Samo Durica

subota, 29.04.2017.

priredba

jučer je Fran imao završnu priredbu u vrtiću.
mene te priredbe jako vesele iz više razloga. kako i ja sama vodim glazbenu igraonicu uvijek mi je zanimljivo pogledati kako je netko drugi osmislio sam koncept, ali i poslušati neke nove pjesmice i recitacije koje još nisam čula. također me zanimaju i ideje za koreorafije, kostime i scenografiju. tako sam se na priredbi koju su imali za Sv. Nikolu oduševila video zidom na kojem su projektirali fotografije koje su krasno nadopunile tekstove, vizualno upotpunile svečanu blagdansku atmosferu, i dale tehnički jednostavan, ali estetski poseban doživljaj koji bi teško bilo ostvariti bilo kojim likovnom izražavanjem kao kulisom ( nama koje se time ne bavimo profesionalno ).
kako je on u mješovitoj grupi ovaj put su me tako oduševili kostimi za školarce koji su se na kraju priredbe presvukli u tunike s kapama kao što imaju diplomci izrađenim od rebrastog kartona, jer su im tom prilikom i bile uručene diplome za rastanak u ozbiljnom tonu od tog bezbrižnog vrtićkog razdoblja.
koncept i tijek priredbe bio je osmišljen onako kako ga i sama preferiram: presijek cijelogodišnje rada kroz spontane, prisne, ležerne aktivnosti, djelomično improvizirane, ali s vidljivim uloženim svakodnevnim trudom, jer tako nešto nije mouće uvježbati u roku dva tjedna.
prednost mješovite grupe su mnoge, postoji i brojna literatura koja se time bavi. jedna od velikih prednosti za mlađu djecu kao što je moje je ta da prilično brzo napreduju uz stariju u spoznajnim, životnopraktičnim i radnim aktivnostima, razvijajući samostalnost, samim tim i samopouzdanje, dok oni stariji u kontaktu s malenima razvijaju osjećaj za brigu, odgovornost, samoinicijativu, asistiranje, pomaganje, djeljenje, i na kraju empatiju, a to su sve važni elementi emosionalne inteligencje i baze za kvalitetne socijalne odnose u budućnosti, koja je, prema mom mišljenju puno važniji segment osobnosti od bilo kojeg stečenog znanja ili podatka naučenog napamet, štose danas najviše prigovara školskom sistemu koju djecu čeka u daljnjem obaveznom obrazovnom sustavu.
prema mom iskustvu ona djeca koja su emocionalna jaka, da se tako izrazim, neće imati u školi puno problema bez obzira na sve obaveze koje ih čekaju.
zbog toga je ta socio - emocionalna baza koju im daju odgajateljice u vrtiću meni je dragocijenija od bilo koje spoznajne, iako se ni taj element ne zanemaruje unutar vrtićkog programa i to je ono što se fino isprepliće u tim prezentacijama.
moram priznati kako sam ja uvijek jako uzbuđena zbog tog njegovog nastupa, pa je tako bilo i sada.
obzirom da znam koliko je potrebno truda, elana, volje i ljubavi uložiti u taj posao imam potrebu pokazati određenu zahvalnost kroz mali darak koji Fran sam odnese svojim tetama. nije to ništa posebno, veliko i skupo, već je samo odraz naših osjećaja koje gajimo prema svakodnevnoj brizi i pažnji koje one njemu pružaju.
i, iako mnogi smatraju kako im je to posao za koji dobivaju plaću, ja to ne mogu gledati na taj način. nije to nikakvo mito i korupcija, već je samo odraz kako mislimo na njih, poštujemo ih i zahvalni smo im što s ljubavlju zadovoljavaju sve njegove potrebe.
ovaj put odabrala sam cvijeće, jer, nekako mi se čini prikladno za darivanje nakon pridbe. odabrala sam dva ista buketića s jednom šatiranom ružom upotpunjnom s nekoliko šarenih veselih cvjetića. uz to pronašla sam knjižice s lijepim životnim izrekama i citatima popraćenim fotografijama koje se mogu upotrijebiti prilikom uređenja panoa.
u čestitku sam napisala kratku pjesmicu kao zahvalu, i to je to.
