evo,
napokon sam i ja uspjela dijete upisati u vrtić, najvažnije od svega, onaj koji sam željela, koji nam je iza kuće, par minuta hoda.
taj vrtić sada kompletno preuređuju, povukli su neku lovu od EU, bilo je na telki, tako da će imati i potpuno novo igralište, zimsku terasu i jako lijepo uređene sobe. obzirom da su promijenili čitavo krovište, obnovili fasadu i stolariju, čini mi se kako će biti i ekonomičniji u potrošnji energije, što je dodatna dobrobit za sve nas.
također sam vidjela kako ima i Eko zastavu, stoga znam kako je uključen u taj program, te potiće djecu da od malih nogu razvijaju svijest o važnosti ekoloških aktivnost i aktovno sudjelovanje u njima, što se i konkertno naslanja na moj osobni odogoj.
ionako je to već sada jedan jako lijepi vrtić i mene za njega vežu samo lijepa sjećanja i brojne uspomene iz djetinjstva.
prvo sam išla tamo u jaslice, no, na nagovor bake, koja je smatrala kako me nije potrebno buditi tako rano ujutro i snenu na jastuku nositi u dežurstvo, jer moji starci, za razliku od današnjih roditelja nisu imali klizno radno vrijeme, koje podrazumijeva da čovjek može doći pol sata sim tam ujutro, kao, recimo, moja sestra, od osam do pol devet, al zato mora ostati, bez iznimke, dokle god posa nije gotov, a ponekad je to i sedam navečer.
mama je radila od sedam do tri u administraciji, a tata u smijenama na aerodromu.
sjećam se, tata me dovozio u vrtić, oduvijek sa jako voljela spavati, i dan danas volim, pa sam uvijek spavala na zadnjem sicu do vrtića na svom jastučeku sa crveno-plavim srčekima, a onda i nastavila na nekoj strunjači do doručka.
kad bi mama došla po mene, obavezno sam od sreće trčala po šodru i nebrojeno puta si zgulila koljena.
baki je to bilo žao za gledat, pa ih je, ipak, nagvorila da me ostave doma s njom. bili su tu još bratić i sestrična, tako da nisam, uz kince iz susjedstva, bila zakinuta za druženje s drugom djecom.
no, puno godina kasnije, kada sam došla na praksu, moja teta me prepoznala, i to mi je bilo tako jako drago, a i prilično mi je pomogla oko aktivnosti i metodika.
mi smo ko klinci djetinjstvo proveli u tom vrtiću igrajući se nakon radnog vremena. tada su još ograde bile dovoljno niske da smo smo se mogli bez problema prek njih preskočiti, dok su danas, iz sigurnsnih razloga zamijenjene puno višljim i nepritupačnijim.
što god smo tamo radili, ipak nismo bili takvi huligani da bi sas se moralo dodatno ograđivati visokim željeznim ogradama.
bojali smo se jedino domara, za kojeg se nikad nije točno znalo kad bi mogao naletiti, i nedjeljom je dolazil, pa bi se samo razbježali ko rakići, kad bi netko viknuo: " ide domar! ", jer je kružila priča da ima sačmu kojom gađa sve živo kaj se kreće.
iza vrtića, i naših kuća, tada su još bila polja kuruze, pa smo se i tamo igrali, penjali se na susjedove voćke, lovili žabe po potoku i čitave božje dane provodili smo vani.
kasnije, na pragu tinejđerstva rađale su se tamo simpatije, padali su prvi poljupci, brale su se i poklanjale ruže, uživalo se u romantičnim večerima gledajući zvijezde na krovu.
sada, kada gledam s koje smo visine skakali s tog krova na malu prostoriju za smeće, a između je rupa, nema ničega osim betona i ponora, prolaze mi trnci, no i ja sam skičila, jer sam morala bratićevim, dve godine starijim frendovima dokazati kako sam im ravna baš u svemu.
sada će i moje dijete krenuti u tu neku avanturu upoznavanja i druženja s prijateljima i jako sam uzbuđena radi toga.
mene ionako sve veseli kaj se s njim događa novo, kao da se to meni događa.
toliko sam bila uzbuđena kod tog potpisivanja ugovora, kao da se dešava ne znamtikaj, a na kraju smo, ono, sjeli, potpisali odmah, da ne stvaramo bespotrebnu gužvu i otišli se malo prošetati pogledati sobu u kojoj će boaviti. ta soba je na katu, i jako je lijepa, prostrana i osunčana s novim namještajem i pogledom na park.
grupa se zove " Zvjezdice ", kud ćeš ljepše.
