opet sam plakala na priredbi,
ali ovaj put iz sasvim drugih razloga.
prvi put sam ja dirigirala
od jaslica do škole,
a suze su mi krenule taman
na ritardando pjesmice zbora " Bajka ":
" ABECEDA "
kad su svi digli ruke, nakon što su bez greške sve sami opjevali bez moje pomoći
uz znakove koje smo dodatno naučili pokazivati rukama,
prošle su mi kroz glavu sve pelene koje sam skinula,
sve šlapice koje sam obula,
svi spojevi riječi kojima su me nasmijali,
sva musava lica koja smo u špiglu gledali,
sve igračke koje smo tražili ( i dude koje smo izgubili ),
sve izjave koje sam zapisivala,
svi roditeljski ushiti dok gledaju crteže na panou,
sve suze nakon padanja,
i strahovi zbog penjanja
sve su mi te godine u jedan tren se spojile
kao lego kockice posložile
u savršeno izvedenu završnu priredbu
još jedne generacije kojoj sam dala
sve ono što sam mogla i znala,
dok je u svemu tome čudesno
što sam ja sama od njih puno više dobila natrag:
zagrljaja, pusa, smijeha, lijepih riječi
sve ono što dušu srećom ispuni i srce isliječi
i dok su recitirali svoju zadnju točku:
" vrtiću na rastanku "
svima su se oči caklile gledajući u taj buket najljepšeg cvijeća
pomiješani ponos i sreća
uvijek mi se i taj mali začin sjete negdje preveć prospe,
pa me svi skupa savladaju, jer ti rastanci mi nekak sve teže padaju,
al taj trenutak će zauvijek titrati u mom sjećanju,
tješim se dok brišem suze i poziram za fotkanje,
razmišljam kako bi zgodno bilo napraviti kolaž video
od one prve priredbe u jaslicama za Božić
kada smo sve pjesmice pjevali bez stanke, da im pljesak ne rasprši pažnju
pa spojiti s ovim zadnjim pljeskom kojeg su dobili sada kad vrtić pozdravljaju.
jučer sam prvi put zaplakala već na početku
dok me moje dijete gegalo s noge na nogu i pjevalo mi:
" hvala ti, mama, hvala za sve, hvala ti, mama, ja volim te! "
nisam imala potrebu gušiti ih sad sjedeći u publici ponosna
ista kao sve mame oko mene
promatram ih iz sasvim drugog kuta tek na početku tog puta
u njihovoj mješovitoj grupi samo se jedna curica opraštala,
imala je togu i kapu kao na promociji smiješkala se s diplomom u ruci
na kojoj je pisao točan broj sati koje je provela u vrtiću
razmišljala sam kako su zaista te prve tri najvažnije,
no ne prve tri godine, već prve tri osobe:
mama, teta i učiteljica,
one čine taj čarobni broj tri zaokružuju krug tog razdoblja života
meni samoj najzanimljivijeg i najljepšeg od svih
( i jedina je šteta što toga postanemo svjesni tek mnogo kasnije )
stoga sam neizmjerno sretna što imam tu privilegiju biti i ja
taj maleni dio kotača koji će se dalje kotrljati bez mene,
pa i ovaj moj koji je neprestano dolazio sve bliže i bliže publici,
te na kraju stajao potpuno izdvojen iz polukruga u kojem su stajali
on si je morao usred recitacije popravljati tenisicu izuvajući se,
niti jednog jedinog trena to dijete nije uspjelo stajati mirno,
previše informacija o raznoraznim pedagoškim teorijama
gledajući ga tako nemirnog unutar skupine djece u rasponu od tri do šest godina
umalo sam se uplašila kako mi dijete ima neki poremećaj pažnje, koncentracije,
ili, nedajmibože, ADHD-e ili ene sindrome, opet me uspio začuditi svojim reakcije
dok se on jedini sjeo dok su se svi trudili i javljali za razbijanje pinjate
( papirnate lopte pune slatkiša ) koju je, naravno, jedina uspjela razbiti uporna školarka,
pa kad sam ga posle pitala zašto on nije htio sudjelovati u tome
odgovorio mi je da ga teta nije pozvala, naravno da nije kada su je svi opkolili
i ushićeno se javljali da im da štap, on je mirno sjedio i čekao,
ali kad se ta kiša slatkiša napokon prosula po njima vrišteći od sreće
uspio je nekom munjevitom brzinom pokupiti najviše bonbona
koje je onda stavio na stol i zvao prijatelje da zajedno jedu,
poželjela sam zaboraviti sve knjige o teoriji roditeljstva
i zapamtiti samo taj njegov pogled u mene dok me pita:
" mama, jesam ti bio dobar na priredbi? budemo nazvali tatu da mu ispričamo sve, može, mama? "
naravno da si bio dobar, ali, ako ćemo stvarno iskreno baš onako kako je bilo:
tih dvadesetak minuta ja nisam vidjela nikog drugog osim njega,
pa ti sad budi pametan, sva sreća pa je deda ovaj put uspio sve snimiti.
iako su planirali i sportske igre nakon toga na dvorištu, nažalost, kiša je sve pokvarila,
ali zato sada idemo na izlet svi skupa na Mariju Bistricu, pa ćemo se tamo lijepo družiti,
ovaj put bez suza, nadam se.
Post je objavljen 26.05.2018. u 06:27 sati.