Samo Durica

krivulja rasta i razvoja

evo,
napokon sam i ja uspjela dijete upisati u vrtić, najvažnije od svega, onaj koji sam željela, koji nam je iza kuće, par minuta hoda.
taj vrtić sada kompletno preuređuju, povukli su neku lovu od EU, bilo je na telki, tako da će imati i potpuno novo igralište, zimsku terasu i jako lijepo uređene sobe. obzirom da su promijenili čitavo krovište, obnovili fasadu i stolariju, čini mi se kako će biti i ekonomičniji u potrošnji energije, što je dodatna dobrobit za sve nas.
također sam vidjela kako ima i Eko zastavu, stoga znam kako je uključen u taj program, te potiće djecu da od malih nogu razvijaju svijest o važnosti ekoloških aktivnost i aktovno sudjelovanje u njima, što se i konkertno naslanja na moj osobni odogoj.
ionako je to već sada jedan jako lijepi vrtić i mene za njega vežu samo lijepa sjećanja i brojne uspomene iz djetinjstva.
prvo sam išla tamo u jaslice, no, na nagovor bake, koja je smatrala kako me nije potrebno buditi tako rano ujutro i snenu na jastuku nositi u dežurstvo, jer moji starci, za razliku od današnjih roditelja nisu imali klizno radno vrijeme, koje podrazumijeva da čovjek može doći pol sata sim tam ujutro, kao, recimo, moja sestra, od osam do pol devet, al zato mora ostati, bez iznimke, dokle god posa nije gotov, a ponekad je to i sedam navečer.
mama je radila od sedam do tri u administraciji, a tata u smijenama na aerodromu.
sjećam se, tata me dovozio u vrtić, oduvijek sa jako voljela spavati, i dan danas volim, pa sam uvijek spavala na zadnjem sicu do vrtića na svom jastučeku sa crveno-plavim srčekima, a onda i nastavila na nekoj strunjači do doručka.
kad bi mama došla po mene, obavezno sam od sreće trčala po šodru i nebrojeno puta si zgulila koljena.
baki je to bilo žao za gledat, pa ih je, ipak, nagvorila da me ostave doma s njom. bili su tu još bratić i sestrična, tako da nisam, uz kince iz susjedstva, bila zakinuta za druženje s drugom djecom.
no, puno godina kasnije, kada sam došla na praksu, moja teta me prepoznala, i to mi je bilo tako jako drago, a i prilično mi je pomogla oko aktivnosti i metodika.
mi smo ko klinci djetinjstvo proveli u tom vrtiću igrajući se nakon radnog vremena. tada su još ograde bile dovoljno niske da smo smo se mogli bez problema prek njih preskočiti, dok su danas, iz sigurnsnih razloga zamijenjene puno višljim i nepritupačnijim.
što god smo tamo radili, ipak nismo bili takvi huligani da bi sas se moralo dodatno ograđivati visokim željeznim ogradama.
bojali smo se jedino domara, za kojeg se nikad nije točno znalo kad bi mogao naletiti, i nedjeljom je dolazil, pa bi se samo razbježali ko rakići, kad bi netko viknuo: " ide domar! ", jer je kružila priča da ima sačmu kojom gađa sve živo kaj se kreće.
iza vrtića, i naših kuća, tada su još bila polja kuruze, pa smo se i tamo igrali, penjali se na susjedove voćke, lovili žabe po potoku i čitave božje dane provodili smo vani.
kasnije, na pragu tinejđerstva rađale su se tamo simpatije, padali su prvi poljupci, brale su se i poklanjale ruže, uživalo se u romantičnim večerima gledajući zvijezde na krovu.
sada, kada gledam s koje smo visine skakali s tog krova na malu prostoriju za smeće, a između je rupa, nema ničega osim betona i ponora, prolaze mi trnci, no i ja sam skičila, jer sam morala bratićevim, dve godine starijim frendovima dokazati kako sam im ravna baš u svemu.
sada će i moje dijete krenuti u tu neku avanturu upoznavanja i druženja s prijateljima i jako sam uzbuđena radi toga.
mene ionako sve veseli kaj se s njim događa novo, kao da se to meni događa.
toliko sam bila uzbuđena kod tog potpisivanja ugovora, kao da se dešava ne znamtikaj, a na kraju smo, ono, sjeli, potpisali odmah, da ne stvaramo bespotrebnu gužvu i otišli se malo prošetati pogledati sobu u kojoj će boaviti. ta soba je na katu, i jako je lijepa, prostrana i osunčana s novim namještajem i pogledom na park.
grupa se zove " Zvjezdice ", kud ćeš ljepše.
Fran je imao neki pokušaj sitnog ispada, nešto sam i ja prenijela te svoje intenzivne emocije na njega, a i, ko za jarca, taj dan je pljuštala kiša, pa sam mu obula gumene čizme, a nisam ponijela šlapice, stoga nisam željela da hoda okolo u tim mokrim blatnim čizmetinama po, već, obrisanom prostoru, a on je, taman na samom ulasku u zgradu vidio tobogan u sklopu nekog jako fora poligona od asco materijala, te je baš zapeo za igru tamo, iako sam mu još doma objasnila kako ovaj put ne idemo na igru, nego potpisati važne papire koji nam trebaju za upis, imao je, naravno, sto pedesšet pitanja:
" uuupiiiis? u vrtić? ja ću ići? gdje je? ja ga ne vidim, gdje je upis? koji papir? gdje si stavila? evo ti olovka, mama! našo sam ti, barvno! ", a ja mokra, pokisla, presvlačim ga:
" jel ti se piški, Fran, odi pišlik, molim te, prije nego krenemo, ajde, odi "
" reko sam ti Ne, ne piški mi se! "
" probaj samo, ajde, moraš piškiti prije nego krenemo, molim te, miško. " uporna sam, odlučila sam se riješiti tih pelena
" hoću ići u vrtić! "
" ako hoćeš onda moraš prvo na zahod da se ne popiškiš tamo u gaće. " nije to, ima i tam wc-a, al ja želim da stekne tu naviku odlaska na zaahod prije svakog izlaska iz kuće, pa sam doslijedna, što znači i dosadna.
" ne trebam, reko sam ti, hoću ići! "
" ne idemo se igrati, Fran, idemo potpisati ugovor. " objašnjavam mu dok mu skidam hlače i pomažem da se sjedne na, patku malu dasku koja mu pomaže da mu ta mala guza ne upadne u školjku. smiješan je, takav sitan bez pelene, skroz mu se promijenila konstitucija tijela, sada djeluje još mršavije, ali i višlje, nekako, ozbiljnije, nije više beba, sad je pravi
dečko. obukli smo i lijepu košulju, za šminku, samo preko majice, više da pokrijemo fleku koja se neda oprat. gledam i njegovog tatu jel mu sve na mjestu, želim ostaviti najbolji mogući dojam.
Fran otvara svoj mali kišobran, šljapkajući po lokvama, uspijemo ući bez problema, iako ne znamo šifru, nisu nam smjeli reći prije službenog upisa, jer su neki ljudi taman izlazili.
i, evo ti tog tobogana:
" tooooobogaaaaan! vidi, mamaaaa! tobogan, tobogan, mogu se ići igrati, moim te, mamaaa! "
" poslije, Fran, možda poslije, sada moramo ići tamo.... "
" neću! neću ići tamo, hoću ići na tobogan! " odzvanja mu glas po praznim ciglastim zidovima, sva su djeca već odavno otišla kući.
ne želeći scenu, a ni kašnjenje, uzimam ga za ruku i pokazujem:
" gle, tu je kuhinja, tu se kuha fini ručak koji buš i ti papal, vidiš, a gle tamo ptičice i koka.... " zašprehavanje
ajde, to je nekak upalilo, sam, kaj smo još morali čekati, pa samo nas dvoje šetali okolo i zovu nas nutra
" idemo, Fran! "
" ja ne idem, tu ću biti. " tvrdoglavi se
" nemreš tu biti sam, hodi s mamom " nosim ga do sobe, pa spustim na pod " ajde, sjedni tam kraj tate, molim te. "
" ne, ne sjediti " i, sjedne se na pod
ništ, ja ga ostavim na podu, ne želim se s njim natezati:
" mama mora sjesti i potpisati " ignoriranje, na sreću je upalilo, jer, malo je tako sjedio i šutio, a onda se predomislio, pa je došao ka nama i stajao pokraj nas, tih par minuta, nije ni pokušao napraviti scenu, iako je bio na rubu, zato sam se samo brzo zahvalila, pitala par informacija, pa smo otišli.
pozdravio je izjavio:
" sad se idemo igrati s igračkama ".
jako mi je zanimljiva sada ta moja obrnuta uloga u kojoj se prvi puta i sama nalazim, jedva čekam upoznati odgajateljice, neopisivo sam uzbuđena, kao da ja idem ponovo u vrtić,
a,
upravo je dovođenje djece kojoj sam, ljeto nakon mature, bila dadilja, presudilo u odabiru mog budućeg zanimanja,
jer,
kad sam vidjela to radno okruženje, šareno, toplo, veselo i dinamično,
više nisam imala nikakve dileme,
jednostavno mi se sve posložilo samo od sebe.