čini mi se da time učim Frana kako je darivanje sastavni dio nekih prigodnih situacija, tako da danas sutra može i sam odlučiti nekoga razveseliti malenim darkom kao znakom pažnje.
kad sam došla po njega bile su malo uzburkane, jer, već su počele pripreme, a njega je baš, ko za peh, štrajfala ljuljačka na dvorištu dok je trčao, što se dešava, pa je imao na licu ogrebotinu. nije to bilo ništa strašno, no kad je došao doma i pogledao se u špigl počeo je cendrat:
- mama, makni mi to, obriši mi, kako ću takav na priredbu. -
htjela sam mu namazati s margarinom, jer on izvuće malo, ali mi je na to rekao:
- nemoj me mazat margarinom, nisam ja kruh! -
onda sam mu pokazala kako i ja imam ogrebotinu na bradi, ali ni to nije pomoglo već je konstatirao:
- joooj, mama, to nam nikad neće proći. -
onda sam ga pitala da li uopće želi ići na priredbu obzirom na tu cijelu situaciju, jer nisam željela inzistirati da radi nešto što ga muči, pa kad je odlučno rekao da želi, spremili smo se, a ja sam mu prebacila pažnju na te poklone koje će na kraju sam dati svojim tetama i to ga je razveselilo, pa smo krenuli.
ali se onda putem sjetio da je tata na putu:
- a, joooj, mamaaa, gdje je moj tata, kad će doć, on me neće vidjeti na priredbi kako plešem hoki poki. -
rekla sam mu da se ne brine, jer će deda sve snimiti s kamerom, pa ćemo gledati zajedno s tatom. nije ga to baš jako umirilo, pa kad smo došli u vrtić rekao mi je da on ipak nebi plesao, nego bi samo gledao prijatelje.
zaljepio se za mene, pa ga je teta ipak nagovorila da dođe k njoj i pridruži se djeci.
sve je bilo dobro negdje do pola priredbe sve dok nisu počeli pjevati pjesmicu o tati. a onda mu se na refrenu počela tresti bradica, gurao je velike knedle, teta je to primjetila, pa mu je rekla neka ode k meni u krilo ako želi.
ostatak priredbe je gledao skupa samnom komentirajući njihov nastup.
meni je sve to normalno i razumljivo. i sama sam imala velikih problema s tremom na javnim nastupima sve do kasne odrasle dobi, a imam iskustva i sa svakojakim dječjim reakcijama kad sama radim.
na kraju se veselio tim poklonima koje je sam odnio tetama i djelovao mi je zadovoljno, ali jako umorno, jer, priredbe se zbog radno vremena roditelja moraju odraditi tek u kasnim popodnevnim satima.
tata mu se vratio i iznenadio ga došavši po njega u vrtić jučer, pa smo razgovarali o svemu tome.
rekao nam je kako je njemu bilo teško jer su oni veliki i sve znaju bolje i brže od njega, a on je još mali i nikad neće narast.
o tome uopće nisam razmišljala, jer on zaista jako dobro prati ritam usvajanja večine sadržaja i to nam doma sam pokazuje, recimo, naučio je čitavu abecedu pomoću pjesmice i ja sam zbog toga bila oduševljena, ali šestoodišnjaci su ipak imali i samo svoje točke, uglavnom recitacije, koje su prezentirali sami, a on još nije zapamtio sve riječi.
sve je to dio života, iskustvo koje je potrebno da se prevlada neka stepenica.
ono što je meni važno je da on voli ići u vrtić, da je sretan tamo, druži se s prijateljima i sudjeluje u svemu onoliko koliko može u skladu sa svojim sposobnostima.
da sam sama birala ne bih mogla odabrati bolje tete za njega, jako sam zadovoljna i s odnosom koji mi imamo s njima, a pogotovo s odnosom koji su izgradile s njim, a sve ovo ostalo doći će samo po sebi, sigurna sam u to.
i dalje sam uvjerena kako mješovita grupa pruža djeci taj jedan obiteljski ugođaj u kojem unutar grupe djeca različite dobi stvaraju raznovrsne međusobne odnose koji će im koristiti u budućnosti za snalaženje u mnogim drugim životnim izazovima.
" jer na svijetu nisi sam "
- 12:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 28.04.2017.

