usporedne uspomene
imam jednog prijatelja koji mi je puno više od samog prijatelja.
upoznali smo se u osnovnoj školi, kada su mene, iz kvartovske škole koja mi je bila pet minuta laganog hoda ravnog pločnikom s noge na nogu, preselili u Grad u jednu od, tada, najelitnijih, a samim time i najkvalitetnijih osnovnih škola, " Rudi Čajavec ", koju su kasnije preimenovali u " Izidor Kršnjavi ", a ja sam u tu školu morala putovati svaki dan, prvo autobusom, pa jednim tramvajem, a onda presjedat na drugi tramvaj s punom školskom torbom na leđima, jer, istu je školu pohađao i moj tata, a iz te škole, koja je, uz učenje dva strana jezika i dva mrtva jezika, nudila široko kvalitetno obrazovane, ali i odgoj opće kulture, no, i ono, što je puno važnije: direktan upis u nastavljaćki razred " Klasične gimnazije u Zagrebu ", koja je tada, još uvijek, bila pojam izvrsnog školovanja bez premca, te pravi temelj, kao i određena garancija za upis na bilo koji željeni fakultet, kao što je i, njeno pohađanje, bilo tradicija u našoj užoj i široj obitelji, jer, mama i tata su se u njoj upoznali, te su, više - manje, svi naši maturirali upravo u toj gimnaziji, tako da je meni, kao najstarijoj kćeri, bilo već odavno zapisano, valda još u onom prvom rozom spomenaru sa slikom obiteljskog stabla, kojeg sam dobila kao novorođena beba, tamo negdje, između pramena prve kose i opisa koliko mililitara mlijeka sam popila i kakve mi je boje bila kakica nakon toga.
da bih uopće uspjela upisati tu hoh školu, morala sam u svjedodžbama niže osnovne škole imati sve petice, dakle, kak se veli: Pet Nula, kaj meni i nije bilo tak jako teško, jer sam, još onda voljela učiti, zapravo, nije mi to bilo teško, niti mi je predstavljalo neki žešći problem, pa sam taj dio debelo iskoristila u svoju korist, jer, jako sam si željela psa, pa sam psa i dobila, kao nagradu za svoje dobre ocjene.
psa, novu školu, novu školsku torbu, novi razred u njemu nove prijatelje, nove profesore, nove puma visoke tenisice, novu krasnu vesticu boje breskve s bež kragnicim i nove samterice na tregere koje mi je sašila baka prema mom dizajnu kojeg sam skinula iz nekog njemačkog modnog časopisa.
kako sam već tada nekoliko godina prije pohađala i glazbenu školu, u koju sam također putovala autobusom i tramvajem, sada već sama, jer se mama čvrsto uvjerila da sam za to sposobna, a prije toga i na vjeronauk, autobusom par stanica do crkve u Kustošiji, jer mama je uvijek težila, gdje god idem, slati me što bliže Gradu, gotovo prezirući predgrađe u koje se, kako je smatrala i žalila, " morala " preseliti iz " Maksimira ", gdje su sami živjeli, dok nije dada Roman, tatin tata, iznenada naprasno preminuo, prilikom komplikacija operacije bubrega, te ih je baka Zora, tatina mama zamolila da dođu živjeti u obiteljsku kuću, gdje je živio i tatin s brat sa svojom familijom, kako bi svi bili na okupu, te, samim time i njom malo lakše podnijeti iznenadni gubitak voljenog supruga, oca njezinih sinova i djeda nas, još malenih unuka.
kako je postojala neka obiteljska svađa između djeda i mog tate, nešto prije nego sam se ja rodila, jer, deda je umro, na žalost, te iste godine, tako mi se, sada čini, kako je baka, više od svega željela da se, sada, kada djeda više nama među nama, sve izgladi i zaboravi, te da ona sama živi dalje život zajedno sa svojim sinovima, unucima i snahama.
no, moja mama nije bila baš ta vrsta snahe, koja bi uživala i bila sretna u takvoj vrsti suživota, jer je moja Zora bila potpuno drugačijeg kova, žena odgojena na selu, imanju, kojeg je, kao kćer jedinica, uglavnom održavala sama uz pomoć težaka, ali je izučila zanat za šnajdericu i time si osigurala vlastiti kruh i rukama, ali se i udala za gradskog čovjeka s Trešnjevke s kojim je, potom, izgradila kuću u podnožju brda na kojem je ostavila svoje suseljane, no, umjesto da otvori vlastiti modni šnajderaj, kako je željela, morala je brinuti od bolesnoj svekrvi i roditeljima, kojima je to veliko imanje bilo sve teže i teže i voditi samima.
osim toga, došla su i neka sasvim druga vremena, kada nije bilo poželjno imati previše, pa ni zemlje za obrađivanje, tako da su tu zemlju i šume, malo po malo prodavali, a dio voćnjaka, kojeg je pradjed posadio, kada se njihova nova kuća izgradila, uzeli su im zbog potrebe izgradnje dječjeg vrtića, obdaništa, jer, žene su, mahom išle raditi u novootvorene pogone tvornica.