Fran je imao neki pokušaj sitnog ispada, nešto sam i ja prenijela te svoje intenzivne emocije na njega, a i, ko za jarca, taj dan je pljuštala kiša, pa sam mu obula gumene čizme, a nisam ponijela šlapice, stoga nisam željela da hoda okolo u tim mokrim blatnim čizmetinama po, već, obrisanom prostoru, a on je, taman na samom ulasku u zgradu vidio tobogan u sklopu nekog jako fora poligona od asco materijala, te je baš zapeo za igru tamo, iako sam mu još doma objasnila kako ovaj put ne idemo na igru, nego potpisati važne papire koji nam trebaju za upis, imao je, naravno, sto pedesšet pitanja:
" uuupiiiis? u vrtić? ja ću ići? gdje je? ja ga ne vidim, gdje je upis? koji papir? gdje si stavila? evo ti olovka, mama! našo sam ti, barvno! ", a ja mokra, pokisla, presvlačim ga:
" jel ti se piški, Fran, odi pišlik, molim te, prije nego krenemo, ajde, odi "
" reko sam ti Ne, ne piški mi se! "
" probaj samo, ajde, moraš piškiti prije nego krenemo, molim te, miško. " uporna sam, odlučila sam se riješiti tih pelena
" hoću ići u vrtić! "
" ako hoćeš onda moraš prvo na zahod da se ne popiškiš tamo u gaće. " nije to, ima i tam wc-a, al ja želim da stekne tu naviku odlaska na zaahod prije svakog izlaska iz kuće, pa sam doslijedna, što znači i dosadna.
" ne trebam, reko sam ti, hoću ići! "
" ne idemo se igrati, Fran, idemo potpisati ugovor. " objašnjavam mu dok mu skidam hlače i pomažem da se sjedne na, patku malu dasku koja mu pomaže da mu ta mala guza ne upadne u školjku. smiješan je, takav sitan bez pelene, skroz mu se promijenila konstitucija tijela, sada djeluje još mršavije, ali i višlje, nekako, ozbiljnije, nije više beba, sad je pravi
dečko. obukli smo i lijepu košulju, za šminku, samo preko majice, više da pokrijemo fleku koja se neda oprat. gledam i njegovog tatu jel mu sve na mjestu, želim ostaviti najbolji mogući dojam.
Fran otvara svoj mali kišobran, šljapkajući po lokvama, uspijemo ući bez problema, iako ne znamo šifru, nisu nam smjeli reći prije službenog upisa, jer su neki ljudi taman izlazili.
i, evo ti tog tobogana:
" tooooobogaaaaan! vidi, mamaaaa! tobogan, tobogan, mogu se ići igrati, moim te, mamaaa! "
" poslije, Fran, možda poslije, sada moramo ići tamo.... "
" neću! neću ići tamo, hoću ići na tobogan! " odzvanja mu glas po praznim ciglastim zidovima, sva su djeca već odavno otišla kući.
ne želeći scenu, a ni kašnjenje, uzimam ga za ruku i pokazujem:
" gle, tu je kuhinja, tu se kuha fini ručak koji buš i ti papal, vidiš, a gle tamo ptičice i koka.... " zašprehavanje
ajde, to je nekak upalilo, sam, kaj smo još morali čekati, pa samo nas dvoje šetali okolo i zovu nas nutra
" idemo, Fran! "
" ja ne idem, tu ću biti. " tvrdoglavi se
" nemreš tu biti sam, hodi s mamom " nosim ga do sobe, pa spustim na pod " ajde, sjedni tam kraj tate, molim te. "
" ne, ne sjediti " i, sjedne se na pod
ništ, ja ga ostavim na podu, ne želim se s njim natezati:
" mama mora sjesti i potpisati " ignoriranje, na sreću je upalilo, jer, malo je tako sjedio i šutio, a onda se predomislio, pa je došao ka nama i stajao pokraj nas, tih par minuta, nije ni pokušao napraviti scenu, iako je bio na rubu, zato sam se samo brzo zahvalila, pitala par informacija, pa smo otišli.
pozdravio je izjavio:
" sad se idemo igrati s igračkama ".
jako mi je zanimljiva sada ta moja obrnuta uloga u kojoj se prvi puta i sama nalazim, jedva čekam upoznati odgajateljice, neopisivo sam uzbuđena, kao da ja idem ponovo u vrtić,
a,
upravo je dovođenje djece kojoj sam, ljeto nakon mature, bila dadilja, presudilo u odabiru mog budućeg zanimanja,
jer,
kad sam vidjela to radno okruženje, šareno, toplo, veselo i dinamično,
više nisam imala nikakve dileme,
jednostavno mi se sve posložilo samo od sebe.
Post je objavljen 30.06.2016. u 08:05 sati.