komunikacijske vještine

neki dan, nakon kaj sam se požalila mužu kako imam jako puno obaveza doma i na poslu te bi mi jako puno značila njegova pomoć rekao mi je kako ja njega " stalno " omalovažavam i vrijeđam, da neprestano prigovaram, a on se trudi, i suđe je izvadio iz suđerice, a drugo stavio, bio u dućanu, skuhao ručak, pa tek onda s djetetom otišao u park. pokušavajući mu objasniti da moje nezadovoljstvo nije upereno protiv njega, i da sam mu neizmjerno zahvalna za sve kaj radi, al to je ono kaj se mora napraviti, no nije ni približno dovoljno, a kad sam počela nabrajati kaj sve još treba odraditi vidjelo se kako mu je teško i samo slušat, dok sam ja njemu pokušala pojasniti kako mu pričam o sebi i svojim osjećajima, koje on, očito ne razumije, ili ne razumije jezik kojim ja govorim. u tom času sjetila sam se predavanja o komunikacijskim vještinama koje smo, osim na nekoliko seminara u sklopu razvojne psihologije, pedagogije i većine metodika koje smo bili obavezni prolaziti tokom školovanja na pedagoškoj akademiji, slušali smo teoriju komunikologije i na edukaciji vezanoj za stručno usavršavanje, dok praktične radionice još nismo odradili, a to je upravo ono kaj bi mi u takvoj situaciji bilo potrebnije.
takve edukacije provode se u mnogim firmama koje se bave nekom vrstom uslužnih djelatnosti kao i onima koje imaju odijele za ljudske resurse.
komunikologija relativno je popularna u novije vrijeme, jer, ne sjećam se kako je moja mama u svojoj firmi imala neke radionice kojima su poboljšavali komunikacijske vještine radnika, niti timbildinge, više su se družili na kavama, roštiljima i plesnjacima.
ipak, zanimljivo mi je kako smo na tim predavanjima naučili i neke predrasude o samoj komunikaciji, a ima ih poprilično, primjerice, kao što su činjenica da je komunikacija nešto čime svi znamo baratati, zapravo vještina koja se sama po sebi podrazumijeva kao stečena. ovdje bih ja dodala još samo: kvalitetna, razumljiva i učinkovita komunikacija, jer, zaista, svi znamo na neki određeni način komunicirati s okolinom, pa i mala beba čim se rodi komunicira na sebi svojstven način što ne znači da je svi razumijemo.
druga česta predrasuda je kako se komunicira ( samo ) riječima. naravno da ne komuniciramo samo riječima, a vrlo često su nam riječi u potpunom nesrazmijeru s onim što mislimo ili želimo reć. često puta znam reći svom djetetu: " molim te, napravi to i to ", a zapravo a ne molim, jer ton mi je strog i zapovijedan, kao i izraz lica, ili kad mužu kažem: " dragi moj ", iako mi u tom trenutku ništa baš i nije drago.
isto tako vrlo je učestala pojava kako nismo ni svijesni vlastitog govora tijela, izraza lica, pogleda, tona glasa ili same gestikulacije. tako da komuniciramo i onda kada ne izustimo niti jednu jedinu riječ. ponekad takva vrsta komunikacije može biti izrazito snažna poruka našem sugovorniku. time dolazimo i do slijedeće predrasude, a ta je kako je komunikaciju moguće i izbjeć.
upravo to jedan je od mojih većih problema vezanih za komunikacijske vještine. naime, meni se baš sve vidi na licu, vjerojatno i u samom pogledu, što je nekada jako korisno, kao kad dijete radi neku nepodopštinu ili opasnost na drugom dijelu igrališta, a meni je dovoljno da ga samo pogledam umjesto da trčim ili vičem, no, prilikom neke određene vrste komunikacije s odraslima to mi i nije baš neophdno potrebno uvijek.
tako ja i nekomuniciranjem šaljem poruku, koju bi mi ponekad bilo i pametnije kamuflirati.
kao što tinejđeri, recimo, kolutaju očima ili lupaju vratima, a to je itekako jasna vrsta komunikacije.
jedna od vrlo čestih predrasuda upravo nas odraslih je kako je komuniciranje svjesna i namjerna aktivnost kojom smo u stanju potpuno vladati.
e, i tu dolazi do većine problema.