sjećam se, tako mi je baka često prepričavala, kako je, upravo s mojim tatom n rukama čekala u redu a cement, u novoj cementari, dok su još gradili kuću, od pet ujutro, pa sve dok nije došla na red. i tako vreću po vreću. ciglu po ciglu.
osim toga, moja baka nikada nikome nije dala da dira njezinu zemlju. prčka po njoj. nitko, osim nje same, nije smio saditi ništa po vrtu, kositi travu, pa ni čupati korov, jer, rekla mi je da postoji jedno nepisano pravilo, ako netko drugi obrađuje tvoji zemlju, pa čak i samo kosi travu, samim time može polagati pravo na tu tvoju zemlju, a baki je zemlja, osim šivaće mašine, značila sve.
pomno je vodila brigu o ružama, one su joj bile, mislim, najdraže, ali sadila je i narcise, tulipane, maćuhice, božure, imala je i dvije magnolije, a voljela je i neke drugačije, egzotične vrste, koje bi joj, ponekad, netko poslao izvana..
ni orahe nije dala dirati, već bi sve sama pobrala i očistila, pa poklonila snahama za neku posebnu prigodu.
baka je bila prava gazdarica.
dizala se u pet ujutro nacijepati drva za naložit peć na kojoj je kuhala i pekla.
svaki dan bi vadila svoju dasku za valjanje tijesta koja je bila dio stola u kuhinji, pobrašnila je, napravila mali vulkan brašna u kojeg je zamiješala jaje od kokice koje je imala je dvorištu ( dok se to još onda smjelo ) i valjala neku tjesteninu za ručak:
štrukle, luleke, krpice sa zeljem, tačkrle, knedle, široke rezance, njoke, štrudle, bućnice.
nikad nije ništa kupovala. sama je kuhala paradajz, sama pekla mlince, kuhala zimnicu i sama klala kokice na panju iza šupe.
onda bi sjela za mašinu i šivala. na večer je vezla goblene i ukrasne jastuke. prije spavanja je dugo molila, a onda vezala drugu maramu na glavu za spavanje prije počinka.
moja mama je bila njena sušta suprotnost i nikada se njih dvije uspjele u potpunosti razumjeti, iako su se, na neki, samo sebi razumljiv način, pokušavale poštivati.
mama nikada nije bila sretna u toj kući, jer je nije osjećala kao svoj pravi dom.
smatrala je da je neprihvaćena i nedovoljno dobra za njenog sina, koji je, zbog nje i nas dvije, sestre i mene, premlad se oženio i napustio briljantnu karijeru koja je bila pred njim.
stomatolog.
profesor.
ljekarnik.
" gospon čovjek " kak je baka, s gorčinom i nostalgijom govorila o svemu onome što je odbacio. radi nas.
no, voljela nas je, više od bilo čega. brinula je o nama, nježno, nenametljivo, požrtvovno.
moj prijatelj, kojeg sam upoznala u toj novoj školi imao je sličnu obiteljsku situaciju.
samo što je njegov tata bio nezadovoljan i neprihvaćen od njegovog djeda. Gospona Nikole Kostelca. jednog od utemeljitelja " Zagrebačke škole crtanog filma " i " Animafesta "
deda Kostalca bio je kul lik. moderan. zanimljiv. volio se šaliti s nama klincima. imao je stan pun nevjerojatnih drangulija. kad je bio dobre volje puštao nam je orginale crtića na svom projektoru. crtao nam je sve kaj smo ga tražili. pokazivao nam i objašnjavao kako nastaju. u najsitnije detalje.
imao je i zbirku svih časopisa SAM / sam svoj majstor. i hrpu vlastitih grafika koje je još uvije radio iz hobija. kao i vino iz vinograda kojeg je sam posadio na Plješivici gdje je izgradio malu vikendicu, pa nas u svoj oldtajmeru Fiatu za vikend vozio tamo, dok je još mogao voziti.
pričao nam je o vremenima kad je baku i tetu Jasnu, njegovu mamu, vodio u Kan na festivale.
deda Nikola je također naglo i prebrzo otišao.
mog prijatelja, kojemu je bio svojevrsan uzor, jer, oca mu je, nažalost, uzeo alkohol, i u tim je epizodama znao biti izrazito agresivan, pa smo ga se svi, radije klonili, no, dok je gospodin Nikola bio živ, imao je dovoljno respekta kontrolirati se, a kasnije se sve više otimao kontrolni, što je, mom prijatelju, na početku puberteta, stvaralo samo još veću količinu gorčine i nove agresije, tako, da je ta priča, dobila i ružniji, tužniji epilog, s kojim ne želim sada kvariti ovu priču.
priču o dvije ikone.
potpuno različite.
dva uzora.
kreatora.
baka Zora i deda Nikola nikada se nisu upoznali. niti su znali jedan za drugoga.
no, toliko su utjecali na nas obojici, te i danas žive u našim pričama, sjećanjima i uspomenama.
Dario se uvijek sjeti zapečenih štrukla, štrudle od trešanje i tačkrla, koje sam, posebno za njega naručivala,
a ja časopisa, knjiga, grafikona singlica i priča uz projektor, ali i modnih dodataka.
kao i uspomene od svoje bake, čuvam njegov šešir, kojeg mi je poklonio baš za jedan snježni Božić. Oznake: Niko i Zora
|
