činom vađenja, pregledavanja i montiranja tog bora, kao da sam htjela samoj sebi pokazati i dokazati da sam u stanju suočiti se i s tim prastarim, već odavno proživljenim gorčinama, koje sam samo gurnula pod tepih, nikada ih ne oribajući sa sebe na onaj pravi način, struganjem i odstranjivanjem, kako se pravi zloćudni tumori i moraju tretirati, oni koje nazivamo rak ranama.
prije nego je otišao iz našeg zajedničkog doma, s drugom ženom, puno mlađom od mene, koja je već nosila njegovo dijete, rekao mi je, umjesto pozdrava:
- bolje je da nikada nemaš ni muža ni djecu, jer, njima nikada neće biti dobro s tobom, ovakvom. -
i tada sam znala kako je to rekao u afektu i kako, vjerojatno, nije ni svjestan što to točno znači, a pogotovo što znači meni, jer, nas dva upoznali smo se u parku, dok sam ja igrali gumi - gumi, a on vozio BMX-a, koji je, meni tada, koja sam imala Poniya, bio pojam najbrijanog kul vozila. poznavali smo se, dakle, od djetinjstva, proživjeli skupa i lijepe i ružne, ali i tužne trenutke, zajedno smo strepili čekajući očeve da se jave s terena, njegov je bio u " Tigrovima ", a moj u Slavoniji na haubici, zajedno smo tješili mame, nekad moju, koja nije to sve mogla izdržati, pa smo joj morali nositi cigarete na ženski odjel psihijatrije, dok je njegova samo kuhala i pila litre kave s apaurinima, skupa smo dočekivali Božiće, za koje smo si poklanjali čokolade, dočekivali Nove Godine na tulumima u tuđim vikendicama, skupa smo hodali po placu, gledajući kaj bumo si kupili, jednom kada ćemo se zaposliti, zajedno smo čistili stepenice i urede, pokušavajući zaraditi neku sitnu lovu, kojom smo onda počastili moje mlađe sestre i njegovu braću, zajedno smo se smrzavali čekajući moj noćni autobus, na koji me uvijek otpratio, pa se pješke vraćao doma, na drugi kraj grada, po snijegu i ledu, skupa smo i Uskrs slavili, u onom istom parku, u kojem smo se i upoznali, s frendovima, dok je svako od nas donio od kuće jedno jaje, malo kruha, koji kolač i ak, je bila bolja godina, par šnita šunke, zajedno smo strepili da li ću upasti na faks koji sam odabrala, upravo zato jer mi je on rekao da je to zanimanje za mene pravi izbor.
gdje je i kada krenulo po zlu, nisam ni sada sigurna, no, sada više nije ni važno.
on ima svoju obitelj, kojom je mene, tako olako zamijenio, a zauzvrat mi ostavio tu rečenicu koja me kopkala godinama, jer, kada ti netko, tko te jako dobro poznaje, tko te zna u dušu, jer, proveo je s tobom, praktički čitav život, kaže nešto tako grdo, pa, makar i u ljutnji, ne znajući što, zapravo govori, i zašto, tada ti se to ureže i u srce, u dušu, ali i um, pa te kopka, muči, tjera da preispituješ svaki svoj korak, svaki svoj postupak, važeš svaku riječ, i deset puta razmisliš, prije nego nešto konkretno odlučiš.
danas se sve nekako posložilo na svoje mjesto.
čujem, od zajedničkih prijatelja, kako je sretan. krenuo mu je posao. radi, a i uvijek je bio vrijedan. uvijek mu je novac, za razliku od meni, bio na prvom mjestu. meni je novac značio jedino kada sam ga, s guštom, mogla potrošiti. i to, uglavnom, na sestre, što ga je neopisivo smetalo. kao i moja izrazita društvenost, te bilo kakav kontakt s bilo kojom drugom osobom koja nije on sam.
ta ljubomora protezala se toliko duboko da je bio ljubomoran i na vlastitog pesa, najboljeg prijatelja, čak i svog brata.
nije podnosio gledati me kako plešem u javnosti, pa smo prestali izlaziti.
bio je sretan jedino kada smo skupa gledali neki film na kauču.
nakon bračnog putovanja u Trstenom, rekao je, kako mu je " bilo grozno, jer nije imao televizor u sobi, a i nije se uspio odmoriti, jer je stalno nešto morao zbog mene razgledavati, samo nekakvo glupo kamenje, i trčati okolo po parkovima. "
