dinajina sjećanja

četvrtak, 29.02.2024.

Što je život?...



·




Tko je pročitao „čarobni brijeg“ pročitao je cjelokupnu kozmogoniju čovječanstva, tvrdio je profesor antropološke filozofije Vanja Sutlić. U traganju za izvorištem ljepote pronađoh djelić teksta u kojem osjetih istinu njegove izjave.

„Pogledaj divnu simetriju ljudskog sklopa, ramena i bedra i rascvjetane bradavice s jedne i druge strane grudi, i rebra poređana po parovima, i pupak usred mekote trbuha, i tamni pol između butina! Pogledaj kako se loptice miču pod svilkastom kožom na leđima i pogledaj kičmu koja se spušta ka dvostrukoj i svježoj bujnosti stražnjice, i velike grane sudova i živaca koje prelaze sa stabla u grane preko pazuha, i pogledaj kako sklop ruku odgovara sklopu nogu. O da milih predela u udubljenju zgloba na laktu i koljenu, sa njihovim obiljem organskih tananosti obloženih mesom! Kakva neizmjerna radost, milovati ta divna mjesta ljudskog tijela! Radost poslije koje čovjek ne žali da umre! Oh, daj da osjetim miris kože pod tvojom čašicom, pod kojom vješto načinjena zlobna čaura liječi svoje mazivo! Pusti me da smjerno dodirnem ustima arteriju Femoralis koja kuca na vrhu butine i koja se dolje dijeli u dvije goljenične arterije!
Pusti me da osjetim isparavanje tvojih pora i da opipam tvoje malje, tu ljudsku sliku vode i bjelančevine, određenu za anatomiju groba, i pusti me da umrem sa usnama položenim na tvoje!“

Thomas Mann




Zemlja, Zrak, Voda i Vatra...kao tijelo, razum, svijest i osjećaji.
četiri elementa, u blaženstvu naše grešnosti, u nama djeci
sa genima Afrodite i Erosa, u zagrljaju nježnosti i strasti,
stvaraju peti element, esenciju bitka i spoznaju... život je ljubav.

Koračam sunčanom stranom ulice i čujem čvrstinu zemlje.
na licu osjećam sutonski lahor, gledam plam zapadnog neba,
ćutim rosatu u kosi, u susret mi dolazi On s osmijehom na licu,
osjećam cjelinu, sveukupnost svih djelova, moć quinte esencije.
noć se kotrlja, nestaje, Danica objavljuje svitanje nove zore.
Vrtloži se život, pozdravljamo Sunce, istok gori, planet vrti,
top s Griča najavljuje podne, golubovi poletješe ka nebu.
Oko nas se smiju ljudi, žurba poslijepodneva jenjava.
Venera najavljuje smiraj dana, tijelo živi, um miruje,
svijest budi ritam osjećaja i osjećanje cjelovitosti.
srž sveukupnosti, petu esenciju i spoznaju
život je ljubav.






."Život je vjećan, Ljubav besmrtna, a Smrt je samo horizont izvan granice našeg pogleda" (R.Raymond)

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 28.02.2024.

Ponekad je nužna utjeha...








Pronašla sam staru maminu fotografiju, Snimo ju fotograf teatra Gavella,
sjetih se eseja o fotografiji Suzan Sontag, o „imaginarnom posjedovanju prošlosti“.
Ponekad je potrebna utjeha.
Fotografije nam je daruju, one nam omogućuju promjene u protoku vremena.
Sakupljati fotografije znači sakupljati svoj život, kaže Sontag.
U tome se načelno slažu Susan Sontag u esejima i
Branko Čegec u svojoj zbirci pjesama Unatrag, 2012. 1980.
kaže, shvatio sam da treba ispisivati očevidnost Fotografije ne samo sa stanovišta
užitka nego u odnosu prema onome što bi se romantično zvalo Ljubav i Smrt.
Uzmeš kameru i snimaš. Ne znaš jesi li snimio ljubav ili smrt. Jesi li išta snimio.