jer, nemoguće je ( barem tako kaže Paul Watzlawick, profesor koji proučavajući zakonitosti komunikacije došao do određenih zaključaka ) ne komunicirati, valda i ako smo sami na pustom otoku komuniciramo s palmom, suncem i zrncima pijeska, no, ono što je bitno da je za kvalitetnu, sadržajnu, uvjetovano kontroliranu, simetričnu ili komplementarnu ( što god to značilo ) potrebno je puno i mnogo vježbati. čini mi se da je na neki način to i utješno, jer znači da još uvijek možemo, ako želimo izvježbati dobro komunicirati, da se tak izrazim, pa samim time i izbjeć večinu neželjenih buka u komunikacijskom kanalu, što bi bilo nerazumijevanje i začetak svakog kominikacijskog problema. kao onog mojeg s početka priče u kojem se moj muž osjeća loše jednako kao i ja, a inače, smatram kako imamo čisto finu komunikaciju i okej odnos.
eh, sad, komunikologija to predlaže na slijedeći način ( da skratim sad tu priču i jako pojednostavim ne ulazeći u nepotrebne dubioze ):
ako ne želimo da nam se muž ili dijete osjeća kao moj, smatrajući da mu neprestano prigovaramo, iako ja samo želimo da on sam primjeti kako je kanta za smeće puna, pa je nema više smisla natrpavati novim smećem već ju je potrebno isprazniti, a meni bi puno značilo da nekada ne moram i to raditi uvijek ja, umjesto da mu kažem:
- opet nisi odnio smeće, pa ga ja sad s rukama moram skupljat po podu, kaj sam ja ovdje jedini smetlar u kući, kućna pomoćnica, budaletina ili jedina nemam problema s vidom, a tebe, valda bole ruke od čenđanja programa na daljinskom, i prebiranja po žicama na gitari, il kaj, ne kužim - takozvanom " TI " porukom, pa onda iz toga nastana svađa, naravno, mada je sve to samo odraz umora, preopterećenosti obavezama i frustracijom koja proizlazi iz toga, pa mi je on prvi i jedini na kojem se fino mogu iskaliti ( možda bi trebala počet boksat )
vi imate na raspolaganju upotrebu čak dva alata:
prva je, vrlo zgodna, ali meni malko nepraktična u svakodnevici, takozvana " JA " poruka koja se sastoji od strukture XYZ, no, nije potrebno koristiti je točno tim redoslijedom, na svu sreću, možete, naime izreći to i YXZ, ili ZXY, jedino je bitno da upotrijebite točno baš sve te slijedeće elemente te magične formule:
1. reći: ono što želite
2. reći: kako se pritom osjećate
3. reći nešto kaj sam zaboravila, sori, tu mi je već pala koncentracija, jer je prošlo već skoro tri sata te radionice i bližila se pauza,
ali, uglavnom nešto kao: rezultat koji bi bio potreban, u ovom slučaju, valda, odnesti smeće van u kantu.
dakle:
- X: - ja želim da ovo smeće nestane. -
- Y: - dok ga gledam osjećam se kao idiot. -
- Z: - ovo smeće je bilo potrebno isprazniti i još uvijek je to potrebno. -
drugi način je, meni puno praktičniji i više blizak, takozvani " osobni jezik ". za razliku od " JA poruka " taj jezik nema zadanu strukturu, falatibože, ali je kod osobnog jezika važno naglasiti samo problem koji nas muči, a ne ( imenovati ) osobinu sugovornika, čime preuzimamo u komunikaciji osobnu odgovornost za sami ishod te komunikacije. znači, umjesto da govorimo mužu kako je ljenčina koja nikada čak ni ne vidi da je vreća za smeće prepuna ( smeća ), te da ju je mogao baš i sam se sjetiti isprazniti još dok nije sve ispadalo iz nje, i time potenciramo daljnju sve lošiju komunikaciju, mi mu kažemo, osobnim jezikom ( koji se sastoji od poruka: ja želim, ja osjećam, ja vidim i još nešto kaj sam zaboravila nakon pauze ):
- ja bih željela da ubuduće vidiš kako je vreća za smeće puna, pa je sam isprazniš umjesto da čekaš mene da ti na to obratim pažnju, a možemo otići i okulistu, jer osjećam se kao da si ti slijep, a ja bedasta - " sada dok skupljam s rukama ostatak smeća po podu " mislim da je pametnije prešutiti, iako je i to komunikacija koju on najvjerojatno neće primjetiti, ali je i to naš osobni jezični doprinos, samo prešutnim govorom tijela.
nakon toga najpametnije je popiti neki biljni lijek za smirenje, čaj od melise ili pojest tablu čokolade.
u svakom slučaju naučila sam jako mnogo na tim predavanjima i radionicama, a najvažnija lekcija mi je kako uopće nemam pojma komunicirati, te bi mi bilo najpametnije da si uplatim individualni tečaj komunikologije na kojem ću vježbom usavršiti baratati i " JA porukama " i " osobnim jezikom ".
možda uspijem i naučiti komunicirati neverbalno sa samim tim smećem pa kad ga pogledam ono bu samoinicijativno skočilo u kantu.