mislim da mi je ta izjava otvorila oči. tek tada sam shvatila koliko smo nas svoje različiti, te, da ću, vjerojatno, tako živjeti život, a takav život si nisam željela. što god da sam ja napravila, kako god da sam se prilagodila, izrezala, nariktala, prešaltala i naštimala, nikada nisam bila dovoljno dobra. nikad, baš nikad nisam valjala, pa ni na tom samom kraju.
taj bor kupili smo zajedno, za naš prvi, zajednički bračni Božić.
njemu se sviđao jedan bijeli, vidjeli smo ga u NaMi u izlogu i divili mu se, jer je svjetlio i blješćio se ko da je samom Njujorškom glavnom trgu, ali za taj nismo imali love, tri soma kuna je koštao, sjećam se ko dan danas, pa sam si obećala, sama sebi, da bum štedila, stavljala lovu na stranu kroz godinu i kupila ga sama, da ga iznenadim i razveselim.
pa smo kupili taj običan.
kada je odlazio, pokupio je sve u stanu kaj smo zajedno kupili. čak mi je produžni kabel od noćne lampice uzeo uz koji sam čitala prije spavanja, kaj ga neopisivo nerviralo, jer, on je čovjek od telke, a ja telku baš i ne volim gledati, osim ak nije neki dobar film, a to smo gledali uglavnom na DVD-u.
i to je odneso. samo mi je fotić ostavil koji nam je poklonio njegov vjenčani kum, jer je rekao, kak zna da mene to veseli, fotkanje. dirljivo.
kad smo se sreli, jednom kasnije u kvartu, jer, njegova je žena iz mog rodnog kvarta, iz kojeg sam, potom, otišla, jer mi se, nekak, nije dalo njih troje sretati, kak šeću i kupuju na placu jabuke za maloga,
a, to njegovo dijete i ja, nosili smo isto, njegovo prezime, pokazala sam mu novi stik koji sam dobila od sestre pod borom, za slušanje mjuze na slušalice, a on mi je rekao:
" trebala si je tražiti telku, ja bi prošvikal bez televizora. "
samo sam se nasmijala i otišla.
više nije imalo smisla objašnjavati mu se.
sve to, i još puno više simbolizira taj bor, koji sam, napokon izvadila i suočila se s njim.
najbolje od svega, moj Fran se toliko razveselio, da mi nije bilo žao.
baš naprotiv, složili smo ga skupa, iako se meni malo povraćalo, bolio me jako želudac i vrtilo mi se u glavi, al, zdržala sam, stoički, i nisam pokazivala to, željela sam da taj sam proces prođe, da ga, napokon, proživim kak treba i da se, jednom zauvijek svega toga otarasim.
bor smo namotirali, pa je stajao tak prazan jedan dan u dnevnoj sobi, gdje smo mu našli mjesto.
onda mi je bilo, nekak glupo da je prazan, pa sam izvadila i kutiju s ukrasima, tek tolko da vidim s čim razpolažem, jer, nemam ih baš puno, neki su se porazbijali kad je pes, jedne godine, srušio bor i pojeo figurice od jaslica.
moje dijete se tolko veselilo svemu tome, da mu nisam imala srca to uskratiti, već sam mu priuštila i kičenje i lampice koje sviraju, i sad imamo okićen bor, prije Badnjaka,
a Fran svako jutro kad se zbudi veli:
- mama, imam ideju! -
i, ode upaliti te lampice na boru da mu sviraju Đinglbels i stale melodije koje onda sviraju cijeli dan, a nekad i noć, ak ih ne ugasimo, zapravo, mi ih, nakon nekog vremena ugasimo, al ih on, opet, sam upali.
osim bora, jer, morala sam imati i nešto sasvim novo, friško, i samo naše,
na strop sam zakeljila svjetleće flourescentne zvjezdice i planete, a na vitrinu iste takve glouving sovice,
koje bu ostale zauvijek, ne bum ih skidala, dok same ne opadnu.
jedini je problem tog našeg bora kaj je uvijek nahero, i nikak ga nemremo zravnat, pa zgleda, nekak, jako smešno.
no, nije ni sve, uvijek u izgedu,
a,
možda je i sve to skupa,
nekak nahero,
ne znam.
probala bum ga sutra metnut u neku kantu, da ne padne još nekom malenom na glavu.

