jučer je Fran imao završnu priredbu u vrtiću.
mene te priredbe jako vesele iz više razloga. kako i ja sama vodim glazbenu igraonicu uvijek mi je zanimljivo pogledati kako je netko drugi osmislio sam koncept, ali i poslušati neke nove pjesmice i recitacije koje još nisam čula. također me zanimaju i ideje za koreorafije, kostime i scenografiju. tako sam se na priredbi koju su imali za Sv. Nikolu oduševila video zidom na kojem su projektirali fotografije koje su krasno nadopunile tekstove, vizualno upotpunile svečanu blagdansku atmosferu, i dale tehnički jednostavan, ali estetski poseban doživljaj koji bi teško bilo ostvariti bilo kojim likovnom izražavanjem kao kulisom ( nama koje se time ne bavimo profesionalno ).
kako je on u mješovitoj grupi ovaj put su me tako oduševili kostimi za školarce koji su se na kraju priredbe presvukli u tunike s kapama kao što imaju diplomci izrađenim od rebrastog kartona, jer su im tom prilikom i bile uručene diplome za rastanak u ozbiljnom tonu od tog bezbrižnog vrtićkog razdoblja.
koncept i tijek priredbe bio je osmišljen onako kako ga i sama preferiram: presijek cijelogodišnje rada kroz spontane, prisne, ležerne aktivnosti, djelomično improvizirane, ali s vidljivim uloženim svakodnevnim trudom, jer tako nešto nije mouće uvježbati u roku dva tjedna.
prednost mješovite grupe su mnoge, postoji i brojna literatura koja se time bavi. jedna od velikih prednosti za mlađu djecu kao što je moje je ta da prilično brzo napreduju uz stariju u spoznajnim, životnopraktičnim i radnim aktivnostima, razvijajući samostalnost, samim tim i samopouzdanje, dok oni stariji u kontaktu s malenima razvijaju osjećaj za brigu, odgovornost, samoinicijativu, asistiranje, pomaganje, djeljenje, i na kraju empatiju, a to su sve važni elementi emosionalne inteligencje i baze za kvalitetne socijalne odnose u budućnosti, koja je, prema mom mišljenju puno važniji segment osobnosti od bilo kojeg stečenog znanja ili podatka naučenog napamet, štose danas najviše prigovara školskom sistemu koju djecu čeka u daljnjem obaveznom obrazovnom sustavu.
prema mom iskustvu ona djeca koja su emocionalna jaka, da se tako izrazim, neće imati u školi puno problema bez obzira na sve obaveze koje ih čekaju.
zbog toga je ta socio - emocionalna baza koju im daju odgajateljice u vrtiću meni je dragocijenija od bilo koje spoznajne, iako se ni taj element ne zanemaruje unutar vrtićkog programa i to je ono što se fino isprepliće u tim prezentacijama.
moram priznati kako sam ja uvijek jako uzbuđena zbog tog njegovog nastupa, pa je tako bilo i sada.
obzirom da znam koliko je potrebno truda, elana, volje i ljubavi uložiti u taj posao imam potrebu pokazati određenu zahvalnost kroz mali darak koji Fran sam odnese svojim tetama. nije to ništa posebno, veliko i skupo, već je samo odraz naših osjećaja koje gajimo prema svakodnevnoj brizi i pažnji koje one njemu pružaju.
i, iako mnogi smatraju kako im je to posao za koji dobivaju plaću, ja to ne mogu gledati na taj način. nije to nikakvo mito i korupcija, već je samo odraz kako mislimo na njih, poštujemo ih i zahvalni smo im što s ljubavlju zadovoljavaju sve njegove potrebe.
ovaj put odabrala sam cvijeće, jer, nekako mi se čini prikladno za darivanje nakon pridbe. odabrala sam dva ista buketića s jednom šatiranom ružom upotpunjnom s nekoliko šarenih veselih cvjetića. uz to pronašla sam knjižice s lijepim životnim izrekama i citatima popraćenim fotografijama koje se mogu upotrijebiti prilikom uređenja panoa.
u čestitku sam napisala kratku pjesmicu kao zahvalu, i to je to.
