Marketing
bon o vi urbi et orbi
da li je moguće sve ovo što se dešava ovdje kod nas, više je retoričko pitanje koje sama sebi postavim s vremena na vrijeme, jer svjedoci smo, nažalost, kako je sve moguće. ovdje kod nas, kak veli ona pjesma.
netko je nekada odlučio kako će gospodarstvo ove zemlje predati u ruke jednom čovjeku i njegovoj dinastiji, slično kao i u istoimenoj američkoj lošoj sapunici.
čovjeku kojem nije bio problem raseliti čitave obitelji iz njihovih domova kako bi sebi i svojoj familiji priuštio život u dvorcu s heliodromom i pogledom na grad koji praktički posjeduje. time je zatvorio stoljetne šumske putove kojima su se ljudi služili unutar parka prirode Medvednica na čijim obroncima se nalazi njegov zaštićeni posjed dodatno nakaradno osiguran i naoružanim zaštitarima na rubovima te šume. tom čovjeku nije problem kupiti i nekoliko klupa tik do oltara Šestinske crkve kako bi samo njegova obitelj mogla sjediti i pomno nesmetano slušati nedeljnu propovijed. njegovoj za nekoliko života osiguranoj djeci na rođendanima sviraju regionalne estradne zvijezde, a unucima je zabava gađati ih smećem igrajući se njihovom na rate otplaćenom opremom, dok ih poslužuju konobari koji na cipelama imaju zaštitne najlone kako nebi zaprljali im izglancane podove u kojima se zrcale odrazi trofejnog rogovlja nekoć slobodnih divljih životinja.
o takvom čovjeku ovise ljudi koji pokušavaju živjeti i raditi kako bi prehranili svoje obitelji u ovoj zemlji, pa i šire.
samo, njihov rad kao ni njihovi proizvodi nemaju istu cijenu. njihova imovina i računi nisu zaštićeni. krediti koje su podizali nemaju iste uvijete, kao ni ugovori koje su s njim potpisali.
po njima se ne zove ni jedan zakon niti se zbog njih ne sazivaju izvanredne sjednice sabora države u kojoj žive i kojoj plaćaju porez.
njihova djeca za Uskrs ne idu u Dubai. za rođendan slušaju glazbu koju su sami skinuli s neta, njihovoj mami najloni služe za skupljanje praznih boca, iako u mirovini njihov deda mora raditi u fušu kako bi im kupio čokoladu jer mu sva penzija ode na zajedničke režije, a jedino osiguranje koje ima njihov tata je dopunsko za lijekove protiv visokog tlaka i šećera koji je dobio od stresa na poslu čekajući isplatu pete neuplaćene, ali odrađene mjesećne plaće.
prema nekim izračunima najsiromašnija Uskršnja košarica košta petsto kuna. ako vam dijete nije alerigično na jaja.
obzirom da mi dobivamo uskrsnicu četristo kuna, neće nam pokriti niti tu najsiromašniju košaricu. sva sreća pa je naše dijete alergično na jaja, tako da mi nemamo te troškove. nama je dovoljno samo par kuna za stiroporna jaja koja ćemo slimbolički obojati, noseći ih na blagoslov čekajući svoj red, jer naš deda, bez obzira kaj je pomagal oko renoviranja kora nema osiguran prvi red u crkvi Sv. Kararine čiji je član zbora.
ali uredno dobi račun i za obnovu kulturne baštine kao mali obrtnik. i još mnoge druge namete koje nemože otplatiti nudeći svoje usluge zauzvrat. koje, ako ih ne podmiri na vrijeme može završiti i u zatvoru, te, svakako izgubiti licencu za daljni rad.
ako uopće tada bude bilo ičega više na već sada polupraznim policama dućana u kojima ćemo bonove dobiti kako bi i mi svojim doprinosom mogli pomoći posrnulom nacionalnom kralju trgovačkih malverzacija i kompenzacija.
jer, ko će kome pomoć, ako neće svoj svome.
sigurna sam kako bi i on svima nama jako rado pomogao.
samo kad bi mogo.
šteta što mora požurit zaštiti još jedan račun u stranoj banci na koji sprema novce koje mu dajemo mi ovce.
osim tog bona dobili smo i bon u dućanu za anatomske papuče, pa sam ja samu sebe razveselila ovim divnim
tako da sad jedva čekam godišnji odmor na kojem si planiram nalakirat nokte pa se isključiti iz svega toga jer imam osjećaj kako me sve skupa toliko zagadilo da mi je potrebno dugo i duboko namakanje u morskoj vodi kako bi spralo svo to smeće iz mene.
Post je objavljen 08.04.2017. u 22:53 sati.