šalu na stranu, nebud lijena, pokušala sam ja stvarno primjeniti to sve i u praksi, upravo sa svojim mužem kao pokusnim kunićem na kojem mogu vježbati do mile volje, pa sam mu rekla svojim osobnim jezikom kako bi mi jako puno pomoglo da objesi veš, jer bum došla doma tek navečer, obzirom da radionica iz komunikacije traje četiri do pet sat. također sam, za svaki slučaj upotrijebila i " JA poruku " kako bi ta naša komunikacija bila što učinkovitija na način:
- željela bih da objesiš veš -
- jer ako se usmrdi usjećam se smrdljivo. -
- a onda ću ga morati i ponovo oprat -
pa je moj dragi muž taj veš stvarno objesil, jer on je jedan jako dobar čovjek i muž i otac i sve, ali na način kao da je samo istresel kantu na taj štrik, tako da je sve ostalo u grudama koje, jednom ako se i uspiju posušiti više nema šanse ispeglat ih ni King Kong valjkom za ravnanje asfalta, tako da bi se ta naša komunikacija mogla nastavljati u beskonaćnost. bilo " ja " ili " ti " porukama osobnim bi se jezikom samo vrtili u krug.
govoriti mu sada što bih ja željela, kako se osjećam i koji je bio željeni rezultat činilo mi se jednako bedasto kao i učenje komunikacijskih vještina u ovo naše doba kada ljudi mahom komuniciraju umreženi na vajberu uglavnom sličicama, skraćenicama i smajlićima.
mogla sam jednostavno fotkati tu instalaciju pa je objavit na fejsu s nekim sarkastičnim komentarom za koji bi dobila mnoštvo lajkova.
neki dan, nakon kaj sam došla doma s posla dijete mi je reklo:
- mamice, jako si mi nedostajala - a nakon kaj sam mu pokazala vrećicu punu loptica skočkica koje mi je poklonila kolegica za njega dodao je:
- ne mogu vjerovati, mama, ti si savršena! -
bolno svjesna kako sam sve samo ne savršena, a njemu opet takva u svojoj nesavršenosti vjerojatno još samo neki kratki period dok me i on ne počne realnije doživljavati zapitala sam se čemu onda prigovarati mužu za taj veš i smeće, ili bilo kaj drugo, kad je stvarno skuhao jako fini ručak koji ćemo svi zajedno pojesti u miru.
ionako imam svog pomočnika u kuhinji.



koji uči komunicirati po modelu.
a meni preostaje cijeloživotno vježbanje.
- 09:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2017.

novi početak u starom ruhu

najviše od svega veselilo bi me pisati o svim lijepim događajima kojima su obilovali protekli tjedni na poslu, no, kako su i ti veseli, emotivni, produktivni, spontani i kreativni u tijesnoj koleraciji i s onim ne baš tako krasnim odlučila sam kako ću tu sferu svog života svesti na minimum ovdje na blogu, jer sve ono što se ne tiče isključivo i samo mene ne želim opisivati stoga što nije profesionalno ni pošteno povlačiti druge ljude po internetskim bespućima bez njihova znanja i pristanka, pa makar i bilo dobronamjerno.
jedino za što ću si, ovom prilikom uzeti slobodu je s oduševljenjem opisati našu novu ravnateljicu, koja je izabrana iz naših redova, dugogodišnji radnik kao odgojiteljica naše kuće koja se na poslu ne razlikuje puno od nas, jer je ostala u kuti i šlapama, te skupa s nama odrađuje sve one poslove koje nam predloži dogovorom, razgovorom i zajedničikm promišljanjima, što radnu atmosferu čini ne samo humanom, produktivnom i motivirajućom, već i zabavnom kao i ispunjenom nekim posebnim elanom, pa i guštom, jer sve što radimo odrađujemo kolektivnim snagama uz puno smijeha, zafrkancije, pjesme, pa i grickanja vafla kojima smo se počastili na kraju radnog tjedna.