Da, tako je bilo nekad. morali smo čekati razvijanje u fotke. Umijeće fotografa
tog vremena se vidi na crno bijelim nijansama umjetnice Marije Braut.
U njenoj monografiji Zagreb je grad čudesa, fotografija trga u podne je
bila nadahnuće mom davnom stihu







Moj radni vijek u Švicarskoj, dugogodišnje svakodnevno
susretanja sa kolonom ljudi. U dijalozima s njima upoznavah i sebe...
upoznavah onu proustovsku kolonu bića koja čine mene... mene
sretnu nesretnu, tužnu radosnu, prestrašenu hrabru, bjesnu srdačnu,
napetu, opuštenu. Pacijent, profi fotograf je ovjekovjećio
trenutak razgovora s njim. Dobih je pri rastanku.

sada, bez radnih obaveza imam više vremena,
nadoknađujem propušteno i unatrag 2024- 1968
korigiram napisano štivo, a kad listam fotoalbume
zaiskri misao Branka Čegeca, tad doživim ljubav i smrt.
Ljubav trenutka i njegov nepovrat.Osjetih kako kroz fotografije
osjećam dušu fotografa i živim trenutak u kojem je sniman.
Od darovanih mi fotografija složih kolaž našeg života, fotografije
su potrebna mi utjeha zbog nepovrata vremena.






Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 27.02.2024.

Poljubac..






.

U ovitku vremena vidim Rodinov "poljubac", moć zagrljaja,
govor sudbine, snagu naših godina. Promatram daljine
i tražim tragove kojima me nosila rijeka bez povratka,
dijelić svemira, koji zrcali moj proživljeni život.

Utopija vječnog života, balada besmrtnosti duše,
sanjana istina nas zavarava, ali daruje snagu
da svjesni fizičke smrti svaki tren proživimo
punim srcem, tkivom snova i nitima zbilje.

San je kratka smrt, djelić nepostojanja u javi.
Ponekad odlutam stazama sanja, putevima
seobe duša i tražim osmijehe i suze
prerano otišlih prijatelja.

To su trenuci u kojima osjećam, snovi su mostovi između
neostvarenih i ostvarenih želja, između života i smrti.
Tajna sudbinskog poslanja je upisana u ovojnici
našeg genoma, nedodirljiva vidovnjacima,
vračarama i prororocima, to je istina
našeg rodoslovlja, osmjesi i suze
naših praotca, možda i znakovi
naših inkarnacija, tragovi
koji u nama zrcale znatiželju i čuđenje.

u vrtloženju zavojnice sudbine, u odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja, ništa nam nije zauvijek dano,
kao ni ovo februarsko jutro sa znakovima proljeća.





Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.02.2024.

Ono što svijet treba...





Gozba...ili slavlje ljubavi...Platon (427. – 347. g. pr.Kr.)
Jedno od najvažnijih i najpoznatijih Platonovih djela svakako je Gozba. Ideje o ljubavi i ljepoti, povezane s dobrotom i mudrošću, koje Platon iznosi u Gozbi razotkrivaju čovjekov put prema ostvarenju sebe kao cjelovitog i prosvijetljenog bića, kroz neprestanu potrebu samousavršavanja i vladanja sobom.






U buketu naših godina na licima osmijeh, u očima suze radosnice.
Sakrament vjenčanja dječaka, profesora na svučilištu davne republike
Na obrubu jutra riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog,
raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, smiruju ludost suprotnosti.

Negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Na izvoru dana
bljesak pripadanja ubrizganog u genome, u tragove božanskog nasljedstva,
u zagrljaj Erosa i Psihe, u gozbu ćula pod suzama svetog Lovijenca, u bitnost
u galeriji trenutaka, u onom malo ništa u kojem je rođenje, djetinjstvo i odraslost.