Oznake: mladunče krave je tele

o sreći i, usput, ostalom.

u ovo vrijeme, predblagdansko, nikada nisam na čisto, sama sa sobom, jesam li sretna i zadovoljna, ili mi je, svega toga, po malo dost, pa bih radije otišla na neki pusti otok, ili, recimo, na Island, on nije pust, ali, tamo nikoga ne poznam, a oduvijek sam željela posjetiti ga.
tamo negdje prije Nikole, dok smo još pjevali Jeseni, i hvalili njene plodove, izrađivali kućice za ptice koje su otišle na jug, i punili ih starim kruhom i sjemenkama, tada sam se još veselila svemu tom kiču, iću i piću.
planirala sam, zajedno s djetetom, i, nekako, najviše zbog njega, izraditi jaslice, štalicu punu životinja, koje ga vesele, i posteljicom za djetešce koje nam se rodilo, te će nam svima, bez obzira na boju kožu, nacionalnost, političku ili neku drugu opredijeljenost, spol, rod, način izražavanja i stvaranja, mane i vrline, navike, grijehe, i širinu duše, donijeti, toliko željeni svim na zemlji mir, veselje, pozivajuć nas da budemo polak dobre volje, jer tako to i nebo navješćuje, i glas s neba potvrđuje.
promjena je došla, tiho, neprimjetno, prišuljala se zima, mada je nismo ni primjetili, zatrpani svojim glavama u pijesku obaveza, trčimo po kotaču života, uglavnom u krug, rijetko primjećujući ono lijepo što nas okružuje.
drvo, koje me još jučer oduševljavalo svojim predivno crvenim lišćem, danas mi maše golim granama.
moj grad postao je jedna od najpoželjnijih adventskih destinacija.
čudan je to splet okolnosti.
u drugim gradovima, puno poznatijim i već prepoznatljivim po toj, turistički potrošačkoj navadi, preporuča se ne okupljati na javnim mjestima, ili, ako je već potrebno, što manje se okupljati, samim time i družiti, prijateljski, jer, vele, postoji opasnost od terorističkih napada, najgore od svega, nepredvidljivih, pa je bolje i pametnije ostati zatvoren u svoja četiri zida, spustiti rolete, navući zavjese, ne otvarati vrata ni susjedu, niti se javljati na telefon koji zvoni, jer, nikad ne znaš, možda i on može eksplodirati.
zbog toga su ti gradovi, megapolisi, skromno obilježili ove dane došašća.
no, naš je grad odlučio biti gizdav, pokazati sav svoj sjaj, nakitivši se od glave do pete.
objesili su tako sve ukrase koje su imali.
i crvena srca, i bijele borove, i žute lustere, pa i valove trobojnice, sjajne kugle i pariški plave lampione.
sve blješti, pršti i cakli se.
svi trgovi i ulice.
s bora na Jelačić placu, ili, kako ga tramvaj zove, mejin skveru padaju zvijezde padalice.
tako da svi, koji čekaju tramvaj mogu poželjeti da im što prije dođe.
ili novu dasku za bordanje, advent u Beču s frendicama, kožnu torbu, palice za golf, teglicu inčuna, kopačke, set za uljepšavanje na Elzu i Anu, transformera, lego city, ili već nešto.
a, mogu poželjeti i da budu sretni zauvijek.
skupa ili odvojeno.
nije bitno.
sreća je danas jedan od ideala kojeg smo zametnuli putem.
jer, sreću pronalazimo na kiosku Tiska.
u sinkroniziranom crtiću " Frozen ".
na skijalištu Kromplac.
u maminoj torbi, koja se umorna vraćajuć kući pokupi usput neku sitnicu za dijete koje nije vidjela cijeli dan, pa, želeći se otarasiti tog odvratnog osjećaja grižnje savjesti što radeći i skrbeći za obitelj, nema dovoljno vremena posvetiti se tom svom djetetu, al ima dovoljno vremena kupiti mu bager.
taj isti bager sutra leži zaboravljen na dnu nove košare za igračke.
zatrpan nekim novim bagerom. boljim. nabrijanijim.
slaveći rođenje Krita Kralja, koji se rodio u štalici na slamici, trsimo se okružiti se svime onim za što smatramo da će nas usrećiti.
i nas i naše bližnje.
kupujemo, kuhamo, pečemo, trošimo, zamotavamo, režemo, kitimo.
umjesto da grlimo, ljubimo, mazimo, pričamo, pjevamo, razgovaramo, sviramo, plešemo, slušamo, gledamo, vidimo.
kao da smo i slijepi i gluhi i nijemi.
živimo kao roboti.
zar smo, zaista, zaboravili biti ljudi,
pitam se, onako, usput.