to sve skupa dokazuje kako je zadovoljan radnik produktivniji od onog pod konstantnim stresom i hinjenim poštovanjem. uzajamno uvažavanje u ovom slučaju pridonosi inovativnim idejama koje se nitko više ne libi iznijeti pred svima, kao i probleme koji ga trenutno muče, dok zajedništvo omogućava pojednicu da se iskaže na onom polju za koje su mu kompetencije na nivou i vještine od kojih će čitava zajednica profitirati, što ne znači da ne želi usvajati i nova znanja, te ih nadopunjavati suradnjom i saslušati već provjerena iskustva.
ono što je meni nekako olakšanje jest da ponovo dolazim na posao s veseljem, bez grča u želucu i s onim osjećajem kako ulazim u svoju kuću, svoj drugi dom gdje su moji kolege nasmijani, zadovoljni, motivirani i spremni na nove izazove koje nas sve zajedno očekuju, dok je ravnatelj tu nam svima to omogući svojom dostupnošću, otvorenim vratima, umom i srcem.
za tu priliku posadili smo u vrtu trešnju kao simbol novog početka kao i plodova rada koji će se vidjeti tek nakon određenog vremena i puno truda koji je još potrebno uložiti kako bi svi bili zadovoljni, a u ustanovu kao što je dječji vrtić zadovoljan roditelj je onaj čijeg su djeteta sve potrebe u potpunosti zadovoljene što je moguće ostvariti ako svaki član kolektiva vjeruje kako nam je svima upravo to jedini najvažniji cilj zbog kojega je isto tako rad svog pojednica jednako vrijedan i potreban.
mi smo kotači kolica u kojima bi trebala biti nasmijana sva lica.
uz moje dečke koji su mi najvažnija motivacija i podrška posao je aspekt mog života koji me izrađuje, upotpunjava i zadovovoljava kao osobu. uz podršku koju sam u zadnje vrijeme dobila od određenih kolegica i prijateljica kada mi je bilo najteže u životu zaključila sam kako je u tim teškim trenucima važno ostati svoj, vjerovati u pravdu, dobrotu ljudi, ali prije svega vjerovati samom sebi, svojim uvjerenjima, održati čist obraz, ne okretati glavu od prljavih rabota kako bi naša savijest bila čista, san miran i ruke žuljevite ali bez rukavica, držati se istine, makar i pod cijenu nepravednih snošenja poslijedica, kako bismo i dalje mogli hodati uzignute glave, ne bojeći se jasno i glasno izreći vlastito mišljenje, jer je naše, osobno i ispravno, jer sve kad tad izađe na vidjelo, i tada si siguran tko ti je u životu vrijedan, zbog koga se sve to isplatilo istrpijeti, jer sada je rezulatat više nego pozitivan i to prvenstveno za one zbog kojih smo mi svi tamo:
djeca, čije potrebe su na prvom mjestu i zadovoljan roditelj.
dok smo mi podrška koja će svojim trudom i radom dati sve od sebe kako bi se ti ciljevi i zadeće ostvarili uz podršku ravnateljice koja je do nedavno bila u rukama do lakta u temperama i ima iste žuljeve od šiljenja olovaka kao i kutu i šlape što ju čini ne samo jedaku nama, već i pristupaćnoj toj djeci, prepoznatljivom njihovom tetom, toplom, otvorenom, često i nasmijanom, ali jasnom, strogom i ozboljnom kada situacija zahtjeva.
pravom tetom, no sada je zadužena za nas odrasle, a to i nije uvijek baš tako jednosavan zadatak. zato je potrebno uzajamno uvažavanje, povjerenje i podrška u oba smjera. smatram kako je to put prema kvalitenom zajedničkom radu, te da smo strtali upravo tako. samo trebamo ostati na toj stazi.
njegovanje otvorene i iskrene komunikacije, dogovora i međusobno uvažavanje mogao bi biti ključ uspijeha koji će nam svima vratiti tu iskru koja nam tinja u srcima.
jedan od odojnih stilova kaže kako smo mi kao vrtlari zato nam ja svima želim uspijeh u našem malom vrtu.
puno ruža svih boja, mirisa i nijansa sa što manje uboda trnja na tom putu kako bi ova planeta postala i ostala u pravim rukama.
- 00:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 08.04.2017.