Njegov sin, bilo mu je petnaest godina, uz drugog tatu dobio je i drugu mamu.
Zavoljela sam tog nevinog dječaka, otvorena srca je putovao s nama vremenom,
darivao je ljubav u kojoj je rastao s mamom, naučila ga je voljeti tatu i sve njegovo.

Njegovi dolasci u naš svijet je uvijek bila gozba, zajednička skijanja u Alpama, šetnje
uz Švicarska jezera, putovanja u nama i njemu nepoznate krajolike, njegova znatiželja
i čuđenje u očima, a onda se dogodio rat, poslali smo ga prijateljima u Ameriku, maturirao
s odličnim dobio njihovu stipendiju za studij menađmenta, vratio se s diplomom stručnjaka
za nadogradnju znanja studenata ekonomskih fakulteta,

Danas mu je pedeset i jedna godina, živi u sretnom zajedništvu, sretna četvorka u
u Gradu pod Lovrijencom, njihovi osmijesi uljepšavaju naše godine, mjesece, dane.
dvije curice s inicijalima LJ, njihovi glasovi šalju dnevne poruke naslijeđene u genima,
Ono što svijet treba je ljubav, ono što čovjek treba je ljubav, ono što hrani dušu je ljubav.





Dijana Jelčić
- 09:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.02.2024.

Bila je to tiha noć...







Bila je to tiha noć, noć iščekivanja,
noć razmišljanja o porodu ljubavi,
noć razgovora o esenciji zbilje,
o bitku vjerovanja u anđeoski
nagovještaj rođenja djeteta.

Unosio si mir u nemir mojih misli,
slijedio moj let ka zvjezdama
i ne lomeći mi krila vratio
u tišinu svete noći.

kroz tvoju mirnu srčanost osjetih blagoslov
naslućujuće ideje u mreži pamćenja,
svjetlost u tami minulog.

Bila je to noć bdijenja i priča,
moćan bitak našeg zajedništva,
koraci mene k tebi i tebe k meni…
u ponoćnom titraju danas u danas
zvona Petrove crkve objaviše ljepotu
Betlehemske svjetlosti.

Na usnama još uvijek lepršaju riječi, neizgovorene,
utkane u sjaj sunca, u snovitost našeg vremena.
Tragovi davne noći titraju ritmom budnog srca,
Svitanje je donijelo radost nebesku.





Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 24.02.2024.

Žig prohujalog vremena...







Jure Kaštelan, Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990
Danas je godišnjica smrti tog velikana hrvatske poezije… zahvalna sam mu… šapnuo mi je… pisanje pjesama je na početku talenat, a onda postaje pokora… ili zvuk čarobne frule koja budi nadahnuće…

Čarobna frula
Javi se u meni riječ
i brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
zvjezdano u meni zvoni.
o uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Jure Kaštelan

Imala sam sreću. On je o tim zvucima pisao u osvrtu na moju zbirku pjesama.
"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu... Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše..."

Nezaboravno je vrijeme druženja s njim. Upijala sam svaku njegovu riječ Darovao mi je zbirku pjesama. Pjesme nisu tipkane, objavljene su u originalu njegova rukopisa. Njegova fotografija je naslovnica zbirke. Na koncu mi je rekao, ostani znatiželjna i puna čuđenja, to će hraniti nadahnuće u tebi-