običan život

sami smo Fran i ja odvih dana,
Čovječuljak je otišao raditi u Srbiju,
i da nema tih svirki po BiH i Srbiji
ko zna kak bi se skrpali ovo ljeto,
već sam posudila nešto na dve strane,
sva sreća, pa imam tu velku obitelj
i ujake koji nemaju djecu, a dobro zarađuju,
pa mi mogu uletiti kada honorari kasne,
a dinesrs pritišće, krediti se moraju platit,
telefon isto, sad sam si još i dopunsko zdravstveno natakarila,
iako baš i ne idem doktoru često, niti uzimam kakve lijekove,
da bi mi se to isplatilo, al, kao, za svaki slučaj, ono,
nikad ne znaš kaj te sutra čeka, i to, majka sam,
pa osjećam neku određenu odgovornost
prema sebi i svom zdravlju, a i zdravlje košta,
sve košta,
Franovo odlazak dermatologu:
" dobar dan, dobar dan! " - pljus: četristo kuna,
" znate, mi ne možemo znati točan uzrok,
al, možemo napraviti testove razne " - pljus: petsto kuna,
i tak, da bar nije ta hrana tak skupa za alergičare,
mislim, nek mi neko objasni zakaj tjestenina bez jaja
košta troduplo više od one s jajima,
i ti napitci / mlijeka od zobi, riže i pira
koje on smije piti, a nutra nema ničeg posebnog,
znam, znam, to bi mogla i sama napraviti,
probala sam,
pečem mu i kruh bez aditiva i od, kakti, zrdravih namirnica,
samo, i za to sve trebaš imat i vremena i energije,
ponekad se pitam dal bi mi bilo lakše da sam samo kućanica,
njemu bi, sigurna sam,
kako sam dobila neke slobodne dane gratis,
neplanirano, zbog smanjenog broja djeca od predviđenog,
tako sam ga počela kak se spada odvikavati od pelene,
kupila sam mu gaćice i to je to,
aha! da bar, ono, ljuti me, jer jako je pametan dečko,
nije kaj je moj, al, fakat nije bedast,
no, ovo mu se, jednastavno neda,
zakaj bi kakal na zahod, kad se može, lepofino, napravit u gaće,
" Ja Kakam! " - veli
onda ja trčim i nosim ga na školjku,
al, gotovo je, već su gaće pokane
" Bljak, Fuj! Baci to tu unutra! operi mi gaćice, nove su! " - još mi i naređuje, prasac mali,
a, ja mu onda velim nek si sam pere gaće, jer ih je on pokakal, a ne ja, hahaha, moš mislit,
njemu je sve " Bljak, Fuj ", prava je Djevica picajzlasta i jučer me udavil za vrijeme ručka,
jer si je zaflekal hlače sa saftom
" Briši me, prljav sam, maaaaamaaa, gdje su mi druge hlača? " ili
" makni, makni mi taj Bljak " - a ono, samo neka mrvica na prstu mikroskopske veličine.
" ma nemoj, to te smeta, a kakaš u gaće ko mala beba, pokakane gaće te ne smetaju " - ljutim se, kao,
a, znam da treba vremena odviknuti se od pelene.
sad se počeo panično bojati kukaca, pogotovo onih koji lete,
stavila sam mu na dvorište lavor s vodom, meni je to puno bolje, al i lakše, neg oni bazeni za klince,
koji su već drugi dan puni zmazane vode, a teško ih je puniti i prazniti,
lavor se lako opere, napuni vodom i navečer ispraznim samo u vrt,
a, on tak ne treba olimpijski bazen da bi se malo rashladil i stalno ide nutra van,
uglavnom, dva puta je dobil slom živaca, ma ne, ono, pravi pravcati napad panike,
ja sam misla, jer, bila sam nešto prala po kupaoni i povremeno ga pogledavala,
jer, teta je radila po vrtu, pa nije bil sam na dvorištu i čujem ga i vidim kroz otvorena vrata,
" Maaaaaaaamaaaaaa, dooooođi, mamammamamaa, brzooooo! " - plače i dere se,
misla sam da se nešto grozno dogodilo, ima tamo i opasnih stvari po šupi, alata, lopata,
a, ono, njemu je bil mrav na ruci
" Makni ga, mamamaaaa! makni ga!!!! " - Fran, to je samo mali mrav, on tebi ništa ne želi napraviti, ide svojoj mami u mravinjak, tamo je njihova kuća. - tješim ga
" na meni je bio, tu na ruci " - jeca
" pa, dobro, sad ga više nema, otišao je "
" svojoj mami u mavinjak? " - polako se smiruje, to mu je zanimljivo
" da, možemo im dati malo mrvica od kruha, hoćeš? " - ne želim da ima takav strah, ja sam se igrala s mravima i proučavala ih, bili su mi jako zanimljivi - " onda bu ih mravići nosili na leđima u svoju kuću u mravinjak " - pokušavam mu objasniti da otklonimo taj strah
" hoćemo im dati kruhića, ko ptičicama " - složio se, pa smo hranili mrave
drugi put, opet, dere se, zove me, vidim da nije ništa
" kaj je, opet, Fran, zakaj se dereš? "
" muka, muka leti! makni je " - prestravljen je od obične muhe
" muha leti, kao i pčelica i odletila je, nema je više, muha ti ne može ništa, a znaš ko lovi muhe? "
" ko lovi muke? " - zanima ga, pa je prestao plakati
" pauk, on ti lovi muhe u svoju mrežu, zato i plete mrežu, i zato ne ubijamo pauka, nego ga tata stavi van na travu ",
bojao se i pauka u kući, pa smo ih morali micati van, njegov tata ne ubija ni jednu životinju, pa ni pauka.
možda zvuči kao da je naporan, al, zapravo, nije, uopće i uživam sada s njim ovih dana, iako smo sami,
jer, tako rijetko provodimo vrijeme zajeno, čitav dan, budimo se skupa, radimo doručak, jedemo skupa,
pomaže mi po kući, dodaje kvačice, sve želi zanati, sve probati:
" mogu ja, mama, mogu li, mogu li? " - svemu se veseli
učimo voziti bicikl, prvo onaj mali bez pedala, onda veliki s pomoćnima,
deda mu je na terasu stavil pješćanik s poklopcem, a meni krpeni stolac na ljuljanje,
onda ja gore pijem kavu, jer terasa je natrivena, pa nema bojazni od sunca, možemo biti gore u bilo koje doba dan,
a on se lijepo igra u pijesku:
" hop, cup, na kalup, četri babe jedan zub " - pjevuši pjesmicu koju ga je teta Ana iz Istre naučila
" gle, mama, zvdjezdice! " - pokazuje mi prstom, navečer, kad padne mrak " a di je mjesec? " - bezbroj je pitanja pun
" gore je, samo ga sada ne vidiš, možda ga je prekrio oblak " - odgovaram, već umorna, a još je mora okupati, namazati, zamotati da se ne grebe po noći, spremiti za krevet
" hoćemo pjevati: glista, glista? " - neumoran je
" misliš: Blistaj, Blistaj? " - hahahhaa, glista, glista
" daaaaaa, tviknl, tviknl litistar! " - zna on i englesku verziju u vlastitom aranžmanu
" hoćemo, mama, hoćemo li? " - veseli se
" hoćemo, sve ćemo, Fran, poslije kupanja, prvo se moraš oprati, ajde, skidaj se, molim te - zijevam
onda si on skida hlače, pa mu ne ide preko sandala, muči se:
" ti mi pomogni, mamica, aaaa, ne mogu sam " - trudi se
" prvo skini sandale, možeš, samo se malo potrudi " - potičem ga na samostalnost
" mogu, gle, uspio sam! bravo Fran! " - plješće sam sebi
jučer smo išli do dućana i pitam ga želi li se voziti u kolicima ili da uzmemo košraricu:
" mogu ja voziti, moglu li, mogu li, molim te! " - skakuće oko mene i uzima onu košaricu na kotače koja se vuče
" možeš, ajde, al pazi da ti se ne izvrne " - to je preveliko za njega
onda mi pomaže stisnuti vagu, uzima naljepnicu sa cijenom, pa se muči zalijepiti je na vrećicu s bananama,
muči će se i teta na blagajni skenirati je,
on je već otrčao negdje drugdje s tom košaricom:
" Fran, gdje si? " - zovem ga
" tu sam, mama! " - viče
" ne vidim te, dođi mami da te vidim, brzo, Fran " - već je tu kraj mene
" Buuuuuu! " - skoči pred mene - " jesam te plašio? " - smije se
" jesi, zato jer nisam znala gdje si, to me plaši, budi tu blizu mame, dogovoreno " - al on već treći između redova
" ulovi me, mama, mogu trčati " - smije se i vuče tu preveliku košaricu, ljudi ga gledaju, pa se osmijehuju, neki i komentiraju
" ajde, uzmi ove pelene i nosi " - još uvijek mu trebaju za spavanje
" uuuuuuf, ne mogu, teške su " - vraća ih na policu
" a, stvarno si pomagać, sve moram sama " - zezam ga
" ja ti pomognem uzeti ovo " - stavlja u košaricu pahuljice koje voli - " mogu čokoloko, mogu li, mama, molim te, molim te! "
" a, možeš, kad tak lijepo moliš " - dogovorili smo se da može odabrati samo jednu stvar u dućanu za sebe, a sve ostalo mora pitati
" gle! mama, truba, truba, ima zastavu! hoćemo kupiti, hoćemo mama kupiti trubu? "
ne znam, gledam cijenu, vražje cijene, ajde, nije strašno, za komad plastike, al truba je, nije puška, nek se veseli, doći će mu tata, pa budu navijali zajedno s tom trubom.
" uzmi si trubu, i to je to, idemo na blagajnu, okej " - dosta mi je dućana za danas
" hvala, mamica! " - ljubi me - " otvori mi, otvori, pliiiiz! " - skakuće od sreće i prevrće to po rukama, gleda kako se otvara
" znaš da ne smijemo otvarati dok nismo platili, ajmo na blagajnu, pa buš ti dal nofčiće teti, može "
na blagajni nema mira, sve mora dirati, pronašao je neki ključić od onih pokretnih vrata:
" kaj je to, mama, ključ, to je ključ, gle! " - veseli se običnom ključu
" molim te, ne diraj to da ne potrgaš, ne smije se sve dirati, to treba ovoj teti da zaključa vrata kad ide kući " - ljudi u redu se smiju
" teta ide kući, a gdje je njena kuća? " - njegova pitanja nikada ne prestaju
" ne znam, Fran, stvarno, al sigurno ne spava ovdje u dućanu " - više ni sama ne znam kaj bi mu rekla
" ne spava ovdje? " - kao, jako je ozbiljan dok to govori
blagajnica se samo smješka
" trubu, prvo trubu stavimo gore! " - jako je nestrpljiv
" daj se malo strpi, nisi sam u redu, ima i drugih ljudi prije nas " - sve je to simpa, al nešto treba i naučiti o pristojnosti
" ima drugih ljudi, nisam sam " - ponavlja sebi u bradu
" ajde, pomogni mi to stavljati gore, hoćeš, molim te " - moram ga s nečim zabaviti dok čekamo
" hoću, pomognuti ti, hoću! " - stavlja stvari na traku - " gle, mama, vozi se! " - to ga jako veseli - " mogu se ja voziti gore? " - o, đizus
" ne možeš, Fran, ti nisi mlijeko, ti si dječak, gore se vozi samo hrana i stvari iz dućana, ti buš se vozil u svojim kolicima " - i tak
" u kolicima, a gdje su kolica? " - ne prestaje brbljati nikada, ono, baš nikada
" ostavili smo ih tamo kod stepenica, sjećaš se? ajde sad daj teti ove nofčiće, pa si možeš otvoriti trubu
" evo, teta! tetaaaaa! evo ti nofčića! " - viče
" hvala, izvoli svoju trubu " - blagajnica se smije, već nas pozna, meni vraća kusur, on se zabavlja s trubom
" doviđenja " - maše joj i šalje pusu, a zastavica na trubi se viori, uspio ju je otvoriti i sad trubi, a ja brzo izlazim
" uđi u kolica, molim te " - govorim mu dok stavljam stvari u košaru
posluša me, jer ima trubu i trubi cijelim putem do doma,
čim smo došli trči gore dedi pokazati trubu
" deeeedaaaaa! gledaj! imam trubu! " - trubi, a Karla bježi ispod stola - " ima i zastavicu, gle dadaaaa! hoćemo navijati skupa ti i ja? "
" Hrvatska! " - viču jedan i drugi