" sretan Vam Božić svima,
malima i velikima,
želimo Vam puno sunca
i snjegova sa vrhunca! "

što god Vama to Sretan značio.

izvještaj i zahvalnica

ono najvrjednije što u životu čovjek može imati je
obitelj.
ona je jezgra svega,
počelo,
početak i kraj.
uz obitelj se rađaš,
dolaziš na ovaj svijet,
prihvaća te s veseljem i radošću,
ali te i ispraća s posljednjim dahom kojega ćeš uputiti upravo njoj.
obitelj ti pruža ruku kada padaš,
balansira zajedno s tobom, ako hodaš po opasnom rubu,
zajedno s tobom se raduje svim tvojim uspjesima,
i plaši kada si u nevolji.
ona ti briše suze,
bilo da je riječ o radosnicama,
ili onim gorkim, izazvanim tugom.
obitelj je tvoje rame,
tvoj štap,
oslonac i putokaz.
bez obitelji
čovjek je nepotpun,
jer, teško je živjeti sam,
kao prst,
kada ruka ima pet prstiju,
koji skupljeni čine šaku,
a, rašireni dlan.
svoju obitelj čuvam,
ali i cijenim
iznad svega,
upravo stoga što mi pomaže
svaki puta kada mi je to potrebno,
upravo na onaj pravi način.

kako smo Fran i ja zajedno bolesni,
on tako jako kašlje da se bojim kako mu se kožna alergija ne bi pretvorila u plućnu,
a, mene je satrala neka opaka viroza, što zbog pada imuniteta, a što od prevelike količine stresa,
moji ljudi odradili su moje obaveze za mene,
i,
velika im hvala na tome.

također se zahvaljujem dječacima koji pohađaju satove gitare
kod mog supruga:
Borni Krehuli
koji je za ovu prigodu posebno vježbao i odsvirao
" Tihu noć "
na akustičnoj gitari,
sam samcat,
izvrsno,
i ritmički i dinamički precizno,
te,
Patriku Oreškoviću,
koji,
iznimno talentran
rastura na električnoj gitari,
bez zadrške
mogu reći
rocka,
pa, iako je bilo i sitnih tehničkih poteškoća
dečki se nisu pokolebali,
već su dali dio sebe za drugog dječaka,
kojemu je taj njihov angažman donio mnogo.

dobri ljudi,
blogeri,
koji se bave izradom suvenira kao hobijem
donirali su svoje rukotvorine
čime su osigurali jednoj obitelji
skroman,
ali vrijedan prilog,
no,
isto tako,
imali su priliku izložiti te svoje radove
na koje su ljudi jako lijepo reagirali,
razgledavali ih sa zanimanje,
te ih hvaliti,
kako izradu,
tako i samu ideju,
jer,
radovi su, uglavnom reciklirani,
a samim time i ekološki,
ručno oslikani,
no,
ono što je meni samoj puno bitnije:
u njih je utkana nečija dobra energija,
trud, volja, želja i angažman
koji je, ovim putem, došao do mnogih drugih
dobrih ljudi,
koji su nesebično bili spremni pomoći onima
kojima je ta pomoć potrebna.

hvala im svima,
te im i ovim putem
u ime:
Bellarte,
Zvonke i
Mele
CKIM-a i njegovog vrijednog osoblja,
posebice Sanele Šolc, Anite Končar, gđe Lee, gđe Nine i Gorana Jerkovića,
te HGD " Čarobna frula ", njegovog voditelja i dirigenta Marijana Milića,
mojih malenih " Frulica " i njihovih roditelja
želim
blagoslovljene, sretne i mirom ispunjene blagdane.

slikom bi to bilo ovako:

target="_blank">

Oznake: Humanitarka za Patrika

napokon i to!