Znatiželja i čuđenje
titrav nespokoj u kojem pronalazim mir, volim postavljati pitanja sebi i drugima.
iako mnoge riječi koje izgovaram nemoju određeno značenje volim se igrati riječima,
iako su neka osjećanja neopisiva i neizgovoriva volim se čuditi toj bezimenoj bujici nutrine.
često pokušavam prevrednovati ustaljene vrijednosti, važem težinu misli, mjerim kakvoću sanja
određujem količinu osjećaja, kakvoća je vrijednija iako je njena vrijednost često nemjerljiva,
a količina ponekad postaje uteg kojeg se teško osloboditi. uspoređujem njihova značenja.
Neka odbacujem, neproduktivna su, titraju u sebi, a ne u meni, kovitlaju minus i minus,
a fizika sive tvari to nepodnosi, rastače ih u sjene uma, u prijetnje znatiželji i čuđenju.
volim ovojnice koje svjedoče snagu magneta, iskre energiju, sjedinju minus i plus u
protočnost valova i čestica nutrine. Šalju misli u nedohvatne daljine i vraćaju
predivne slike nepoznatih krajolika, nedotaknutih istina…
kada misaono zaronim u dubinu dodirujem santu leda, otapam zatomljena osjećanja,
dozvoljavam im da me vrate u dane tugovanja i duševne boli. Volim rasprsnuća
suhoparnosti i jednoumlja, u njima nema čuđenja, u njima je samo isprazno
nabrajanje osjećanja bez pokrića, bez vatre početka,
bez išta u postojanju ništa.

Znatiželja i čuđenje hrane nadahnuće u meni, ucrtavaju mi put ispod razine vidljivosti
koji je Kaštelan prepoznao u mojim prvim pjesmama.






Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 23.02.2024.

Sužanjstvo...







POĐI, MISLI
"Pođi, misli, na krilima zlatnim, poleti u domaju mi milu.
Pođi tamo u drage planine, tamo čežnje nam rodni je kraj.
Pozdravljam poznate jordanske žale, ponosne tornjeve sionske gore.
Premila, o Domovino moja, čežnjo srca moga, ti si jedina.
Harfe zlatne ne čuju se zvuci, žica tvojih ne čuje se glas,
samo spomen ...na sretna vremena tješi našu preveliku bol.
Nek zazvuče nam tvoji sad zvuci nove pjesme za sretnu budućnost.
Pođi, čežnjo, na krilima zlatnim, pođi u dragi naš zavičaj."

pjesma sužnjeva iz Verdijeve opere Nabucco.






Zadarski kanal je odisao sutonskim mirom, morske orgulje su
valovima dočaravale pjesmu robova iz davnina,
ništa se nije događalo, a događalo se sve…
starac je isplovljavao u dolazeću noć bez mjeseca,
pučina je obećavala dobar ulov.
Venera je objavljivala porod još nerođenih zvijezda,
želja je tinjala u neizgovorenom.
u pogledu, na usnama, u zagrljaju…

Prebirali smo po sjećanjima, odmotavali virtualne pergamente,
povijest rodoslovlja, bili smo daleko od događanja,
bjegunci iz stvarnosti,
pustolovi s mirisima prošlosti pred vratima budućnosti,
futuronauti u zemlji Međurječja, na tromeđi
planine, pustinje i oceana,
u kući dviju rijeka, u koljevki civilizacije,
klinastim pismom ispisana istina se zrcalila na zaslonu pamćenja…

Razmišljam o ne prolaznosti pamćenja…
Povijest je učiteljica života…
Jesmo li uistinu nešto naučili?
Misliš o nastajanju nove kule Babilonske?
Mislim na božju kaznu…
Na zbrkanost jezika i međusobno nerazumjevanje?
Da, pitam se hoćemo li uništiti ljepotu stvaranu tisućljećima...
Ne zamaraj se, pogledaj ljepotu zapadnog neba!

Nježni lazur se širio nad morem, slušali smo
u zvuku orgulja naš izmišljaj pjesme robova.
pozdravili sunce, mi sužnji nečemu
lahorastom a tako snažnom,
srcu koje pamti ljepotu.





Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.02.2024.