Oznake: druženje s djetetom

spoj glazbe i reklame

nemrem si pomoć,
al,
moram se osvrnuti i na ovo,
za mene
grozomorno i nedopustivo dijelo,
naime,
prvo su napravili reklamu
u kojoj su upotrijebili pjesmu grupe Queen
" Another One Bites the Dust,
u kojoj se ljudi s čežnjom gledali nekakvi terenac, čini mi se, Dacia
i pjevali:
" Another One Drives a Duster ".
meni osobno grozna reklama i
još groznija usporedba,
kao i uporaba te pjesme,
jer, zvučalo mi je to kao sprdnja,
ono,
Dacia i Qween
i sad neko drugi vozi taj predivan automobil,
pogotovo stoga što sam nedavno, ponovo gledala dokumentarni film
o životu i djelu Freddia Mercurya
čiji rad, opus, stvaralaštvo i odnos prema glazbi iznimno cijenim i poštujem,
ne samo njegov neupitan talent, već i duhoviti odnos prema samom sebi,
pa i svojim pjesmama,
ali i potrebu da napravi nešto novo, kreativno i inovativno u glazbi,
gotovo vizionarski
spojio je pravi, kvalitetan suvremeni pop/rock s klasičnom glazbom,
nij se bojao istraživati različite žanrove,
niti se previše opterećivao samim sobom i svojom pojavom,
zanimala ga je samo glazba i njene mogućnosti
ostavivši iza sebe neprocijenjive i nenadmašne skladbe
koje sada, poput
" Bohemian Rhapsody "
ponovo masakriraju u nekakvoj reklami,
za koju čak nisam shvatila niti što reklamira,
jer, nisam mogla to poslušati do kraja.
reklama se sastoji od mnogo aktera koji pjevuše tu pjesmu
potpuno bez sluha, izvan tonaliteta
i, to, ne samo da zvuči odvratno, već, meni djeluje
kao neka rugalica.
ne znam tko je to odobrio i prodao ta prava,
no,
ako su već morali prodavati pjesme u reklamne svrhe,
u što, nekak, sumnjam
mogli su, barem, birati kako će ta reklama biti izvedena,
jer, ovo je meni strašno,
zločin nad kvalitetnom svevremenskom glazbom
koju bi trebalo tretirati kao neku vrstu glazbene kulturne baštine,
a ne od nje raditi cirkus.
sjećam se, dok sam još radila u ZAMP-u kao studentica
tako su isto kontaktirali Olivera i zatražili dozvolu za upotrebe jedne njegove pjesme u svrhu reklame,
no, Oliver im, tada, nije odobrio.
nisam sigurna zašto točno, no, vjerojatno mu se nije svidjela reklama.
sada se jedna njegova pjesma vrti u reklami za telekomunikacije,
onoj kada tada spasioc ne može doći na proslavu svog rođendana,
pa mu svi šalju čestitke i smiješne poruke,
a uspije se i uživo čuti sa svojom obitelji.
ta mi pjesma u toj reklami paše, nije nakaradno upotrijebljena kao u ove dvije,
funkcionira, te je oplemenila i priču, dakle, ima nekog smisla,
dok, na ovo s Qweenom mi je jako žalosno,
mada,
nisu to moje pjesme, i tko sam ja da o tome uopće govorim na ovakav način,
omalovažavajući tuđe ideje i rad,
no,
obzirom da je reklama upućena i meni, kao konzumentu
uzela sam si to pravo, barem prokomentirati.
pitanje je samo što bi na sve to rekao sam Freddie,
jer,
za života je govorio da njega zanimaju samo buduće pjesme koje će tek stvoriti,
a s ovim već snimljenim, objavljenim, izvođenim i puštenim u eter se ne zamara previše,
takav je on bio,
tjerala ga je ta pokretačka energija da stvara i radi, neprestano, novo i drugačije,
pa,
barem u spomen na njega,
jednostavno,
nemam sluha za ovakvu vrstu upotrebe kvalitetnih pjesama u lošim reklamama.

smrt mržnji, sloboda svima

eh,
da sam se rodila u neko drugo vrijeme, možda bih i ja bila borac za neko važno političko pitanje vezano za ljudska prava.
ovisno u kojem bih se dobu rodila,
bila bih, možda, gorljiva zagovornica ukidanja ropstva, ili bih sve napore ulagala za poboljšanja statusa žena u društvu, njihovo pravo glasa i participiranje u svim društvenim sferama,
a,
možda bih bila i borac protiv fašizma.
jer,
fažizam je, neupitno zlo,
pa,
poznavajući samu sebe, ne vjerujem da bih se priklonila toj strani,
koja je ljudski život svela na onaj superiorniji, naspram onoga koji nije vrijedan življenja.
no,
kako sama nisam mogla birat vrijeme u kojem ću se roditi, odrastati i živjeti,
tako je moj život započeo onda kada je život našeg velikog i omiljenog vođe, vizionara i zalagatelja za bratsvo i jedinstvo, te njegovoanje svakojakih raznovrsnih bilateranih odnosa velike socojalističke federacije koja se satojala od okupljenih zemalja sličnih govornih područja, kultura i tradicija,
navodno, tako su mi pričali, kako su mnogi plakali zbog njegove smrti, a i svi se sjećaju što su tada radili i gdje su bili,
na žalost čitave te raznolike nacije, završio.
no,
bez obzira na to što njega više nije bilo, njegov je duh još uvijek živio i posebno se njegovao među nama djecom, kroz razne sktivnosti, kao što su bile štafete, odlasci u pionirski grad, obilaženje njegovog rodnog mjesta i raznih drugih spomenika, bista i spomen ploča, kao i kroz učenje povijesti, onakve kakvu su je napisali pobjednici.
jer,
povijest uvijek pišu pobjedinici. nije to nimalo čudno, kada su gubitnici u ratu, uglavnom, izgubili svoj život, na ovaj, ili onaj način.
recimo,
moj deset godina stariji ujak, koji je gutao sve povijesne knjige koje su mu došle pod ruku, a dolazilo mu je svašta, jednom prilikom se u razredu digao, na satu povijesti i pitao učiteljicu:
- kako možete govoriti da su partizani bili dobri, kad su oni ubili mog dedu? -
baka je zbog toga imala problema, no, ništa više od onih kojih je, ovako i onako imala, obilježena, kao kćer nepoželjnih.
iako,
moja baka nije nikoga ubila, niti je u tom ratu sudjelovala, čitav je život ispaštala zbog tuđih grijeha.
za to vrijeme,
ja sam u svojoj osnovnoj školi, kao predsjednica razreda, izlazila svaki dan pred razred, na početku i na kraju nastave s vikoko podignutom rukom u zrak stisnute šake i kliktala:
- za domovinu s TiTom! -
a razred mi je, uglas, odgovarao:
- Naprijed! -
sjećam se,
jedan se moj prijetelj usudio reći kako doma kite bor za božić, na što ga je učiteljica oštro i strogo prekorila, te rekla pred cijelim razredom da više nikada to ne govori, i, naravno, neka mu mama dođe na razgovor.
mi smo išli zajedno na vjeronauk. u crkvu.
bilo nam je tamo lijepo. crtali smo, učili priče iz Biblije prilagođene djeci, pjevali i svirali na misi, dečki su ministrirali, imali smo predstave za Sv. NIkolu i druge blagdane,
ali, o tome se nije pričalo.
nismo se skrivali, no nismo se niti isticali.
moja starci su na svojim tulumima pjevali " Vilu Velebita " i druge nepodobne pjesme, kad su već svi tolko popili, da ih nije bilo briga hoće li netko od susjeda pozvati muriju, al, isto tako su pjevali i Balaševića i Bjelo Dugme, iako se, u našoj kući, uglavnom slušao rock.
kad se tata vratio iz rata, nije baš bio sasvim dobro, osim fizički, bio je mršav kao čačkalica, pušio je četiri kutije cigareta na dan i vratio se potpuno sijed, iako je otišao s crnom kosom, slušala sam u svojoj sobi " Zenicu "od Zabranjenog pušenja, jer mi netko posudio tu kazetu, rekao da je preslušam, to se tada slušalo i pjevalo među našom škvadrom, tata je samo ušao u sobu smrknut i rekao mi da ugasim to smeće, jer bu mi, inače, razbil kazić.
moj tata, pacifist, hipi, čovjek koji je bio primjer tolerancije i koji me naučio sve ono što o životu znam, pogotovo u nekom moralnom i duhovnom smislu.
kao buntovna tinejđerica imala sam potrebu raspravljati s njim, doči do srži tog njegovog problema, a, on je čak imao i strpljenja za te moje egzibicije, pa mi rekao da ne želi slušati lošu glazbu koja propagira nasilje, jer mu je dosta i jednog i drugog.
- kako misliš propagira nasilje? -
- jesi li ti uopće poslušala te riječi? o čemu on pjeva. ili ti ne razumiješ što je to čakija? -
- to je samo pjesma, tata, glazba koju slušaju moji prijatelji. - objašnjavala sam
- nije to samo glazba, to je poruka kakvu ja ne želim da ti nosiš u sebi. -
posramila sam se, tada, sama nad sobom, vratila kazetu i okrenula se istraživanju punka.
ni to mu se, baš, nije svidjelo, jedno ljeto molio me da se skinem više iz tih marta i da, barem ne idem u njima na plažu, njemu za ljubav, a za uzvrat on će mi kupiti sandale ili klompe kakve kod želim. nije bilo šanse, ne podnosim ucijene, pa ni takve suptilne, emocionalne vrste, pa je on, pametniji popustio i pustio me da se sama uvjerim u poslijedice nekih svojih životnih odluka.
brinuo je o nama, sam, na najboji mogući način koji je znao i mogao, nakon što se mama razbolila, od čekanja njega s rastišta, od njegovog plakanja, dok su zatvoreni u sobi slušali ploče, jer, njega je mučilo što, kao računar koordinata haubice na kojoj je radio, nije znao što i koga je ta granata pogodila i koliko je nevinih žrtava odnijela.
mučio se time godinama, izjedalo ga je iznutra, pio je, pušio, uništavao se, al nikada to, nama djeci nije pokazivao.
nagledala sam se i drugačijih žrtava rata, svojih prijatelja, koje smo pokapali jednog za drugim, još maloljetne ili tek punoljetne, mi, uplakane žene, prijateljice, sestre, majke, ali i onih drugih, ranjenih, što od vatrenog oružja, što od heroina koji su im davali i na njima zarađivali.
taj je rat,
kao i svaki drugi, uostalom,
uništio mnoge obitelji, meni pred očima.
obitelji sa svake strane. naše i njihove, meni je svejedno.
za mene ne postoje takve podijele.
postoje samo ljudi.
ljudski život koji je vrijedniji od bilo kojeg naknadnog skupa, državnog praznika ili izaslanika.
sve dok se u ovoj zemlji ne pročisti do kraja ta zla energija koja je, prvo, tjerala jedne obitelji iz njihovih kuća, da bi uselila neke druge, podobnije, a onda uzimala onima koji su nešto više priskrbili, u ime naroda i općeg boljitka,
primjer toga je, upravo, vrtić koji će moje dijte pohađati najesen, i to vjersku grupu, jer u drugoj, za nas, nije bilo mjesta zato što smo u startu imali deset bodova manje, jer država u kojoj živimo ne priznaje honorarni rad niti bilo koji drugi oblik rada na autorski ili ugovor o radu, ali zato uredno ubire porez, i od mog tate - obrtnika, i od mog muža - umjetnika, upravo je taj vrtić sagrađen na voćnjacima i vinogradima svih ovdje stanovnika, na našoj djedovini.
da nije,
moje dijete ne bi imalo vrtić iza kuće i ko zna gdje bih ga ja morala voditi. možda na drugi kraj grada.
no,
moja baka nije nikada prežalila taj voćnjak, trešnju koju je posadila kada se moj tata rodio, i koje je on, kao klinac prodaval na placu da si zaradi džeparac.
otišla je s ovoga svijeta puna gorčine, jer, čitav je život pokušavala nešto priskrbiti svojoj obitelji, legalno i pošteno, a nije uspijela za života dobiti građevnu dozvolu za garažu koji je njen pokojni sin, moj stric, počeo graditi prije nagle smrti, upravo na tom gradilištu, zbog izlijeva krvi u mozak, a njena je želja samo bila ostaviti njegovom sinu, mom bratiću ono što je njegov tata započeo, kako bi si mogao otvoriti nekakvu radionu u kojoj bi hranio obitelj, umjesto da crnči za raznorazne privatnike.
dugo, dugo vremena će biti potrebno protijeći da se sve to pročisti,
jer,
stare rane nekima još nisu ni zacijelile, a već su nove u srca urezane,
kao, recimo, mojoj svekrvi, koja je morala prodati kuću koju su pola života gradili, jer je svekar, ne želeći se učlaniti u HDZ-e dobio otkaz u državnoj službi u kojoj je proveo preko dvadeset godina života radeći pošteno i časno svoj posao i pritom, mnogima pomagao.
samo još jedna tipična priča iz hrvatske domovine.
kada dođemo s djetetom na Borik, elitni dio Rovinja gdje su vile, a sada i zgrade tik do mora, moja svekrva samo okrene glavu, puna žalosti i ljutnje i kaže:
- ovo je sve u mraku izraslo.
a, kuću na Centeneru, drugom lijepom i primamljivom mjestu za život ne može ni pogledati, dok je meni moj muž svake godine s čežnjom pokazuje i govori:
- ovo je moglo biti Franovo i Nadjnino. -
- fučkaš kuće, Pipo, bitno je da smo zdravi i svi zajedno. - odgovaram mu, iako razumijem njegovu žalost, ali i poantu.
tu su kuću gradili njegovi roditelji zajedno, malo po malo, odvajajući si od usta, kako bi svojoj djeci osigurali udobniji život, a sada jednom sinu prepuste svoju spavaću sobu, a drugom, starijem su kupili krevet na kat, kako bi, barem preko ljeta mogli uživati s unučadi djecom na okupu.
hoće li ikada te nepravde prestati u ovoj zemlji, ne znam,
no znam da ću ja sve dati od sebe naučiti svoje dijete što je pravo, a što krivo.
uložit ću sve svoje napore kako bih mu pomogla razlikovati dobro od zla, i, iako je taj ispravan put, možda, ponek i teži, potrudit ću se, svim silama da ga zadržim na njemu.
a, to je put mira, tolerancije, poštivanja drugoga, tuđega i drugačijega, to je put ne činjenja drugome onoga što ne želimo da se nama čini, put prema svjetlu, izlasku iz tunela, razvoju kreativnosti i svaralaštva, put prema boljem, ljepšem i šarenom svijetu,
svijetu koji je prepun različitih boja koje nam je podarila Majka Priroda, na čemu joj moramo svaki dan biti neizmjerno zahvalni, put prema suncu,
prema toplini, empatiji, put u kojem otvoreno srce nosiš na dlanu i ne bojiš se da ćeš ostati bez njega.
put u budućnost.
eto,
to sam si, sama sebi dala u zadatak, kao neku svoju malu osobnu misiju, kojom neću promijeniti ovaj svijet sada i danas,
ali, nadam se, da ću, jednog dana, prije odlaska s njega moći sama sebi pogledati u oči.

Oznake: svijetlo je uvijek na kraju tunela, ali i na početku

najpopularnija sporedna stvar na svijetu je sporedna

opće baš nisam sretna ni zadovoljna,
ni vesela,
i želim da se to zna,
predlažem
nek se oformi neka nova rubrika
na naslovnoj,
tipa:
kak mi imamo kutiju u garderobi s natpisom:
pohvale, potrebe, prijedlozi, pokude,
e,
u tu rubriku metnite me,
jer,
onaj glupi tekst o nogometu,
koji vezezvezom nema,
neg je čist neki moj osobni doživljaj
tog dana i događaja
zakeljili ste na naslovnicu u vijesti dana,
neš ti vijesti,
s odmakom od bar sedamdeset dva sata,
nisam sad točno računala, al tu negdje,
a,
lijepi,
koristan, informativan, afirmitivan
tekst
o obilježavanju
" Svjetskog dana glazbe "
i " Svjetskog tjedna izbjeglica "
niste,
e,
pa,
to mi samo govori
kak kultura,
ni na ovom portalu nema svoje mjesto,
ubiti, ima,
marginalizirano,
na rubu svih rubova,
dok kretenski nogomet,
i još kretenskiji moj osvrt na njega,
jer, pojma s pojmom o nogometu nemam,
kaj se iz teksta i može izčitati,
bezvezno trkeljarenje mene same sa sobom uz jutarnju kavicu,
da, to je baš, ono, vijest
za past u nesvijest.
koga briga kaj su se neki tamo glazbenici
i još s nekom dječicom
okupili,
nebili razvijali, kako umjetničko stvaralštvo,
tako i zajedništvo, suradnju,
širili toleranciju,
razvijali prijateljstva,
i usmjeravali djecu prema bavljenju plemenitim vještinama
kao što je muzicaranje
i razvijanje ljubavi prema glazbenoj
ali i svakoj drugoj kulturi.
kulturu u smeće,
tak i tak nam ne treba,
nikoga ne zanima,
sori,
al to je poruka koju sam dobila.
hvala!

odgovor na sigurnosno pitanje je:
nogomet!
eto.

kako smo obilježili " Svjetski Dan Glazbe "

danas je
povodom " Svjetskog Dana Glazbe "
u Centru za kulturu " Maksimir ",
gdje,
ne samo da ostvarujem(o) krasnu suradnju,
poslovnu, ali i prijateljsku,
nego smo već tamo
ko doma,
a, za mene samu taj Centar je
kako oaza mira i spokoja,
tako i spoj veselja, radosti, kreaivnosti i stvaralaštva,
održan niz koncerata
na koje sam Vas sve zainteresirane namjeravala pozvati,
no, kako je, zbog kiše, sve prebačeno unutra, odustala sam od toga,
koji su proizašli iz različitih suradnji nekoliko voditelja i dirigenata,
te se taj taj dogoađaj
nadovezao i na obilježavanje " Tjedna Izbjeglica ",
tako da nije nedostajalo niti izvrsnih, egzotičnoh delicija
koje su prezentirale različite kulture, tradicije i gastronomsku raznolikost
ove šarene lopte zvane Planeta Zemlja.
program je počeo nastupom mojih najmlađih izvođača:
" Čarobnih frulica "
kojima su se pridružil, u zadnji čas, jedna sestrica, setrična i bratić,
bilo je to jako zgodno, spontano i neočekivano,
no,
kako kod mene nema puno filozofije, ali ni ograničenja,
naravno da sam ih pustila neka se igraju s nama,
jer,
sve je to samo ogra,
bit tog mog programa jest da djeca zavole i uživaju u
glazbenoj kulturi,
da su sretni, veseli, nasmijani i zadovoljni,
a sve ostalo je samo produkt tog usputnog usvajanja osnova.
program s kojim smo nastupali je:
" En - ten - tini ", tradicionalna u obradi Pere Gotovca
" Mi smo djeca vesela " - trad. igra s pjevanem u obradi Tonija Eterovića
" Pilići ", trad. u obradi Tonija Eterovića
" Avanture maloga Juju ", P. Bergamo i Žarko Roje
" U šumici zeko ", trad. u obradi Tonija Eterovića
" Proljeće ", V. Astardžieva
" Nek' svud ljubav sja ", trad. iz Belgije u obradi Tonija Eterovića
imali smo još jednu veselu za kraj,
klinci je zovu: " Guli - Guli "
to je, također tradicionalna igra s pjevanjem, no nisam sigurna odakle potjeće,
( imam negdje zapisano ),
a, fora je u tome da tekst pratimo pokretima koje onda ubrzavamo
koliko god možemo brzo izvesti, a njih to, naravno, jako veseli,
pa je na kraju raspašoj, sve se raspadne, jer se nemre to tak brzo izvesti,
no, oni su jako sretni,
ali,
bili su mi već dost umorni, u dvorani je bilo jako sparno,
već im je popustila koncentracija,
pa sam osjetila kako je bolje ne forsirati ih.
nakon " Frulica " nastupala su djeca koju moj suprug podučava gitaru,
nisam im svima zapamtila imena, iako sam ih najavljivala,
ali, bili su jako dobri i, nadam se, zadovoljni nastupom.
ne želim tu sada nikoga povrijediti izdvajajući,
jer, sve su to djeca različite dobi,
tako da svaki napreduje na svoj način,
no, upala mi je u oko jedna djevojčica,
jer i sama sam svirala gitaru, pa znam koliko je to zahtjevno,
spojila je " Za Elizu " i temu iz filma " Kum ",
i jedan stariji dječak koji je rasturio električnu gitaru s " AC/ DC-om ",
za to vrijeme moje su curke plesale i sjedile ispred njih,
u onim svojim tilastim haljinicama punim šljokica i mašnica,
pa mi je taj spoj bilo tako drago za vidjet,
a, i to je neki prirodan nastavak svega ovoga što i sama radim,
priprema za neko ozbiljnije bavljenje glazbom,
instrumentalno ili pjevački,
u nekom sastavu, bendu, nije bitno,
što god budu željeli kasnije.
kolegici Mireli, koja vodi zbor u sklopu svoje nastave u školi
došlo je jako malo djece,
no, i njih šest izveli su prekrasne pjesme Maje Rogić,
po meni, jedne od ponajboljih autora pjesama za djecu danas,
a, sasvim sigurno najplodniju, mislim da ima u svom opusu preko petsto skladanih pjesama,
i sve su redom jedna ljepša od druge,
no,
pisane su za školsku djecu i imaju prilično zahtjevne tekstove,
pa se ja još nisam usudila uhvatiti s njima u koštac izvođenja s djecom uživo,
jer, da, ja ne volim raditi na matricu, radim samo sa svojim glasom,
a, kako je malenu djecu prilično teško ozvučiti, jer su neprestano u pokretu,
držim se onoga što znam sigurno da bu mi dobro zvučalo.
drugi dio koncerta sastojao se od suradnje triju elemenata:
HGD " Čarobna frula " i njegovog zbora pod vodstvom prof. i mog mentora M. Milića,
Orkestra SO DO, čiji predjesdnik udruge je Ricardo Luce, a dirigent Marko Magdalenić,
te tamburaškog orkestra " Adamovec " čiji voditelj je N. Dan Kozig.
program koji smo izveli je slijedeći:
" Čarobna Frula " i kućni bend ( A. milić - klavijature, I. Milić - girtara )
" When I'm sixty four ", Lennon, Mcartney
" It wont't be long "
" Ticket to ride "
SO DO orkestar:
glazba iz filma: " Amarcord ":
Danzando nella nebbia
La Fogaraccia
Le manine di primavera
te, u drugom bloku:
" Ulazak gladijatora ", J. Fučik
" Chamambo ", M. Artes
" Ritmos ciganos ", trad.
tamburaški orkestar i zbor ČF izveli su zajedno:
" And i love her ", Lennon, Mcartney
" Things we said today "
" Help "
a, SO DO orkestar i zbor ČF zajednički su izveli kompoziciju:
" You raise me up "
nakon čega smo svi zajedno izveli još svije skladbe od neizbježnih Beatlesa:
" Yesterday " i
" Can't buy me love "
tamburaški orkestar " Adamovec " trebao je još izvesti autorsku skladbu njihovog voditelja i dirigenta
N. Dana Kozika pod imenom: " Prigorski Jazz Brač ", sa solistom na braču, no, iz nekog su, meni nepoznatog razloga od toga odustali, te su tu i promijenio raspored izvođenja drugih blokova,
a kako je solistu ime također Marko, tako sam ja u najavi pobrkala prezimena ta dva Marka,
kaj mi je, naravno, bilo grozno neugodno, al, kaj ćeš,
ko radi, taj i griješi,
ispričala sam se čovjeku pred svima i rekla kako je vrlo lako izgubiti koncentraciju kada se radi
o dva Marka i još k tome muzičara,
sva sreća pa sam vješta improvizatorica,
više manje sam sve iz glave slagala sama, jer su mi napisali samo imena skladbi,
za koje sam bojala kak ih nebum točno pročitala,
ono, najgore kad nekaj vodiš je ako nisi u potpunosti i kraja upoznat sadržajem
i nisi ga usvojio prije, na vrijeme, tada ti ni papir ne pomaže puno,
meni je u ovom slučaju odmogao, jer mi je oko vidjelo krivog Marka, pa sam pročitala i njegovo prezime,
( tim dijelom nisam nikako zadovoljna, jer, uvijek mi se tako potkrade neka greška, nepotreban lapsus, a ne volim to )
no,
čini mi se da mi nitko nije previše zamjerio,
velim,
tam sam već domaća,
tak da je sve skupa, za mene bio jedan jako lijep događaj,
pomalo, koncentracijski, ali i emotivno naporan,
jer, uvijek kada nastupaju djeca s kojima radim
nabrijana sam i puna emocija,
ali, kada vidim zadovoljna roditeljska lica
i kada mi bake i djedovi na kraju pruže ruku,
onda mi je i srce na mjestu.
nakon svega toga slijedio je nastup sastava
Gipsy Groov,
te, dok su se oni pripremali,
članovi SO DO orkestra održali su malu prezentaciju autorskih pjesama,
i spoja puhačkih instrumenata i pisače mašine izvodeći neke tradicionalne
čini mi se, južnoameričke skladbe,
no, mi smo ga, nažalost, morali propustiti,
jer, već je bilo kasno i morali smo po dijete koje je čuvala teta,
opet, zbog kiše, jer, da je sve to održano, kako je planirano
na otvorenom, i on bi mogao biti s nama.
evo,
bliži se kraj ove predagoške godine,
odradila sam, pa, okej posao,
sada ga samo treba još rezimirati,
evaulizirati,
zbrojiti sve,
ponešto izuzeti,
podvući crtu,
odmoriti se,
pa se, malo po malo i pripremati
za slijeduću,
nadam se
bolju i plodniju.

Oznake: Rezime

utjecaj nogometa na kvalitetu braka

nisam ljubitelj nogometa niti vatrena navijačica hrvatske reprezentacije.
čak, me, pomalo i iritira to, za mene, nogometno ludilo i sva ta euforija koja se oko njega plete.
mene više zanima atletika, gimnastika, skijanje, klizanje, skokovi u vodu, odbojka na pijesku, pa čak i hokej na travi ili softball.
no,
poštujem ljude i njihov izbor,
čak i razumijem tu potrebu da se veseliš kada neki tamo igrači, koji zarađuju miljone, za koje, uglavnom ne plaćaju porez u svojoj zemlji, se okupe, pa u ime svoje zemlje igraju se loptom, pokušavajući je natjerati u suprotni gol, a, sve, da bi narod, kad već nema kruha, ni ispravne odnose u državi, imal bar to malo zadovoljstva igara, za koje se navija i izgara.
mene je moj muž zamolio da dođem s njim pogledati utakmicu, jer, lakše mu je, ako još jedna osoba boravi s djetetom, koje se igralo u parku.
kompleks je to, između zgrada, gdje se nalazi i pošta, dućan, par kafića u kojima su mnogi bili s klincima okupljeni oko velikog ekrana.
došla sam, jer me zamolio, sjela sam, naručila jedno rezano i nisam imala pojma nit s kim igramo, eto, koliko mi je to važno. al, važan mi je on, i, naravno, važan mi je mali, a maloga mi je bilo žao odvući doma, jer se jako lijepo igrao s drugom djecom.
onda, kada mi je postalo već prilično dosadno, jer, dali su dva gola, i kaj bi sad više se i moglo dogoditi, mislim, nisu valda takve budale da sada, nakon dva gola pokvare taj rezultat, sad buju ga, ono, čuvali do kraja, i nema se tu kaj više gledat,
reko,
odo ja do dućana, tu mi je, odmah, blizu, kupit kaj mi treba za sutra, jer, tak i onak ne volim šalabajzat po tim dućanima kad je gužva, čekat na salamama, naguravat se košaricama, micat ostalim kupcima i stajat u redu na blagajni, a znala sam, kak su svi prikovani za taj ekran da je i dućan prazan.
još mi je bilo skroz simpatičmo kak su ženskice iz pošte se namjestile na pult i kroz staklo gledale tekmu, jer pošta je točno prek puta kafića.
i prodavaćice su komentirale rezultat, Fran i ja smo birali kaj nam treba, neko vrijeme mi pomagal stavaljati i nositi košaricu, a onda je zgubil koncentraciju i počel trečati po dućanu, al, pustila sam ga, jer, zaista, nije bilo žive duše, ono, ko u Paletu koji je sam na svijetu, samo sam ga povremeno dozivala da mi se javi.
uzevši sve kaj mi treba, na blagajni sam skužila kak nisam uzela dost love, pa sam još morala otrčati do kafića tražiti još, love, ne, da imam za platiti, al, prodavačici to nije smetalo, rekla mi je samo kako je već kasno, kako sam sigurno umorna i da je to sve normalno. pogotovo po ovoj sparini.
i još mi je rekla, bila je, zaista, jako ljubazna, kako nikada do sada nije upoznala tako simpatično i drago dijete, jer, on u taj dućan ide svaki dan s tatom, pa ga već svi poznaju, a meni bilo drago, srco ispunjeno srećom i ponosom, puno, puno više nego onih dva - nula rezultata tekme, jer,
on je moja tekma.
i, tak,
baš sam bila nekak zadovoljna,
petak je,
prek vikenda imamo nekih obaveza, ali meni lijepih,
u nedjelju je " Svjetski dan glazbe " povodom kojega jedan i drugi nastupamo s klincima na organiziranim koncertima,
al,
znala sam, da bu ovaj velki, zbog rezultata i tekme bil jako dobre volje, pa bumo sad možda još malo ostali vani, otišli doma kuhat večeru, skupa jeli i zezali se prije spavanja.
aha!
i, eto ti, gluparija nad gluparijama,
dođem,
ovaj sav snužden,
pa kaj je bilo, pitam,
bolje da ni nisam pitala,
"to i to i tak i tak " se desilo,
ajde, bar se nije prase objesilo,
on je, fakat, žalostan,
ja to ne kužim,
al,
pokvarili su mi vikend,
budale.
ne meni, boli mene briga, al njemu jesu,
pa kad je njemu pokvaren, onda ni meni nije sjajno.
eto ti ga na!
vražji nogomet.
jarčevi.
najgore od svega kaj ja, zaista, nemrem s njim suosjećati, meni je to tak glupo, da mi gluplje nemre biti.
- pa, kaj te briga? - pitam ga
- briga me, je, ti to ne razumiješ - da, ja ništ ne razumijem.
- mogli smo pobijediti, mogli smo, samo da nisu počeli...... -
eh, mogli smo, al nismo.
i nismo mi, neg su oni.
moj mozgić to nije u stanju razumjeti.
eh,
kada ova zemlja postane jedan uljudan, civiliziran i human lonac u kojem se mogu krčkati svi i svačiji interesi na lagano,
kada i ako,
jednom,
i to navijanje postane samo razonoda i razbibriga bez ovih nepotrebnih gluparija,
e,
onda bum i ja bila jedna
prava,
ponosna
i sva važna,
ko velka.

