Samo Durica

letimo zajedno vrijeme i ja

ako je nešto u čemu istinski uživam na poslu,
onda su to priredbe na kojima djeca predstavljaju
uz malu pomoć nas teta,
presijek onoga šoto smo te školske godine sve radile s njima.
a, moram naglasiti kako oduvijek, od kada sam počela raditi
imam veliku sreću s kolegicom partnericom,
te mi je uvijek u tom smislu rad uvelike olakšan,
jer, partnerica u našem poslu je kao druga glava puna ideja i misli,
još dvije ruke od ogromne pomoći u svakoj vrsti rada,
leđa koja te podupiru,
i noge koje nose velik dio tereta,
a, moja sadašnja partnerica ima one zlatne ruke
koje iz ničega izrade predivne, kako ukrasne, tako i uporabne predmete,
glavu kojom često misli za nas obje, ali i smišlja sve ono što ćemo zajedno ostvariti,
iskustvo, troduplo duže i veće o moga,
ali i pedagoški pristup, kako djeci, tako i meni,
kojim nam daje dovoljno prostora da nam se razviju i rašire i krila,
pa ja, onda, zguštom, podmetnem svoja leđa, gdje god treba,
i nogama joj odradim sve ono što ona, zaista, u ovom stadiju svoga staža iza sebe
i dva unuka o kojima, u slobodno vrijeme brine, ne mora i to trošiti,
barem ne, uz mene, na poslu.
veliki mi je kompliment dala kada je rekla kako je zadovoljna što su odlučili kako ćemo nastaviti zajedno raditi
i naredne pedagoške godine,
jer, znači kako je i ona zadovoljna,
kao i ja
a, ja, opet, ima tu velku sreću imati uz sebe osobu od koje puno učim,
upijam sva njena znanja i vještine,
ali i u to vrijeme preklapanja, kada ručamo zajedno
podijelim te neke samo svoje osobne trenutke,
koje ona, kao baka, sestra odgajateljica, supruga i majka, jako dobro razumije.
nažalost, povezao nas je i taj jarčevi atopijski dermatitis
kojeg je i njen unuk dobil, tako da se i u tome podupiremo i nadopunjujemo,
svakodnevno razmijenjujemo iskustva,
imamo puno zajedničkih tema za razgovor, i
iako nas dijeli taj generacijski odmak, ne stvara nam jaz,
već nas, prema mom doživljaju
objedinjuje u jedan vrlo dobar ugrani tim
koji se krasno nadupunjuje i fino balansira u svim tim našim specifičnostima posla.
uglavnom,
kada su roditelji nakon priredbe zadovoljni,
kada vidiš tu radost na njihovim licima gledajući svoju djecu kako nastupaju,
oči koje se cakle od suza radosnica, jer su to uspiješno usvojili,
ali i predstavili pred mnogobrojnom publikom
( što, za njihovu dob nije nimalo lako ),
ponos u stavu prilikom fotkanja
i uzbuđenje u glasu dok viču: " bravo! "
jer su prisustvovali jednom vrlo važnom i uzbudljivom trenutku
u životu svoje djece,
ali i nas koje smo čitave godine to s njima provodile i proživljavale
i kada pohvale naš zajednički trud, uloženu energiju i svakodnevni rad,
te nam kažu kako se to sve vidi i čuje, eh, tek
onda ti je srce veće od i od najveće velebne viletine,
duša ti se rastegne do krajnjih granica Svemira,
i sve boli u leđima, nogama i vratu padnu kao ogromne gromade stijena
razbiju se u komadiće, postanu prah kojeg možeš samo otresti rukama,
jer znaš
kao si napravio posao, onako
kak se spada,
a to je ono što se vrednuje,
ono što je bitno i za što ne postoji ni plaća ni naknada.
samo taj jedan dječji osmijeh i zagrljaj,
samo to roditeljsko zadovoljstvo
može nadoknaditi sve ono što nedostaje u materijalnim elementima,
i kada ti je dvorište puno trudnica i beba u kolicima i nosiljkama
tada shvatiš
kako je zdravlje jedino što se ne može nadomijestiti ničim,
a sve ostalo su tričarije.
kada takav stargan, ali ispunjen i sretan
dođeš svojoj kući, pa ti tvoje dijete kaže:
- mama, došla si! -
pruži ti ručice sa širokim smiješkom:
- idem mamici, uzmi me! -
želi ti pričati kako je proveo dan
i prije spavanja se nasloni na tebe s izjavom:
- mama volim te! i Isusek voli Frana. hoćemo pičati Anđele Moj Dragi? -
e, tek tada, nakon svega toga možeš i zaspati u Miru Božjem.
jer zanš kako jedino na taj način ideš samo naprijed, u vis i širinu,
a u tom slučaju granice ne postoje,
i sve je barijere moguće premostiti.
Laku noć.

Oznake: danas sam ja u Parizu