čini mi se da time učim Frana kako je darivanje sastavni dio nekih prigodnih situacija, tako da danas sutra može i sam odlučiti nekoga razveseliti malenim darkom kao znakom pažnje.
kad sam došla po njega bile su malo uzburkane, jer, već su počele pripreme, a njega je baš, ko za peh, štrajfala ljuljačka na dvorištu dok je trčao, što se dešava, pa je imao na licu ogrebotinu. nije to bilo ništa strašno, no kad je došao doma i pogledao se u špigl počeo je cendrat:
- mama, makni mi to, obriši mi, kako ću takav na priredbu. -
htjela sam mu namazati s margarinom, jer on izvuće malo, ali mi je na to rekao:
- nemoj me mazat margarinom, nisam ja kruh! -
onda sam mu pokazala kako i ja imam ogrebotinu na bradi, ali ni to nije pomoglo već je konstatirao:
- joooj, mama, to nam nikad neće proći. -
onda sam ga pitala da li uopće želi ići na priredbu obzirom na tu cijelu situaciju, jer nisam željela inzistirati da radi nešto što ga muči, pa kad je odlučno rekao da želi, spremili smo se, a ja sam mu prebacila pažnju na te poklone koje će na kraju sam dati svojim tetama i to ga je razveselilo, pa smo krenuli.
ali se onda putem sjetio da je tata na putu:
- a, joooj, mamaaa, gdje je moj tata, kad će doć, on me neće vidjeti na priredbi kako plešem hoki poki. -
rekla sam mu da se ne brine, jer će deda sve snimiti s kamerom, pa ćemo gledati zajedno s tatom. nije ga to baš jako umirilo, pa kad smo došli u vrtić rekao mi je da on ipak nebi plesao, nego bi samo gledao prijatelje.
zaljepio se za mene, pa ga je teta ipak nagovorila da dođe k njoj i pridruži se djeci.
sve je bilo dobro negdje do pola priredbe sve dok nisu počeli pjevati pjesmicu o tati. a onda mu se na refrenu počela tresti bradica, gurao je velike knedle, teta je to primjetila, pa mu je rekla neka ode k meni u krilo ako želi.
ostatak priredbe je gledao skupa samnom komentirajući njihov nastup.
meni je sve to normalno i razumljivo. i sama sam imala velikih problema s tremom na javnim nastupima sve do kasne odrasle dobi, a imam iskustva i sa svakojakim dječjim reakcijama kad sama radim.
na kraju se veselio tim poklonima koje je sam odnio tetama i djelovao mi je zadovoljno, ali jako umorno, jer, priredbe se zbog radno vremena roditelja moraju odraditi tek u kasnim popodnevnim satima.
tata mu se vratio i iznenadio ga došavši po njega u vrtić jučer, pa smo razgovarali o svemu tome.
rekao nam je kako je njemu bilo teško jer su oni veliki i sve znaju bolje i brže od njega, a on je još mali i nikad neće narast.
o tome uopće nisam razmišljala, jer on zaista jako dobro prati ritam usvajanja večine sadržaja i to nam doma sam pokazuje, recimo, naučio je čitavu abecedu pomoću pjesmice i ja sam zbog toga bila oduševljena, ali šestoodišnjaci su ipak imali i samo svoje točke, uglavnom recitacije, koje su prezentirali sami, a on još nije zapamtio sve riječi.
sve je to dio života, iskustvo koje je potrebno da se prevlada neka stepenica.
ono što je meni važno je da on voli ići u vrtić, da je sretan tamo, druži se s prijateljima i sudjeluje u svemu onoliko koliko može u skladu sa svojim sposobnostima.
da sam sama birala ne bih mogla odabrati bolje tete za njega, jako sam zadovoljna i s odnosom koji mi imamo s njima, a pogotovo s odnosom koji su izgradile s njim, a sve ovo ostalo doći će samo po sebi, sigurna sam u to.
i dalje sam uvjerena kako mješovita grupa pruža djeci taj jedan obiteljski ugođaj u kojem unutar grupe djeca različite dobi stvaraju raznovrsne međusobne odnose koji će im koristiti u budućnosti za snalaženje u mnogim drugim životnim izazovima.
" jer na svijetu nisi sam "
Post je objavljen 29.04.2017. u 12:02 sati.