jedan uobičajeni dan zaposlene mame

dođem neki dan doma zposla, umorna, meni ovo vrijeme nikak ne paše, tlak mi je čudan, pa me stišće malo po glavi, malo po prsima, vlaga mi je koma, uvukla mi se u kosti i kožu, sad sam mokra od sparine, pa mi smeta, jer počne puhat, nikad ne zanš jel bu te strefil pljusak il, još bolje, tuča, onda vukljam sa sobom i kišobran i veste, šalove, čarape, deca mi se smiju, i odrasli isto, sva sam neka ko babuška natečena, koma mi je, zadnjih dana i već nemrem taj godišnji dočekat, a čeka me još tolko posla, da mi sve padne roleta, kad se sjetim kaj sve moram sredit prije tog, napokon, odmora, prije svega za mozak, jer, vidim da mi i on već, po malo otkazuje poslušnost, ono, krenem, pa se vratim, onda se nemrem sjetit po kaj sam krenula i zakaj sam se vratila, kog jarca tražim, po džepovima, il torbi, uporno štancam karticu za bodove na Zetovom aparatu, onak, sva sam, pa, već ko krpa trleksica koja je dala sve svoje kapacitete, ižmikana, rupava i, fakat mi je potreban odmor i rekuperacija, jer sam sama sebi bedasta.
dečki su bili vani, pa reko, ajde da si nekaj napravim dok još mogu i malo se odmorim u miru i tišini. sama tišina je za mene velki odmor, a kad uspijem još i noge malo dić, e, to je već tulum, pa zatvorim oči i zamišljam si kak sam na moru u svojoj šumici na ležaljki s nečim finim ozvježavajućim u čaši..... i, taman kad sam se malo opružila na kauču, čujem vani neko deranje, u daljini. al, ono, deračina, užas, skoro ko kolinje.
ma, nije to, sigurno moje dijete, on se ne dere tak grdo, mislim si, al deranje se pojačava, kako se bribližava, i sada sam već sigurna da je to, ipak, moje dijete, prepoznajem i boju i frekvenciju glasa, koje se toliko deralo da sam ja pomislila kako mu se glava odšerafila, ili se sav razbil, ono, neopisivo se jako deral, ko nikad do sada, pa, automatski skočim na vrata vidjeti o čemu se točno radi.
a, njih dva na vratima se natežu, mali se dere iz petnih žila, ko u crtiću, sav je crven već i mokar, a ovaj velki vidljivo nervozan, vuče ga za ruku i špota:
- idemo, Fran! dosta je bilo! cijeli dan smo vani, ajde uđi! -
- neeeeeeću, neeeeeeću - dere se - ne želim ići s tobom, neću doma, hoću igrati seeeeee! -
- Fran, dosta mi te! uđi unutra, odmah! - gleda me očajan.
- NEEEEEEĆUUUUU! NE, NE, NE, OĆU BITI VANI, VANi, VAAANIIII! - dere se još jače i ne posustaje.
pitam kaj se desilo,
- a, cijeli dan smo u parku, i morao sam nositi mali bicikl ( naj bez pedala, na guranje ), i tamo je bio jedan mali kojem ga je ( bicikl ) Fran posudio, pa se mali vozio na njegovom biciklu, a Fran je za njim trčao, samo mama od tog maloga je zbunjena, nije znala paziti na njega, a on je stalno išao prema s biciklom prema cesti, pa Fran za njim, tako sam ja morao paziti na njih dva da ih ne pogazi autobus ili kamion, jer ona ne zna svom djetetu reči da ne ide na cestu. tako cijelo popodne, ni tekmu nisam mogao pogledati, samo sam trčao za njima, a sada kada smo trebali ići kući nije htio, pa se dere skroz od parka do doma. ja sam lud, ja više ne mogu! - ispriča on meni to u jednom dahu.
- hahahahahahaha! a ja sam mislila da se nešto stvarno dogodilo. - laknulo mi je, pa se cerim.
- da, tebi je to smiješno, nije smiješno, NI JE! umoran sam, iscrpili su me! -
- kao prvo, mogel si reć toj mami da si sama pazi na dijete, onak, na finjaka, ko drugo, mogel si tražiti svoj bicikl natrag, nakon nekog vremena, da se i Fran može voziti, uzel si ga zbog njega, ko treće, mogel si, lepofino, uzet i bicikl i dete i otić na drugo mesto, pa meni nije jasno kak tebe i tvoj klinac, pa još i tuđi klinac i njegova mama mogu tak zvrtit, hahahaha! - meni je to smiješno. kaj je, je.
- mogle si, mogle si - oponaša me - ti to ne razumiješ.
hahahaha! ja ne razumijem, da.
iskreno, samo mi je pao kamen sa srca da je sve okej, da se nije ništa gore dogodilo, a ta dječja posla su mi tak poznata, da su mi i zabavna, pogotovo kad ih i on osjeti na svojoj koži, pa me pita poslije posla od čega sam umorna. il nervozna.
- Fran, to je jako ružno što radiš, nitko se ne dere tako, molim te se smiri. - krenem prvo s njim, da drugi dođe malo k sebi.
- neću tati, hoću biti vani! - uporan je ko tovar, s naglaskom na "A".
- ne možeš biti vani, sad će pasti mrak, a ti se moraš okupati, ajde, smiri se, molim te i reci tati oprosti. -
gleda me, misli si, gleda van, pa mi da ruku koju sam mu pružila i krene polako po stepenicama.
- hoću se smiriti. - izjavi, ko da ništ nije bilo
- lijepo, a sad se tati ispričaj, jer si bio bezobrazan. -
- opjosti, tata. - daje mu pusu, al ovaj se još uvijek duri.
- tata ti sutra ide na put i nije lijepo da se svađaš s njim, sutra te neće voditi u park. -
- doći će teta Ana s njokama? -
- da, doći će teta Ana koju trebaš slušati i biti dobar dečko, a ne ovako se ružno ponašati, dogovoreno? -
- mogu se kupati, mogu li, mogu li? - jako je vješt u prebacivanju loptice na svoj teren. pravi manipulaor.
- da, moraš se kupati, pogle se kakav si, kaj ste radili ti i tata danas? -
- gledali smo konje i došo je Tarik, ja sam trčao, tamo ima bager i autobus veeliki i kamioni jure bzo, ovako..... - priča mi i pokazuje rukama.
- dobro, a kaj ste jeli? -
- sladoled. -
- sladoled? fino, i kaj još? - mislila sam na nešto konkretnije
- lizalicu i sok. -
- oflično, znači ništa niste ručali? - pitanje je bilo upućeno starijem, koji o tome odlučuje.
- čekali smo tebe da zajedno ručamo. - izvlaći se
- da, mama, čekali smo te, jesi došla? -
- došla sam, pa vidiš me, tu sam, kaj me ne vidiš. - zezam ga.
- vidim te, idem mami, uzmi me, mamica, mogu kakao? -
- ne možeš kakao, kakav kakao, sada treba jesti ručak. - velim malom, a velkog pitam:
- kak ti misliš da on jede ručak, ak mu stalno kupuješ te gluposti? ne kužim to. - nisam ljuta, al mi je to, ono, tak glupo, za poludit.
- a, kako da mu ne kupim kad sva djeca jedu sladoled i on ih gleda? - brani se
- ma, daj, pa, lijepo mu kažeš da bu dobil sladoled kaj pojede rižoto, a ne da mene čekate, ja sam jela na poslu. -
- lako je tebi to tako reči, ali nisi ti s njim cijeli dan. - ooooo, sad si me piknul di me, fakat, ono, najviše boli.
- aha, a jesam li ja to tako sama odabrala, e, nemoj, pliz, ajde, idemo, operite ruke i idemo jest u miru. - ne želim ulaziti u tu raspravu, jer, već unapred znam kako bi mogla završiti, ne, ne, ne želim prije njegovog puta, a i znam kaj me sad tek čeka:
" di mi je ovo, di mi je ono, moram promijeniti žice, tralalala ", a ti Vanja hoblaj i dalje, jer, nit je veš skinut, nit je drugi obješen, nit je suđe u suđerici, igračke su po cijelom stanu, sva njihova obuća rasparena posvuda, ormar razbacan, nekaj ljepljivo proliveno po podu, i tako dalje i tako bliže, da bar dođe neka mačka i sve poliže, al nemamo mačku.
s tim bum se bavila na godišnjem, ak ga uspijem dočekat zdrave pameti.

Oznake: nije moda, a nije ni recept

kako biti dobar čovjek, može li se to?

ljudi.
eh, ljudi.
čudnovata je to vrsta.
superiorna. nadmoćna.
svemoćna.
premoćna.
pravi predator.
a,
mulja, muti, fleka, maže na sve strane.
kud god krene, sve pomaže.
slisti.
obrsti.
čovjek je jedino biće koje je u stanju
jedno misliti,
drugo govoriti,
treće raditi,
a četvrto
biti.
jedino je čovjek potpuno zastranio od Majke Prirode
se odvrgnuo.
i u sebe uvrgnuo.
čovjek je biće koje se može odvojiti od svega bitnog,
pa i od same svoje biti,
i postati
NeČovjek.
i,
na tom svom putu gaziti sve pred sobom.
ne prezati ni od čega.
ne bojati se nikoga.
biti potpuno bezbojan.
bezličan.
stopiti se s masom.
ili
egzistirati kao individualac.
sam.
sebi dostatan.
dosadan.
čovjek je i taj koji jedini ima mogućnost izbora.
sposobnost razlikovanja
dobra od zla,
no,
i tu je morao uplesti svoje duge prste,
te,
sam sebi određuje norme i kriterije.
čovjek sam upravlja svojim djelima.
njegova djela govore o njemu samom.
ostaju iza njega.
opstaju.
ukupnost svih njegovih djela definira jednog čovjeka.
samo čovjek dobiva nagradu za životno dijelo.
energija koju svaki pojedini čovjek nosi u sebi
privlači i neke druge energije.
dva se čovjeka privlače.
ili odbijaju.
njihov energetski krug čini ljudsku zajednicu.
svaki čovjek u sebi nosi puno različitih energija,
ali i utjecaj jedne energije na drugu čini novu energiju.
energija je ta koja djeluje motivirajući
prenoseći se s čovjeka na čovjeka.
meni,
kada pofali dobre energije
okružim se djecom, životinjama i biljkama.
i dijete je čovjek,
ali,
znatno različit od odrasle osobe.
djeca predškolske i niže školske dobi
većinom su još uvijek iskrena, spontana
puna čiste životne svježe energije
koju, vrlo lako prenose jedni na druge,
pa i na nas odrasle, ako im dozvolimo,
ako smo u stanju dovoljno se otvoriti.
propuštajuću tu energiju kroz sebe
moguće je prošistiti se od svih, do tada, upijenih energija.
umjetnost je još jedna sfera kroz koju je moguće
opskrbiti se dobrom energijom.
upravo čitam,
u svrhu stručnog usavršavanja,
o utjecaju glazbe, ali i ostalih umjetnosti
na sveukupan razvoj djece mlađe dobi.
čudesno je
što sve možemo postići
izlažući dijete umjetničkim aktivnostima,
koliko pozitvno umjetničke aktivnosti utjeću na socio - emocionalni razvoj,
ali i upotrijebiti je kao alat u svrhu usvajanja
i drugih, spoznajnih, kognitivnih i intelektualnih znanja i vještina.
moje dijete upisat će se u vjersku grupu u vrtiću,
rimokatoličke vjeroispovijesti.
slučajnost je to,
ništa više,
jer, jedino u toj grupi za njega ima mjesta.
ironično, zapravo,
jer,
grupa je nastala iz potrebe da se osigura vjerski odgoj
onoj djeci čiji roditelji žele izlagati svoju djecu toj vrsti programa od najranije dobi.
mi,
kao roditelji,
ali i kao ljudi,
po tom smo pitanju,
ajmo reć,
prilično široko rasprostranjeni,
dakle,
nismo usko vezani upravo i samo za takvu vrstu odgoja,
no,
došao nam je sam,
iz nekog razloga.
kako sam ja mama koja svoje dijete ima potrebu izlagati
raznovrsnim i što različitijim sadržajima,
pokušavajući ga razvijati i poticati u svim smjerovima,
bez mnogo ograničenja,
samo s određenim, flekibilnim okvirima,
a, kolegica me neki dan zafrkavala i smijale smo se,
kak bum bila jedna od
" onih mama ",
štreberica,
naime,
meni je bilo čudno kak u tom vrtiću nema već sada roditeljskog sastanka,
pa sam, naravno, morala to i sama provjeriti,
uvjeriti se da ne bih nešto važno propustila,
a, ona mi se smije, veli, ak si sad takva, kakva buš tek posle,
nemam pojma,
bojim se,
kakva bum.
sjećam se,
kad sam prvi puta Frana dovela svojim kolegicama da ga vide
imao je oko šest mjeseci
i prvo kaj me jedna izvrsna ženskica pitala bilo je:
" Vanja, jesi ti normalna mama? "
ne znam,
jesam li?
pitam se to svaki dan.
jesam li ja normalna.
mama.
žena.
supruga.
osoba.
čovjek.
što je to normalno.
tko je normalan.
kako se definira normalno.
nemam odgovor ni na jedno od tih pitanja.
imam samo roj novih i novih pitanja svaki Božji Dan.
da li je ovaj moj postupak bio ispravan.
da li sam mogla bolje.
drugačije.
da li bi drugačije i bilo bolje.
kako da budem bolja.
jučer sam s curama bila na cugi i čula sam jednu jako dobru foru:
" recite mi, kako da budem bolja. "
eh,
kada bi postojao recept.
ne bih tada ni počinjala s ovakvim uvodom.
no,
tada se ne bih niti ništa pitala,
pa,
možda bih,
samim time i izašla iz svoje biti.
valda je sve dobro
dokle god se ja, povremeno
pitam.
život će mi,
ovako ili onako
sam dati
prave odgovore.
kad tad.