bon o vi urbi et orbi

da li je moguće sve ovo što se dešava ovdje kod nas, više je retoričko pitanje koje sama sebi postavim s vremena na vrijeme, jer svjedoci smo, nažalost, kako je sve moguće. ovdje kod nas, kak veli ona pjesma.
netko je nekada odlučio kako će gospodarstvo ove zemlje predati u ruke jednom čovjeku i njegovoj dinastiji, slično kao i u istoimenoj američkoj lošoj sapunici.
čovjeku kojem nije bio problem raseliti čitave obitelji iz njihovih domova kako bi sebi i svojoj familiji priuštio život u dvorcu s heliodromom i pogledom na grad koji praktički posjeduje. time je zatvorio stoljetne šumske putove kojima su se ljudi služili unutar parka prirode Medvednica na čijim obroncima se nalazi njegov zaštićeni posjed dodatno nakaradno osiguran i naoružanim zaštitarima na rubovima te šume. tom čovjeku nije problem kupiti i nekoliko klupa tik do oltara Šestinske crkve kako bi samo njegova obitelj mogla sjediti i pomno nesmetano slušati nedeljnu propovijed. njegovoj za nekoliko života osiguranoj djeci na rođendanima sviraju regionalne estradne zvijezde, a unucima je zabava gađati ih smećem igrajući se njihovom na rate otplaćenom opremom, dok ih poslužuju konobari koji na cipelama imaju zaštitne najlone kako nebi zaprljali im izglancane podove u kojima se zrcale odrazi trofejnog rogovlja nekoć slobodnih divljih životinja.
o takvom čovjeku ovise ljudi koji pokušavaju živjeti i raditi kako bi prehranili svoje obitelji u ovoj zemlji, pa i šire.
samo, njihov rad kao ni njihovi proizvodi nemaju istu cijenu. njihova imovina i računi nisu zaštićeni. krediti koje su podizali nemaju iste uvijete, kao ni ugovori koje su s njim potpisali.
po njima se ne zove ni jedan zakon niti se zbog njih ne sazivaju izvanredne sjednice sabora države u kojoj žive i kojoj plaćaju porez.
njihova djeca za Uskrs ne idu u Dubai. za rođendan slušaju glazbu koju su sami skinuli s neta, njihovoj mami najloni služe za skupljanje praznih boca, iako u mirovini njihov deda mora raditi u fušu kako bi im kupio čokoladu jer mu sva penzija ode na zajedničke režije, a jedino osiguranje koje ima njihov tata je dopunsko za lijekove protiv visokog tlaka i šećera koji je dobio od stresa na poslu čekajući isplatu pete neuplaćene, ali odrađene mjesećne plaće.
prema nekim izračunima najsiromašnija Uskršnja košarica košta petsto kuna. ako vam dijete nije alerigično na jaja.
obzirom da mi dobivamo uskrsnicu četristo kuna, neće nam pokriti niti tu najsiromašniju košaricu. sva sreća pa je naše dijete alergično na jaja, tako da mi nemamo te troškove. nama je dovoljno samo par kuna za stiroporna jaja koja ćemo slimbolički obojati, noseći ih na blagoslov čekajući svoj red, jer naš deda, bez obzira kaj je pomagal oko renoviranja kora nema osiguran prvi red u crkvi Sv. Kararine čiji je član zbora.
ali uredno dobi račun i za obnovu kulturne baštine kao mali obrtnik. i još mnoge druge namete koje nemože otplatiti nudeći svoje usluge zauzvrat. koje, ako ih ne podmiri na vrijeme može završiti i u zatvoru, te, svakako izgubiti licencu za daljni rad.
ako uopće tada bude bilo ičega više na već sada polupraznim policama dućana u kojima ćemo bonove dobiti kako bi i mi svojim doprinosom mogli pomoći posrnulom nacionalnom kralju trgovačkih malverzacija i kompenzacija.
jer, ko će kome pomoć, ako neće svoj svome.
sigurna sam kako bi i on svima nama jako rado pomogao.
samo kad bi mogo.
šteta što mora požurit zaštiti još jedan račun u stranoj banci na koji sprema novce koje mu dajemo mi ovce.
osim tog bona dobili smo i bon u dućanu za anatomske papuče, pa sam ja samu sebe razveselila ovim divnim



tako da sad jedva čekam godišnji odmor na kojem si planiram nalakirat nokte pa se isključiti iz svega toga jer imam osjećaj kako me sve skupa toliko zagadilo da mi je potrebno dugo i duboko namakanje u morskoj vodi kako bi spralo svo to smeće iz mene.
- 22:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #