Pregled posta

zabrinuta hrabrost

vele kak je strah dobar kome ga je DragiBog dal. ak vjeruješ, naravno, kaj vele. opet, s druge, pak, strane, hrabrost je divljenja i hvalevrijedna vrlina, samo Hrabri Sem, sem još njih par, usude se, dok ( mi ) mnogi gledamo ( ih ) iz zapećka tople i sigurne mase u koju smo se uvaljali, a ima i onih koji se po njoj(zi) uživaju šmajhlati k nozi, il, još i oni, baš raspištoljeni kojima nije ni problem povaljati se, pa otresti i nastavit dalje, još dalje su oni koji egzibicioniraju na marginalnoj žici spremni eksperimentirati kako sami sa sobom, tako i s ostatkom, iako nije nužno otpatkom. ( jer, znaju već i reklame da ni bolna srčika, a ni otpad nisu smeće koje se bacaju u iste crne vreće, već, osim instrumenta mogu postati i puno više od pukog eksperimenta ).
dijete je, nakon duge, iscrpljujuće i iznimno uznemirujuće boleštine za koju liječnici raznih disciplina, titula i vrlina nemaju zajednički nazivnik, već sve pripisuju onoj istoj, davno postavljenoj dijagnozi AD-a, o kojoj sam toliko puno pisala koliko sam i vjetrenjača oborila, što s nogu, što pridržavajući se za koga štoga štoka stonoga, sa zarezom il bez zareza, isto mi se piše, jer, valda, i tak nekak vele, kak mamino srce ima beskonaćno mnogo kapaciteta zapremanja istih, što masnica, što ogrebotina, dok je mudrost iskusnijih sadržana u ideji kako se " morate s tim naučiti živjeti ", naravno, kao i sa svim ostalim što ti život napuše, pa sve ovisi kolko si vješta u metloboju, il, " metlanju ", kak to zove moje dijete veseleći se glumiti kao ona curica u reklami za neki deterđent dok novom haljinicom briše umak i majonezu, pomoć dolazi uvijek u onom obliku i liku kojem se najmanje nadaš, zapravo, niti ne očekivajuć je, jer, ti si, što? što ono? Žena-Majka-Zmajka-KajGodKadGodTreba-Bajka, dok Kraljica ti se samo osmjehuje iz zaparenog ogledala na koje si je nacrtao nakon tuširanja i pranja veša u kadi, kao što je i Kraljica Mrava Cvrčka nasmijavala, jer ti je i vešmašina riknula baš tada kad dijete u isto vrijeme panično vrišti od užasa nad zahodom pitajući te drhtećim glasićem: " MAMA, KAJ MI SE TO DEŠAVA?!!!!!?? ", a ti ga, kao svaka prava smirena i staložena odrasla osoba umiruješ skidajući mu premekanom stolicom uprljane gaćice, hlaćice i čarape jednom rukom, dok mu drugom pridržavaš glavu kako bi se što lakše ispovraćao, potom mu brišeš lice nježno ga ljubeći u čelo kako bi provjerio koliko je temperatura ovaj put narasla, koristeći vlastite usnice umjesto toplomjera: " ma, nije to ništa, sve će to proć, evo, već je gotovo, gotovo je, ne brini se. ", hrabriš ga lažima, iako znaš da ga tek sad čeka strah bijele plahte u zaraznoj bolnici gdje držiš treću kanilu skup s njegovom prozirnom ručicom posutom sitnim crvenilom, koju su, napokon uspjeli zataknuti mu u krhke porozne pucketave žilice, dok u tebi samo puca pancirka onu jedinu koju nisi zaboravio ponijeti sa sobom, jer, ionako je nikada nisi ni skinul. ta pancirka spašava te kako ne bi propucketal ko vranin orah i iskopal nekome nešto tak isto kak oni kopaju po njemu samo stoga što sama nisi dovoljno karakter ko doktor House, a jednako te boli sama slika i jedino čemu se nadaš je da ćeš se probuditi i shvatiti kako si to sve samo sanjal, jer si ga sinoć gledal prije spavanja kak se sam sebe operira u kadi, oslanjaš se na vlastite noge i taj orah u glavi koji te jedini još nije izdao, no, nisi više ni u to siguran. nisi, u ništa više nisi siguran, jer ti si za sve odgovoran, pa i za tu i svaku drugu situaciju u koju si ga doveo, nehotice il ne, namjera tada ne opravdava ništa. ne postoji ništa sem te želje da nikada više ne bude bolestan, da vječno bude zdrav i moliš se, u sebi se moliš svima, dušu koja te boli svaki njegovim: " MOLIM TE, MAMA, RECI IM DA PRESTANU, MAMA, KAD TE MOLIM, SAMO NEKA PRESTANU! " vapajem, brišeš mu suze tješeći ga nebulozama koje ti padaju na pamet, pjevaš, pričaš mada riječi nemaju smisla, znaš samo da moraš biti tu, njemu, čvršći od najčvršćeg armiranog betona nebodera uvjeravajući ga da ti vjeruje, a znaš kako si to povjerenje profućkal još onda kada si mu govoril da se nema čega bojati, jer je upravo On najhrabriji dečko, ne preostaje ti drugo nego vjerovati. i vjeruješ. i u to. sve je u glavi, vele. no, u glavi je samo upravljač. samoupravljač. sve ostalo nijanse su duše.
taj osjećaj zvan hrabrost crpiš od njega samoga. samo On ti omogućava biti hrabar. toliko hrabar. On je Učitelj svih tvojih emocija, pa i te hrabrosti za koju nisi ni znao da postoji, a kamoli da je ti sam imaš u sebi. sve dok ti ne zatreba.
nakon, napokon preboljene i te epizode koja nas, naravno, nije pokosila, već ojačala njegov još nejaki imunitet, samo jednom malenom greškom u koracima, rekavši mu, prilično strogo kako se MORA okupati prije spavanja, jer, igrao se u travi, s prijateljem se palačinkao niz brežuljak, i, ne, nije mi bilo žao novih hlača koje su pozelenile, baš sad kad mi vešmašina ne radi, imajući na umu da takve aktivnosti razvijaju njegov um, ti si taj koji mu je to dozvolil, i na njegovo: " ALI, KAD.....samo još...." odrezali s pričom o glistama i krpeljima doživjeli smo novu i potpuno nenadanu epizodu prvog i pravog napadaja panike, ono, treskavica u nogama, uz paranoju o krpeljima koji: " budu mi popili svu krv i onda bum umrel!, ko onaj pesek, znaš mama, makni mi!, makni mi ih! ", pa ga jedva uvjerili kak može mirno spavat, jer nema ni jednog krpelja na njemu.
hrabrost je opet odigrala svoju ulogu, dok je naša roditeljska neprestano na kušnji.
no, to su te čari roditeljstva. bar tak vele.

Post je objavljen 09.05.2018. u 09:48 sati.