za sada se moje dijete križa ovako:
mioca
u sina
i duuuuuja
svetogaaa
Amiiiiin!

izlet, televizor, vepar i razno

u nedjelju smo bili kod ujaka na vikendici,
tam, iza Karlovca, blizu Turnja,
Cerovac se zove to mejsto,
jako lijepo i zeleno,
sam, šteta kaj nam baš vrijeme nije bilo lijepo.
Čovječuljak je prvo pital jel ima tam telka,
zbog tekme, naravno,
a, kad je dobil potvrdan odgovor,
onda je još, za svaki slučaj pital dal radi.
mislim, bolesnik, inače ne bi išo s nama,
jer, reko je, kako on mora gledat tu tekmu,
e, to je pravi domoljub,
rađe bu ostal doma sam gledat tekmu,
neg išel s nama na izlet,
ma, zaboli me, rekla sam mu, radi kaj oćeš,
tata je došel po nas posle mise,
jer, kao glupo je ić zdva auta,
a ja znam da se njemu neda vozit, i da si mora
dok gleda tekmu cugnut i malo pive,
bez obzira na rezultat,
pa je tata bil dugo na zahodu,
ono, star čovjek, ima već problema svakakvih,
a dan prije su Fran i on slagali neki ventilator stropni,
pa se Fran tome divil i polazival tetici,
- gle, teta, to se vrti! -
i svi su se čudili kak je brzo naučil čisto i lijepo
izgovarati " R ",
jer smo jedan čitav dan učili reći:
" Le o pard " umjesto " Lelopalad "
sad ga još samo muči kad je na početku riječi,
uglanvom,
došli smo tamo,
a tamo su bili i neki gosti od mog ujaka,
prijatelj doktor iz Karlovca
i dvije simpa godpođe
koji su donesli lovački gulaš
od veprovine i srnetine,
tak smo se najeli prvo toga,
onda smo trešnje brali,
taman zrele kak treba
i čiste oprane kišnicom,
Fran se divil ružama,
i meni je jednu ubral da si stavim u kosu,
malo je padala kiša, malo nije,
al nije nas to omelo
u daljnjem uživanju,
prvo u vratini s krumpirima pod pekom,
onda i u kolačima, koje sam i doma donesla,
tekma je dobro prošla, pa su svi bili nekak dobro raspoloženi,
Fran je brbljal sto na sat, sa svima,
i sve ih šarmiral, ko i uvijek,
bil je dobar, jer, uvijek je dobar kad je u centru pažnje,
a i obadve tete su mu bile tam, skakale oko njega,
jedino je baka ostala doma sama,
vila sam da je tati žal,
al nije ju htel forstati,
baš je to bila krasno provedena nedjelja,
onak kak treba,
s ljudima koje voliš,
i samo gledanje tog djeteta i pesa
kak uživaju u slobodi prostranstva,
i jedan drugoga navode na bedastoće,
a ti se možeš opustiti i uživati
bar taj jedan dan u tjednu
ne misliti na gluparije
koje te čekaju kad se vratiš u stvarnost,
ipak puno znači
za dušu
a i tijelo.
naravno da je doma opet bil sav crven,
pustila sam ga da se valja po travi,
da bere voće i cvijeće,
i, taman sam si rekla:
- moramo sad što prije otić pedijatrici,
dok mu je kolko tolko dobro,
jer, nebu nam dala potvrdu za vrtić da je zdrav,
a on se čohal cijelu noć, siroti,
iako sam ga odmah stavila u kadu čim smo došli
i dobro namazala, al na tu kremu je, izgleda poslat imun,
pa dođem jutros na posel
i čeka ma nova krema,
jedna mama se sjetila
i donesla mi da probam neku novu,
e, kak me to tek razveselilo,
ono,
ima još ljudi koji misle na druge,
a, fendica, kojoj sam se požalila kak mu nemam sad kaj za obuć,
jer, sve ga smeta i svrbi, kak je toplo, a on neće da mu se vide te rane,
nego mu moram to sve pokrivati,
pa viče:
- rukavice, di su mi rukavice mi stavi! - ( rukave, kao rukaviće, duge rukave i duge nogavice,
a, nemam tak lagane, nego samo tople zimske trenirke u kojima se znoji, pa mu je još gore )
tak mi je ona donesla neke lagane pamučne hlačice za njega,
jer, čim sam mu obukla kratke, neki dan, sve si je noge razdrapal u sekundi,
samo dok sam mu sandale pronašla.
eto,
sve se nekak svodi na izmjenu energije,
ja sam njoj dala neke svoje stvari koje su mi male,
par haljinica, majičica i neke tajice,
jer je rekla kak si nemre sebi više ništ priuštiti od kad ima dijete,
a ja puno toga dobim, kaj ni ne stignem oznosit.
tak,
samo treba radit dobro, kak ti srce veli
i sve će bit, više manje, okej.
ostalo su bedastoće na koje se ni ne treba trošit.

" buš il nebuš? "

evo, moje curke u Pitomači

bad luck

i tak,
nekome stalno padaju sjekire u med,
ono,
nemreš vjerovat,
prvo je ta mala,
moja najmlađa sestra
dobila tu praksu, ni više ni manje,
neg u " Mitsubishiju " i to u Japanu,
aha,
tražila si je neke fora stipendije na razmijeni studenata,
pa se, sirotica, nije mogla odlučiti dal bi išla u Španjolsku
il na Island,
poslala je prek nekoliko molbi i životopisa,
visila na netu od jutra do sutra,
a ionak je non - stop
onlajn,
klinci te sprave već imaju u malom primozgu čipirane,
stalnu su ko priheftani il za tablete il za laptope,
o mobitelima da ni ne govorim,
dok ja za svoj mobitel ni ne znam da postoji,
jer me samo neopisivo nervira
kaj mi stalno zvrnda neki jarac,
pa ga zaboravim u torbi, na punjaču il u džepu jakne,
njoj je ko zaklaman za dlan,
nema koju aplikaciju nema,
pa, valda zato i ide tam kam ide,
a ja ostajem ovdje,
zapravo, stojim ovdje je bolji opis,
stojim i čekam,
kukuruz neki, ne znam,
sir i vrhnje,
godišnji,
malo mora, sunca, soli i paradajza,
i sad,
radi mala,
nemrem reć,
šljaka ko pčelica Maja i Pavo skup,
em daje instrukcije,
pa je bejbisiterica jednoj djevojčici,
odrađuje i praksu u toj nekoj našoj firmi
u kojoj proučava korozije i utjecaj ne znam čega na ne znam ti kaj
a to se drži u nekakvom posebnom bazenu punom te neke kemikalije,
onda ona to prati i o tome piše neki znanstveni rad,
diplomski valda,
drugi,
onaj prvostupanjski je već odradila,
ko će ga znat više,
nema kaj ne radi,
tak još
u slobodno vrijeme
ujaku obračunava račune za porez,
i tak,
a on je imal neke karte za McCartneya u Munchenu
al, kak je i on stalno negdje prezauzet,
ko režiser,
mora obilaziti razne lokacije,
pa odlučivati jel to drvo dobro ili nije dobro za taj kadar,
odlazit i na neke sastanke,
festivale,
tak on nije moglel na taj koncert,
i,
kom bu dal kartu, neg maloj, naravno,
e,
nema di ta mala već nije bila,
eto,
kad neko ima sreće,
onda je ima,
a tata,
e, tata je prvo bil sav nadut od ponosa
ko riba napuhnjača,
ono,
nismo ni nas dve baš za bacit u Savu,
al,
ona nas, ipak, šiška, pa, dobrih šesto miljona milja,
čuj,
ne dobi ti svaki dan ćerca posel u Micubišiju,
čovječe,
i to u Japanu,
al,
kad je skužil da je to, ono, za fakat,
i da bu mala zaistač otišla
najesen,
i godinu dana je nebu bilo,
sam,
nije da bu bila u Dugom Selu,
di tatek može potegnut kad oće,
neg je u Tokiju,
e,
onda se,
malo po malo
odpuhival
ko rođendanski baloni,
a mala, ko mala,
ona je puna helija,
zalijepila se za plofon
i sad nas sve odozgor pogledava,
a, ja si mislim,
čekaj, čekaj,
buš ti vidla
kad bu ti Japanac šef,
čija si sestra.
meni je sam draže da je dobila Japan
mesto New Yorka,
koji joj je bil želja,
jer,
ovak bar postoji šansa
i da se vrati
nekad.
u međuvremenu nek se naslikava po bekstjeđevima,
kaj se mene tiče
zaslužila je.
i značku.

Oznake: humoreska ( za svaki čajslu )

ljetne haljine volim

i, evo,
kad dođe, napokon, sezona šoseka i haljina,
pa se moraju sredit noge i to,
a ja sam od onih koje, sve kaj mogu
napravim u kućnoj radinosti
( jedino sam od farbanja odustala
nakon kaj mi je frendica frizerka rekla:
" nekak ti je jako čudno zelena ova kosa ),
prvo sam krenula s onim Čupko trakama:
- kaj jadiš, mama? mogu i ja probati? -
pa, kak mi je žal uskratiti mu i to malo vremena
koje provodimo zajedno, reko, ajd, probaj
- gle, tu odlijepimo traku, vidiš? -
pokazujem mu, pa dam da sam odlijepi,
jako je sretan,
voli on i stavljati mi veš u vešmašinu,
dodavati kvačice kad ga vješam,
pa se penje na stolac da i on objesi,
naravno, onda moram sve ponovo preslagivati,
jer, bolesna sam na veš i imam neki taj samo svoj sistem,
al, dam mu, nek vješa, sad dok još želi " pomognuti mami ",
hoće i suđe stavljati u suđericu,
zna več di ide tableta i sam zatvori poklopac i vrata,
onda ja namjestim program, a on stisne onaj velki on / off gumb,
najdrađe mu je miješati si kakao:
" kuhati, mogu ja kuhati? ",
možeš, miško, kuhaj!
mislim si,
dignem ga i kad kuham na šparetu,
samo onda jako pazim da se ne pofuri
ili, nedajbože nekaj ne prolije,
dam mu njegovu malu kuhaču,
pa on to malo promiješa, eventualno,
ima i svoju daskicu i mali ( tupi ) nožić
s kojim mi reže povrće,
a sad, kad je toplo, dam mu i da ga sam opere.
takav odgoj rezultira time da nas je jedan dan zval:
- Vaaaaanja! Piiiiipooooo! Uuuupomoć!
jer, donesel si je onu svoju malu klupčicu za kupaonicu
na kojoj stoji dok pere ruke, penje se u kadu i na zahod,
pa se prek nje popel na suđericu i nije mogle sam dole.
sva sreća da nas je odmah zval.
i lijepimo nas dva te trake, ništ to ne šljaka,
onda ih skidamo:
- ne peče te? - pita
peče, peče, al samo bezveze, jer pol tog sam, ipak
morala strugat nekim tupim britvicama:
- mogu ja probat? -
- ovo ne smiješ dirati, Fran, to je jako opasno i oštro,
to samo mama i tata smiju dirati! -
da je bar oštro, tupo ko sam jarac,
samo sam sva zgrebala
i sad, takva zgrebana moram nosit hlače kojima si te ogrebotine pokrivam.
nekad je, ipak bolje otći frofićima koji znaju kaj rade,
a ne se igrat doma
sam svog majstora
uz pomoć takvog znatiželjka.

pametno i glupo

- glupo je kad radiš nešto skroz bezveze. -
- pametno je jesti zelenu juhu i puuuuno salate. -
- glupo je bacati igračku u pod. -
- pametno je kad sve zapamtiš kaj učiteljica kaže. -
- glupo je grebati i štipati prijatelja. -
- pametno je kad složiš sve puzzle. -
- gupo je kakati u pelenu ko mala beba. -
- pametno je jesti voće, jer ima vitamina. oni nam trebaju da budemo zdravi. -
- glupo je hodati po krevetu, jer možeš pasti i razbiti se. -
- pametno je kad na priredbi glasno pjevamo. -
- glupo je kopati nos, jer ti onda ide krv. -
- pametno je dati prijatelju igračku koju si donio. -
- glupo je previše jesti slatkiša da ti bude zlo. -
- pametno je baciti čašu u zelenu kantu i papir u Papirka. -
- glupo je potrgati knjigicu ili je pošarati. -
- pametno nešto lijepo nacrtati. -
- glupo je flomasterom šarati po stolu. -
- pametno je kad sve radiš kako treba. -
- glupo je zgaziti glistu, jer nam ona radi zemlju. -
- pametno je pospremiti igračke. -
- glupo je udarati se, to se ne smije. -
- znam ja, pametno je pomognuti mami. -
- glupo je trgati bor i grane od drveta. -
- pametno je kad smo posadili cvijeće. -
- glupo je trčati po sobi, jer se možeš udariti. -
- pametno je staviti ručice u kućice kad ide vruća rajngla. -
- glupo je kad ti mama kaže da pojedeš doručak, a onda plačeš, jer ima djece koja nemaju za jest. -
- pametno je slušati mamu i tatu. -
- i tetuuuu! -

evo,
mali rezime na kraju pedagoške godine
2015. / 2016.

nije zlato sve kaj sija

kad se ova mama
tolko naradi
da joj je svega dost,
a godišnji
i sve njegove pogodnosti
još su daleko,
tamo negdje, tek
u primisli
onda se prošeta gradom
i nabasa
na one iste plesne cipelice
koje je poželjela
da joj Sv. Nikola ostavi u prozoru,
pa, nakon što ih je dobro oprala
i objesila svježe bijele zastore
natopljene u varikini,
pikne si ih bez mnogo razmišljanja
kad vidi da je ostal samo jedan
jedini par i to
baš njen broj
četrdeset
još na predeset posto
sniženja

Oznake: tri plus četiri su sedam

mladež

čini mi se da je baš jučer ili prekjučer, nebitno, bila reportaža na telki o opasnosti izlaganja madeža suncu, te je čak i neki doktor, povodom toga, pozvao na besplatan pregled madeža, jer, veli, na telki, kak je o njima potrebno voditi brigu, pratiti sve promijene u obliku, boji, veličini i to, pogotovo sada u ovom ljetnom periodu.
kako ih ja imam prek dvjesto, uglavnom sitnih, što po rukmama, nogama, no, najviše po leđima, ja svoje madeže nikada nisam izlagala suncu, jer, ja se, naime, uopće ne sunčam, već se baš uvijek držim debelog hlada, te njegujem onu čisto svijetlu, kao aristokratsku put, upravo radi njih, pogotovo nakon što mi je niz priznatih dermatologa, vezano za djetetov atopijski dermatitis rekao kako su kreme sa zaštitnim faktorom jedan od žešćih otrova za kožu, i to što je faktor veći, to je i krema opasnija, tako da se mi, također, izbjegavamo mazati bilo kakvim kremama.
jednostavno, ne izlažemo se sunčevim zrakama, okupamo se, ja se i presvučem u suhu odjeću, i potom se vratimo u hladovinu šume.
a, kaj se tiče tog bespatnog pregleda, sasvim sam sigurna kako je to velka prevara i navlakuša,
jer,
sestrična mi, također ima sličan problem, no, ona ide redovito na te preglede, na kojima joj onda ti doktori sugeriraju vađenje jednog po jednog madeža, kaj ja smatram još opasnijim, jer, kolko sam se informirala i upoznala sama s tom problematikom, vađenje i čačkanje po njima još je jedna od gorih opcija.
tak da taj besplatni pregled i nije besplatan, jer na kraju bu te navukli da ti ih sve povade, al za prilično visoku cijenu, i tak, u mom slučaju, prek dvjesto puta.
aha, kak da ne.
malo sutra.
radije ja po tome i ne bi čačkala, iako, zaista pratim svaki, kako se ponaša i da li se mijenja,
no,
i dalje bum se držala hlada, pokrivala s pareom i šeširom sa širokim obodom,
a ak se baš s nečim i moram mazati,
ima to neko ulje sjemenke afričke maline koje ima prirodni zaštitni faktor dvadeset, pa se time mažemo,
ako i kada baš moramo,
al, i ne moramo,
jer, tamo gdje mi ljetujemo ima dovoljno šume i hlada,
čak i mreže u kojima se može ležati, odmarati i ljutati,
te ih nije potrebno izlagati suncu.
i to je to.
ne pada mi na pamet da mi neko ih vadi malo po malo čitave godine, a onda se sjeti jednog dana dijagnosticirati rak kože, jer je nekaj sfušal, ono, slučajno.

letimo zajedno vrijeme i ja

ako je nešto u čemu istinski uživam na poslu,
onda su to priredbe na kojima djeca predstavljaju
uz malu pomoć nas teta,
presijek onoga šoto smo te školske godine sve radile s njima.
a, moram naglasiti kako oduvijek, od kada sam počela raditi
imam veliku sreću s kolegicom partnericom,
te mi je uvijek u tom smislu rad uvelike olakšan,
jer, partnerica u našem poslu je kao druga glava puna ideja i misli,
još dvije ruke od ogromne pomoći u svakoj vrsti rada,
leđa koja te podupiru,
i noge koje nose velik dio tereta,
a, moja sadašnja partnerica ima one zlatne ruke
koje iz ničega izrade predivne, kako ukrasne, tako i uporabne predmete,
glavu kojom često misli za nas obje, ali i smišlja sve ono što ćemo zajedno ostvariti,
iskustvo, troduplo duže i veće o moga,
ali i pedagoški pristup, kako djeci, tako i meni,
kojim nam daje dovoljno prostora da nam se razviju i rašire i krila,
pa ja, onda, zguštom, podmetnem svoja leđa, gdje god treba,
i nogama joj odradim sve ono što ona, zaista, u ovom stadiju svoga staža iza sebe
i dva unuka o kojima, u slobodno vrijeme brine, ne mora i to trošiti,
barem ne, uz mene, na poslu.
veliki mi je kompliment dala kada je rekla kako je zadovoljna što su odlučili kako ćemo nastaviti zajedno raditi
i naredne pedagoške godine,
jer, znači kako je i ona zadovoljna,
kao i ja
a, ja, opet, ima tu velku sreću imati uz sebe osobu od koje puno učim,
upijam sva njena znanja i vještine,
ali i u to vrijeme preklapanja, kada ručamo zajedno
podijelim te neke samo svoje osobne trenutke,
koje ona, kao baka, sestra odgajateljica, supruga i majka, jako dobro razumije.
nažalost, povezao nas je i taj jarčevi atopijski dermatitis
kojeg je i njen unuk dobil, tako da se i u tome podupiremo i nadopunjujemo,
svakodnevno razmijenjujemo iskustva,
imamo puno zajedničkih tema za razgovor, i
iako nas dijeli taj generacijski odmak, ne stvara nam jaz,
već nas, prema mom doživljaju
objedinjuje u jedan vrlo dobar ugrani tim
koji se krasno nadupunjuje i fino balansira u svim tim našim specifičnostima posla.
uglavnom,
kada su roditelji nakon priredbe zadovoljni,
kada vidiš tu radost na njihovim licima gledajući svoju djecu kako nastupaju,
oči koje se cakle od suza radosnica, jer su to uspiješno usvojili,
ali i predstavili pred mnogobrojnom publikom
( što, za njihovu dob nije nimalo lako ),
ponos u stavu prilikom fotkanja
i uzbuđenje u glasu dok viču: " bravo! "
jer su prisustvovali jednom vrlo važnom i uzbudljivom trenutku
u životu svoje djece,
ali i nas koje smo čitave godine to s njima provodile i proživljavale
i kada pohvale naš zajednički trud, uloženu energiju i svakodnevni rad,
te nam kažu kako se to sve vidi i čuje, eh, tek
onda ti je srce veće od i od najveće velebne viletine,
duša ti se rastegne do krajnjih granica Svemira,
i sve boli u leđima, nogama i vratu padnu kao ogromne gromade stijena
razbiju se u komadiće, postanu prah kojeg možeš samo otresti rukama,
jer znaš
kao si napravio posao, onako
kak se spada,
a to je ono što se vrednuje,
ono što je bitno i za što ne postoji ni plaća ni naknada.
samo taj jedan dječji osmijeh i zagrljaj,
samo to roditeljsko zadovoljstvo
može nadoknaditi sve ono što nedostaje u materijalnim elementima,
i kada ti je dvorište puno trudnica i beba u kolicima i nosiljkama
tada shvatiš
kako je zdravlje jedino što se ne može nadomijestiti ničim,
a sve ostalo su tričarije.
kada takav stargan, ali ispunjen i sretan
dođeš svojoj kući, pa ti tvoje dijete kaže:
- mama, došla si! -
pruži ti ručice sa širokim smiješkom:
- idem mamici, uzmi me! -
želi ti pričati kako je proveo dan
i prije spavanja se nasloni na tebe s izjavom:
- mama volim te! i Isusek voli Frana. hoćemo pičati Anđele Moj Dragi? -
e, tek tada, nakon svega toga možeš i zaspati u Miru Božjem.
jer zanš kako jedino na taj način ideš samo naprijed, u vis i širinu,
a u tom slučaju granice ne postoje,
i sve je barijere moguće premostiti.
Laku noć.

Oznake: danas sam ja u Parizu