Crveno…








Marko Rothko, 25. rujna 1903.- 22. veljače 1970.
predstavnik apstraktnog ekspresionizma... U svibnju 2012. Rothkova slika Narančasto, crveno je prodana u aukcijskoj kući Christie's u New Yorku za 86,9 milijuna $, postignuvši rekord za sliku poslijeratnog umjetnika.
Predstavu američkog dramatičara, scenarista i filmskog producenta Johna Logana "Crveno" je u teatru Exit režirao Matko Raguž.
u Zagrebu je premijera Crveno, bila 31. 01. 2015...

U mističnom prostoru slikarevog ateljea, "Crveno" glumci utjelovljuju intelektualni razgovor briljantnog slikara i njegovog znatiželjnog asistenta Kena, koje igraju Siniša Popović i Filip Križan.






oduševila me predstava Matko Raguž nam je darovao plakat... tada napisah

U teatru crvena i crna, u vrtlogu iluzija oluja boja.
Vjetar, izmišljaj vječnosti, na sceni se događalo
prohujalo.

Ples slika, scenografija raskoša, zvon kristala,
žamor gostiju, vizija murala, tlapnja umjetnika,
bjeg od sunca, ljepota zatvorena u prostor
bez vremena.

Odustajanje od sebe i pitanje, može li tako
nastaviti?
Glazba nudi nadahnuće, ona iz gluhoće
ostavlja trag kista na platnu.

Gomilaju se oblaci, nestaje mu nutanje sunce,
žvakanje mraka, tmina crna se širi,
bjesni uragan svijesti,
ždere nadahnuće.

Vjetar divlja, polegnuće oprosta, slikar izmučen
olujom ne odustaje od crvene, od očiju u kojima
se rađa i umire njegovo djelo.

Na koncu gromoglasan aplauz zagrljaju
glume i slikarstva, snazi umijeća umjetnosti,
napuštali smo teatar bogatiji njegovim snom i
tužniji njegovom sudbinom.






Mark Rothko je na današnji dan izvršio samoubojstvo. Buketom crvenih ruža i jednom naranđastom.
umjetniku u čast završavam ovo sjećanje na njega i njegovo djelo.


Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 21.02.2024.

O uspomenama...





Ćutjet ćeš ljubav...

Da bi se dušu opilo ljepotom
Iz njena srca valja piti riječi
Jer svaka je pjev i svaka liječi
A ne stigneš li opet si za plotom

Ne znaš li živjet s njenim zlatnim mottom
Izdrži srce i kad je kraj svijeći
Svjetlost će zgasnut i ti ćeš puzeći
Tminom ogrnut skroz zalutat potom

Ali ne kloni dok su ispružene
Ruke joj spram tebi ma bilo tko si
Časne i tople s nebom udružene
Eno ti hrle mekanošću perja
Vjeru osnažit sa suncem u kosi
I kada plane grimiz predvečerja

Ćutjet ćeš ljubav što te sretnog nosi… nosi

Roko Dobra... sonet s akrostihom Dijani Starčević iz njegove zbirke Put mora
rođen 1930. preminuo 2017. bloger@sjaj oriona








U uspomenama tragovi iskona,
u fotkama djetinjstvo i osmjesi praotaca.

Osluškujem titraje klasja, šum valova,
tišinu močvare, jecaj vjetra, govor rijeke.
U krošnji vrbe šumi zakletva vjernosti
u bolu i sreći.

Vrijednosti su nevidljive,
kriju se u osjećajima,
u nemjerljivosti srčanih otkucaja,
u osmijesima, u očima.
Uzaludno je tragati za znacima.

Kada se srce, kao svijet od stakla,
rasprsne u tisuću boli, pamćenje
daruje bdijenje u sjećanjima.
Šapuće neprevodive riječi,
riječi valova, zova mora,
mirisa pinija i romora
poezije drevnih
oceana.






Slonovi donose sreću rekoše mi znalci, ljudi znaju reći
oni koji su sretni u prvih sedam godina braka biti će
sretni zauvijek...
pod drvenim slonom fotka, draga uspomena,
s prijateljima smo slavili sedmu godišnjicu
zajednićke sreće.
Danas smo u trideset i sedmoj...

