Samo Durica

dva u jedan, dvije od tri, pa za kraj tri, četiri, sad!

opet sam plakala na priredbi,
ali ovaj put iz sasvim drugih razloga.
prvi put sam ja dirigirala
od jaslica do škole,
a suze su mi krenule taman
na ritardando pjesmice zbora " Bajka ":
" ABECEDA "
kad su svi digli ruke, nakon što su bez greške sve sami opjevali bez moje pomoći
uz znakove koje smo dodatno naučili pokazivati rukama,
prošle su mi kroz glavu sve pelene koje sam skinula,
sve šlapice koje sam obula,
svi spojevi riječi kojima su me nasmijali,
sva musava lica koja smo u špiglu gledali,
sve igračke koje smo tražili ( i dude koje smo izgubili ),
sve izjave koje sam zapisivala,
svi roditeljski ushiti dok gledaju crteže na panou,
sve suze nakon padanja,
i strahovi zbog penjanja
sve su mi te godine u jedan tren se spojile
kao lego kockice posložile
u savršeno izvedenu završnu priredbu
još jedne generacije kojoj sam dala
sve ono što sam mogla i znala,
dok je u svemu tome čudesno
što sam ja sama od njih puno više dobila natrag:
zagrljaja, pusa, smijeha, lijepih riječi
sve ono što dušu srećom ispuni i srce isliječi
i dok su recitirali svoju zadnju točku:
" vrtiću na rastanku "
svima su se oči caklile gledajući u taj buket najljepšeg cvijeća
pomiješani ponos i sreća
uvijek mi se i taj mali začin sjete negdje preveć prospe,
pa me svi skupa savladaju, jer ti rastanci mi nekak sve teže padaju,
al taj trenutak će zauvijek titrati u mom sjećanju,
tješim se dok brišem suze i poziram za fotkanje,
razmišljam kako bi zgodno bilo napraviti kolaž video
od one prve priredbe u jaslicama za Božić
kada smo sve pjesmice pjevali bez stanke, da im pljesak ne rasprši pažnju
pa spojiti s ovim zadnjim pljeskom kojeg su dobili sada kad vrtić pozdravljaju.
jučer sam prvi put zaplakala već na početku
dok me moje dijete gegalo s noge na nogu i pjevalo mi:
" hvala ti, mama, hvala za sve, hvala ti, mama, ja volim te! "
nisam imala potrebu gušiti ih sad sjedeći u publici ponosna
ista kao sve mame oko mene
promatram ih iz sasvim drugog kuta tek na početku tog puta
u njihovoj mješovitoj grupi samo se jedna curica opraštala,
imala je togu i kapu kao na promociji smiješkala se s diplomom u ruci
na kojoj je pisao točan broj sati koje je provela u vrtiću
razmišljala sam kako su zaista te prve tri najvažnije,
no ne prve tri godine, već prve tri osobe:
mama, teta i učiteljica,
one čine taj čarobni broj tri zaokružuju krug tog razdoblja života
meni samoj najzanimljivijeg i najljepšeg od svih
( i jedina je šteta što toga postanemo svjesni tek mnogo kasnije )
stoga sam neizmjerno sretna što imam tu privilegiju biti i ja
taj maleni dio kotača koji će se dalje kotrljati bez mene,
pa i ovaj moj koji je neprestano dolazio sve bliže i bliže publici,
te na kraju stajao potpuno izdvojen iz polukruga u kojem su stajali
on si je morao usred recitacije popravljati tenisicu izuvajući se,
niti jednog jedinog trena to dijete nije uspjelo stajati mirno,
previše informacija o raznoraznim pedagoškim teorijama
gledajući ga tako nemirnog unutar skupine djece u rasponu od tri do šest godina
umalo sam se uplašila kako mi dijete ima neki poremećaj pažnje, koncentracije,
ili, nedajmibože, ADHD-e ili ene sindrome, opet me uspio začuditi svojim reakcije
dok se on jedini sjeo dok su se svi trudili i javljali za razbijanje pinjate
( papirnate lopte pune slatkiša ) koju je, naravno, jedina uspjela razbiti uporna školarka,
pa kad sam ga posle pitala zašto on nije htio sudjelovati u tome
odgovorio mi je da ga teta nije pozvala, naravno da nije kada su je svi opkolili
i ushićeno se javljali da im da štap, on je mirno sjedio i čekao,
ali kad se ta kiša slatkiša napokon prosula po njima vrišteći od sreće
uspio je nekom munjevitom brzinom pokupiti najviše bonbona
koje je onda stavio na stol i zvao prijatelje da zajedno jedu,
poželjela sam zaboraviti sve knjige o teoriji roditeljstva
i zapamtiti samo taj njegov pogled u mene dok me pita:
" mama, jesam ti bio dobar na priredbi? budemo nazvali tatu da mu ispričamo sve, može, mama? "
naravno da si bio dobar, ali, ako ćemo stvarno iskreno baš onako kako je bilo:
tih dvadesetak minuta ja nisam vidjela nikog drugog osim njega,
pa ti sad budi pametan, sva sreća pa je deda ovaj put uspio sve snimiti.
iako su planirali i sportske igre nakon toga na dvorištu, nažalost, kiša je sve pokvarila,
ali zato sada idemo na izlet svi skupa na Mariju Bistricu, pa ćemo se tamo lijepo družiti,
ovaj put bez suza, nadam se.