dakle,
Dragi Moji Blogeri!
napokon sam uspjela i to riješiti,
nakon nekoliko neuspjelih pokušaja,
te dodatnih zavrzlama,
o kojima sada ne želim,
nebitno je za ovu stvar,
iznimno važnu,
obzirom na velikodušnu donaciju
u obliku rukotvorina
naših vrijednih, nesebičnih i
prije svega
ogromnih srdaca, duše,
ali i ruku
blogera
redom:
Bellarte,
Zvonke
i Mele,
koja je šećer na kraju,
u što se možete i sami uvjeriti
dođete li
u subotu
19.12.2015. godine
u Centar za Kulturu i Informacije " Maksimir ",
Švarcova 18, u Zagrebu
od 10 sati ujutro,
kada će i nastupati, prigodnim blagdanskim programom
djeca koja pohađaju glazbenu igraonicu
" Čarobne frulice "
gdje ćete imati priliku razgledati sve te njihove predivne predmete:
stalke za butelje finog vina, svijećnjake, vješalice, slike, drvene mačeve, suvenire,
ukrase za bor, magnete, oslikane staklene za lučice, nakit i čestitke,
sve unikati, ručno oslikani, i, što je najvažnije
s ljubavlju izrađeni,
te ćete time imati priliku
svojim nesebičnim prilogom
ponovo pomoći
obitelji čije se dijete liječi
i bori protiv teške i opake bolesti:
leukemije,
od koje je, nažalost,
oboljelo
u svojem najranijem djetinjstvu,
te time otrgnuto iz sigurnosti svoga doma,
svoje obitelji, i prijatelja,
stoga,
apeliram na Vas,
Ljude Dobre Volje,
koji možete i želite odvojiti malo svojeg slobodnog vremena,
pa i nešto novaca,
ali, moguće je darivati i u obliku osnovnih potrepština
( brašno, šećer, ulje, detergent, sapun... ),
jer je toj obitelji sve potrebno,
pa i nešto dječje odjeće:
(dječaku treba trenirka ili hlace vel.128,ako ce uzimat trenirkicu neka ima onu vezicu da se zaveze,jer 122mu je malo a 128 malo veliko a on je bas izmedu. Za djevojčicu hlace 170(14god)a majica 158/164(12-14 god). )
u zamjenu za te, bez lažne skromnosti i pretjerivanja
predivne, prigodne, jedinstvene rukotvorine
kojima, potom i možete razveseliti neke svoje drage bližnje,
orginalnim i unikatnim poklonom
u ovo doba darivanja,
molim Vas:
ovaj put
darujte sebe
za nekoga kome je ta pomoć
i više nego potrebna.
naravno,
ovim putem
od svega srca
zahvaljujem
i svojim dragim blogerima
Bellarte, Zvonki i Meli
koji su toliko nesebično, eto, zaslužni da se ova akcija ponovo može ostvariti,
jer bez njih ne bi ni bilo ove humanitarne akcije,
koja je ponovo pokazala kako ljude može pozitivno povezati djelovanje na blog.hr-u,
unaprijed se zahvaljujem i uredništvu, koje, ovom prilikom, po prvi puta, od kada
objavljujem na ovom portalu molim da istaknu ovu lijepu suradnju nas bloger na neko vidljivo mjesto,
ako bi što više ljudi bilo obvjestiti
te svom mentoru Marijanu Miliću, koji me puno toga naučio tokom svih ovih godina,
te mi time i omogućio da se bavim ovom vrstom rada,
no, naravno i svima u CKIM, poglavito njegovom voditelji Goranu Jerkoviću,
na ovoj predivnoj suradnji, ustupljenom prostoru i tehničkoj podršci,
također i roditeljima djece
koja me svaki put razvesele svojim dolaskom i uljepšaju svaki susret razmjenom dobre energije,
pa i svima Vama koji biste željeli doći, no, iz nekog razloga niste u mogućnosti,
a i, unaprijed, svima onima koji ćete doći
i time mi uljepšati ove blagdane koji su pred nama.
eto,
baš sam s mužem nedavno razgovarala o tome
kako smo sretni, jer Dragi Bog nam je podario
živo, sretno i pametno dijete,
puno energije i raznih talenata,
dijete koje smo tako jako dugo priželjkivali
i kojemu smo se svi u obitelji iznimno razveseli,
dijete, koje nas iz dana u dan inspirira svojim sitnim i ogromnim znatiželjnim istraživanjem svijeta oko sebe,
no, prije svega,
na čemu smo neizmjerno zahvalni i Njemu i Svemiru,
je zdravlje,
kako za njega, tako i za nas same,
jer,
to zdravlje, to je
uz ljubav ,
koju mu možemo i sami pružiti,
jedino za što se svaki dan molimo,
jer ono je, zaista, jedino bitno
svakome od nas,
u ovom, nepredvidljivom i svakim danom, novitetima
ispunjenim životom.
tako, nikada ne znamo što nas sve u tom životu još čeka,
no,
zahvalni smo, neopisivo,
na svakom novom danu
koji nam je podaren
sa našim zdravim
djetetom.
stoga,
dužnost nam je,
ali i veliko zadovoljstvo koje nas ispunjava iznutra
da možemo jednim malenim doprinosom
i mi pomoći onima kojima je ta pomoć sada jako potrebna,
s nadom da će se ta pozitivna energija umnožiti
i širiti dalje
kao krugovi na površini vode u koju je baćen kamenčić sreće.
takav kamenčić sada i Vi sami možete baciti,
samo ako to želite.
netko će vam na tome biti zahvalan,
a, svoje djece će imati, zbog Vas samih
nešto veći i ljepši osmijeh na licu,
ako i Vi i Vaši bližnji,
pa će, samim time
i ti krugovi sreće
biti sve
veći i veći
šireći se
u beskonačnost.