Oznake: Posveta

kako nastaju ideje za patente

kak sve više ljudi svuda oko mene moli, pita i traži za pomoć, neki čak i u tišini, samo s natpisom oko vrata, ili papirićima i igračkama koje stavljaju na stolove kafića, druge vidim iz tramvaja dok se vozim na posel kako štapom kopaju rano ujutro ispod kioska prije otvaranja, nebili izvukli kakav sitniš koji je, možda, nekom drugom pao. na Trgu po tramvajskim stanicama ljudi vade nedovršene opuške, a na placu se sagibaju ispod pulta skupljajući sve kaj se da iskoristiti.
žalostan je to prizor, ali isto tako i vrlo osvještavajuć, pogotovo radno ujutro kada još ni školaraca nema u javnom prevozu da nam malo razbiju monotoniju zabrinutih lica kojima svaki dan gledamo u daljinu tražeći, svak za sebe neku zamišljenu točku, cilj zbog kojega bi sve ovo trebalo imati smisao.
muž i ja razgovaramo o tome da bi jedan od nas trebao otići negdje van na kraće vrijeme. nekako se nameće sama logika da će to biti on, no, vidim, teško mu je, jako teško zbog toga, i kako bi mi to zornije predoćio, veli" sada sam bio samo do Poreća, pa ste mi falili, i ti i Fran, a kako bi izdržao na brodu u Finskoj, jel ti znaš di je Finska???!!! ". pa da, znam di je, ono, na karti u atlasu, ovak, di je u srcu kad ga nema pola godine još neznam. al ne znam ni drugo, pametnije riješenje, sori, probala sam i ne ide. niko nema love, i kaj god da napravim nemrem zaraditi, a ni nemam za uložit lovu, da bi mi se, eventualno, ta uložena vratila. to nam treba: neki početni kapital, neka injekcija, vjetar u leđa, jer: znamo, hoćemo, možemo, želimo, al, tu je to ovak: pola koraka napred, dva koraka natrag, pa stopalo napred, tri natrag, onda, ak uspiješ preskočit stepenicu, baci te na leđa i tak vječita borba za koju ja nemam više ni volje ni snage.
i tak razmišljam o svemu tome, vozim se u tom tramvaju zagušljivom, pa vidim kroz prozor oko spomenika kralju Tomislavu na Glavnom Kolodvoru neke skele. nasmijem se u sebi, jer, da, dok se sve drugo raspada, domovi zdravlja, bolnice, škole, najvažnije je obnavljati spomenike kak bi koreanski turisti imali što li-je-p-še uspomene na svojim selfi štapom uhvaćenim momentima.
smijem se, tak, ja sama sebi, jer, mislim si, sigurno još jednu fontanu rade, pa bu sad iz kralju iz glave šikljala voda s balončićima, a konju ona para iz ušiju, i sjetim se kak bi najbolje bilo odmah do toga staviti i aparat za kruh i perece, al, umjesto novčića nek se ubacuju plastične boce i limenke. tak bi se jednim potezom odmah riješilo nekoliko problema. te boce bi odmah trebalo prerađivati u neki proizvod, recimo: plastične krasne suvenire grada u kojem svi uživaju.
svi osim njegovih građana.
ko zna kaj si je razmišljal onaj dečko dok je smišljal solarnu pametnu klupu, baš me zanima.

u pripremi

napokon radim nekaj još nekaj u čemu istinski uživam,
ispunjava me,
u svakom pogledu,
čak,
čini mi,
kak i sve bolje mi ide,
ono,
kao, napredujem,
naravno,
subjektivan je to filing,
al da paše,
paše,
lagala bih kad bih
seruckala,
kak me se ne dotikava,
jer,
baš sam se uronila čitava
u to,
onak: skočila i sad mašem ručicama,
pa, evo,
ak se kome da
može malo škicnut o čemu se točno radi,
dakle,
od ove godine upisala sam se u dramsku grupu,
dve smo predstave već odradili,
ekipa mi je baš, baš taman,
prva predstava bila je blagdanska oko Božića,
i ja sam glumila baku koja se prijavila na oglas
da zamijeni DedaMraza koji se jako razbolil,
a drugu smo radili sad na proljeće,
lutkarsku, a bila sam vjeverica s par rečenica teksta,
jer ostalo sam pjevala
( i to pjesmicu " Vjeverica Teica " posvećenu mojoj najmlađoj sestri koja se vratila u Japan,
pa mi bilo to i dost emotivno ),
i tak,
sad radimo novu,
adaptaciju slikovnice: " Sretno Srce "
autorice Nine Vađić,
s posebnom posvetom njenoj djevojčici i sve njene prijatelje čvrstog stava i snažne volje,
gdje bih komotno mogla svrstati i svoje blago ( meni ),
moja je uloga ovaj put glavna,
znači, Srce sam ja,
mi, mi, mi,
i šivaju mi kostim i sve ko pravoj,
a ja ( pa, ja, i opet ja )
pokušala bum napisati neke kratke songove,
te se nadam kak to autorici se bude svidjelo,
jer, moram je još samo zamoliti i autorizaciju za prčkanje po tekstu,
no, pratim njen tekst i trudim se što više biti u priči,
do sada sam napravila intro i četri pjesmice, za svaku životinju po jednu,
koje Srce susreće putem, tražeći svog vlasnika,
pa, evo, to je za sada to:

INTRO

usamljeno srce
traži kuću svoju,
od svih dobrih duša
želi toplu tvoju.
potraga je teška
nakon tužnih greška,
svi susreti kratki,
nauče ga da shvati,
djevojčica dobra
tu je da ga prihvati.

KRIJESNICA

od svih šumskih bubica
krijesnica je najljepša,
njena sjajna lampica
svijetli kao zvjezdica.

JEŽ

ježeva je bodljica
oštra kao iglica,
dirati ga nježnim srcem
nije dječja igrica.

CVRČAK

dok glazbenik cvrčak
svira i pjeva
pleše čak i hrčak,
nikom se ne zijeva.

ZEC

toplo krzno meko
ima bijeli zeko,
duge uši, hitre noge,
znade mnoge šumske zgode.

za sada,
tu sam stala,
moram još za:
orla,
konja,
djevojčicu
i, naravno mamu.
onda bi još trebalo i sve to uglazbit,
sva sreća pa imam žnoru i na tom polju.