Oznake: blogerska humanitarna akcija na blog.hr-u

kod tetice kumice

kad me čuva teta,
oprezna i brižna,
ne radi mi se šteta,
da teta nije tužna.
slušati je moram,
naravno, to znam,
no, sitnim je foram'
uhvatit' pokušam sam.
al', tetica moja
bedasta vam nije,
valjak mi je dala,
modlice i tijesto,
jer, sjeća se sama,
kad je bila mala,
kako male ruke
mijesit' mogu vješto.
valjao sam sam,
jer sam velki dečko,
trokute od tijesta,
baš sam pravi srećko.
punio ih filom,
dok je bilo mjesta,
šunkicom i sirom.
kifle sam posložio,
na papir za pečenje,
pa mami predložio
zajedničko večeranje.
s teticom mojom
brzo prođe dan,
zato me već sada
hvata miran san.
sutra ćemo opet,
nešto skupa raditi,
već sad jedva čekam,
možda ćemo saditi,
il ukrase za bor
od papira rezati,
nije to ni važno,
što god da se radi,
s teticom je lijepo,
i kada me samo
po leđima gladi.

kako ne bi došlo do nikakve zablude,
ova pjesmica
posvećena je
jednom dvogodišnjem dječaku,
te njegovom odnosu s tetom,
maminom sestrom,
koja mu je,
ujedno
i krsna kuma.

Oznake: na jednoj ruci ima pet prstiju

o molitvi

prvu svijeću
mira
upalila sam
s djetetom,
ali smo je
morali puhati,
i paliti ponovo,
i ponovo,
kao igru
svijetla i sjene,
dobra i zla.
nisam, čak sigurna
da li se to smije
igrati se svijećama,
no, njega je toliko
veselilo puhati je
da sam mu dopustila.
u trenu je kuća
bila ispunjena
cikom, vriskom,
srećom, radošću i iskrenim
spontanim dječjim veseljem,
što meni samoj
daje spokoj
i mir u duši.
druga, naša
svijeća mira,
na ručno izrađenom
vijencu, kojeg smo
skupa radili,
gorila dugo
te večeri, jer
imali smo goste,
dok se nije sama
odlučila ugasiti,
taman, prije spavanja.
treću svijeću palim
oprezno,
želeći samo zdravlje,
i ozdravljenje,
svima koje volim,
jer,
četvrta će mi sama
donijeti
ono pravo svijetlo
koje će nas sve
zajedno obajsati,
svojim prvim,
tolplim zagrljajem
i spokojem.
zato pjevam
samo:
" Dođi mali Isuse "

pokojna baka naučila me jednu molitvu
koju molim uvijek kada mi je jako teško:

" O, moj Isuse,
oprosti nam naše grijehe,
očuvaj nas od paklenoga ognja,
i dovedi u Raj sve one
kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe. "

istina je,
ne molim puno,
no,
Anđelu Čuvaru molim se svake noći prije spavanja,
sada zajedno s djetetom,
i, sjećam se, negdje sam pročitala kako je korisno
moliti se Anđelima Čuvarima ako si kada u bilo kakvoj
nedoumici, jer, Oni će ti prvi uskočiti u pomoć.

Oznake: vatra je vruća, a led hladan.