zabrinuta hrabrost

vele kak je strah dobar kome ga je DragiBog dal. ak vjeruješ, naravno, kaj vele. opet, s druge, pak, strane, hrabrost je divljenja i hvalevrijedna vrlina, samo Hrabri Sem, sem još njih par, usude se, dok ( mi ) mnogi gledamo ( ih ) iz zapećka tople i sigurne mase u koju smo se uvaljali, a ima i onih koji se po njoj(zi) uživaju šmajhlati k nozi, il, još i oni, baš raspištoljeni kojima nije ni problem povaljati se, pa otresti i nastavit dalje, još dalje su oni koji egzibicioniraju na marginalnoj žici spremni eksperimentirati kako sami sa sobom, tako i s ostatkom, iako nije nužno otpatkom. ( jer, znaju već i reklame da ni bolna srčika, a ni otpad nisu smeće koje se bacaju u iste crne vreće, već, osim instrumenta mogu postati i puno više od pukog eksperimenta ).
dijete je, nakon duge, iscrpljujuće i iznimno uznemirujuće boleštine za koju liječnici raznih disciplina, titula i vrlina nemaju zajednički nazivnik, već sve pripisuju onoj istoj, davno postavljenoj dijagnozi AD-a, o kojoj sam toliko puno pisala koliko sam i vjetrenjača oborila, što s nogu, što pridržavajući se za koga štoga štoka stonoga, sa zarezom il bez zareza, isto mi se piše, jer, valda, i tak nekak vele, kak mamino srce ima beskonaćno mnogo kapaciteta zapremanja istih, što masnica, što ogrebotina, dok je mudrost iskusnijih sadržana u ideji kako se " morate s tim naučiti živjeti ", naravno, kao i sa svim ostalim što ti život napuše, pa sve ovisi kolko si vješta u metloboju, il, " metlanju ", kak to zove moje dijete veseleći se glumiti kao ona curica u reklami za neki deterđent dok novom haljinicom briše umak i majonezu, pomoć dolazi uvijek u onom obliku i liku kojem se najmanje nadaš, zapravo, niti ne očekivajuć je, jer, ti si, što? što ono? Žena-Majka-Zmajka-KajGodKadGodTreba-Bajka, dok Kraljica ti se samo osmjehuje iz zaparenog ogledala na koje si je nacrtao nakon tuširanja i pranja veša u kadi, kao što je i Kraljica Mrava Cvrčka nasmijavala, jer ti je i vešmašina riknula baš tada kad dijete u isto vrijeme panično vrišti od užasa nad zahodom pitajući te drhtećim glasićem: " MAMA, KAJ MI SE TO DEŠAVA?!!!!!?? ", a ti ga, kao svaka prava smirena i staložena odrasla osoba umiruješ skidajući mu premekanom stolicom uprljane gaćice, hlaćice i čarape jednom rukom, dok mu drugom pridržavaš glavu kako bi se što lakše ispovraćao, potom mu brišeš lice nježno ga ljubeći u čelo kako bi provjerio koliko je temperatura ovaj put narasla, koristeći vlastite usnice umjesto toplomjera: " ma, nije to ništa, sve će to proć, evo, već je gotovo, gotovo je, ne brini se. ", hrabriš ga lažima, iako znaš da ga tek sad čeka strah bijele plahte u zaraznoj bolnici gdje držiš treću kanilu skup s njegovom prozirnom ručicom posutom sitnim crvenilom, koju su, napokon uspjeli zataknuti mu u krhke porozne pucketave žilice, dok u tebi samo puca pancirka onu jedinu koju nisi zaboravio ponijeti sa sobom, jer, ionako je nikada nisi ni skinul. ta pancirka spašava te kako ne bi propucketal ko vranin orah i iskopal nekome nešto tak isto kak oni kopaju po njemu samo stoga što sama nisi dovoljno karakter ko doktor House, a jednako te boli sama slika i jedino čemu se nadaš je da ćeš se probuditi i shvatiti kako si to sve samo sanjal, jer si ga sinoć gledal prije spavanja kak se sam sebe operira u kadi, oslanjaš se na vlastite noge i taj orah u glavi koji te jedini još nije izdao, no, nisi više ni u to siguran. nisi, u ništa više nisi siguran, jer ti si za sve odgovoran, pa i za tu i svaku drugu situaciju u koju si ga doveo, nehotice il ne, namjera tada ne opravdava ništa. ne postoji ništa sem te želje da nikada više ne bude bolestan, da vječno bude zdrav i moliš se, u sebi se moliš svima, dušu koja te boli svaki njegovim: " MOLIM TE, MAMA, RECI IM DA PRESTANU, MAMA, KAD TE MOLIM, SAMO NEKA PRESTANU! " vapajem, brišeš mu suze tješeći ga nebulozama koje ti padaju na pamet, pjevaš, pričaš mada riječi nemaju smisla, znaš samo da moraš biti tu, njemu, čvršći od najčvršćeg armiranog betona nebodera uvjeravajući ga da ti vjeruje, a znaš kako si to povjerenje profućkal još onda kada si mu govoril da se nema čega bojati, jer je upravo On najhrabriji dečko, ne preostaje ti drugo nego vjerovati. i vjeruješ. i u to. sve je u glavi, vele. no, u glavi je samo upravljač. samoupravljač. sve ostalo nijanse su duše.
taj osjećaj zvan hrabrost crpiš od njega samoga. samo On ti omogućava biti hrabar. toliko hrabar. On je Učitelj svih tvojih emocija, pa i te hrabrosti za koju nisi ni znao da postoji, a kamoli da je ti sam imaš u sebi. sve dok ti ne zatreba.
nakon, napokon preboljene i te epizode koja nas, naravno, nije pokosila, već ojačala njegov još nejaki imunitet, samo jednom malenom greškom u koracima, rekavši mu, prilično strogo kako se MORA okupati prije spavanja, jer, igrao se u travi, s prijateljem se palačinkao niz brežuljak, i, ne, nije mi bilo žao novih hlača koje su pozelenile, baš sad kad mi vešmašina ne radi, imajući na umu da takve aktivnosti razvijaju njegov um, ti si taj koji mu je to dozvolil, i na njegovo: " ALI, KAD.....samo još...." odrezali s pričom o glistama i krpeljima doživjeli smo novu i potpuno nenadanu epizodu prvog i pravog napadaja panike, ono, treskavica u nogama, uz paranoju o krpeljima koji: " budu mi popili svu krv i onda bum umrel!, ko onaj pesek, znaš mama, makni mi!, makni mi ih! ", pa ga jedva uvjerili kak može mirno spavat, jer nema ni jednog krpelja na njemu.
hrabrost je opet odigrala svoju ulogu, dok je naša roditeljska neprestano na kušnji.
no, to su te čari roditeljstva. bar tak vele.

Oznake: H kao Hrabar