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 20.02.2024.

Umro je pjesnik slobode i svjetlosti...







Danijel Dragojević pjesnik, esejist i prozni pisac, rođen je 1934, napustio nas 2024

Moćne su zbirke Danijelovih zaigranih uvida, šetnji ili tihih tumačenja.
Sve se otvaraju poput prozora, sve su sačinjene od tako blagog svjetla,
kao da niti su i gdje počele niti će ikad završit. On je pjesnik svjetlosti i slobode.


Sloboda

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Dragojević Danijel





Tako je i Dragojevićevo Kasno ljeto zbirka njegovih tema
njegova svjetlost, njegovi gradovi i njegov otok,
pune onog toplog, neuhvatljivog, nevidljivog,
a dragocjenog, zgusnutog u trenutak u kojem ljeto traje i vječno je...
Svaka njegova zbirka, a imamo ih sve, je dragulj u našoj biblioteci,
dašak njegova Mediterana, njegova otoka i cvjetnog trga...
tu smo ga susretali, za razgovor uvijek spreman...
upitah ga, smijem li njegove pjesme stavljati kao izvor mog nadahnuća,
nasmiješio se stilizirao Kaštelanov stih... ako sam je izvor ti budi česma...

Nesanica

Nesanica traži nešto, neku pojedinost,
Riječi, boje, imena, sjaj. Nesanica čeka
Nešto, a dolazi joj sve. Tuče sat i mračno je,
Neću sve, kaže ona, sve neka se vrati odakle
je došlo. U nekom katalogu vidjela sam obilje
nagnuto prema postanku, mnoštvo boja hoću,
u velikom rječniku susrela sam riječi, priče
iz neposredne budućnosti, riječi hoću.
Svijet hlapi gore, dolje i na svim stranama,
sama i napuštena, nesanica želi željeti.
Nesanica ne zna gdje je i što čeka. Ona je
Žalibože. Njezin sat kuca.

Danijel Dragojević





Pticama je bilo tijesno u njegovoj glavi, riječima ih je puštao u slobodan let.
Napustio nas je pjesnik slobode i svjetlosti
neka poćiva u miru, bez nesnica...

Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.02.2024.

Tankoćutan imperativ…







Bila je ljetna noć, na žalu još topao pijesak,
bez daška vjetra more je bilo zrcalo noći,
nad nama i pućinom zvijezdano nebo,
a Kantov nježni imperativ je zatitrao
sjećanjem na dane odrastanja.
odgojem u krilu djetinjstva.

Oči neba su tišinom zlatnog sjaja kazivale našu
nedjejivost od srca umijeća svake umjetnosti.
Kazivali smo pjesme, narušavali tišinu
molitvom ikoni poezije, našem
zakonu ćudorednosti

Stihovnica naše zbilje pisana osmjehom prolaznika,
zagrljajima prijatelja, prozom dnevnih vijesti,
htijenjem ljudskosti, ushitom mira, suncem
na obzoru svijesti, komadićem plavog
neba i anđelom na prozoru.




i snagom tihe pedagogije naših roditelja...

Dijana Jelčić... prvu sliku mi darovao prijatelj meteorolog iz zvjezdarnice Greenwich
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.02.2024.

Varka neba...








Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu
pustolovinu beskrajem, a Venera je,
pod velom večernjice, dotaknula
tamnu stranu mjeseca i otkrila
varku neba.
.
Opijena istinom vidjeh
u noći mlađa pun
mjesec.

Osjetih plimu i oseku ritma srca,
moć ljubavi, vidjeh mjesec
u tvojim očima,
rekao si
U mom je životu prije tebe bilo mnogo žena,
lijepih žena. bilo je i vina koje darivah
ženama prije tebe.

odgovorih
Svatko je nalik na svoju ljubav
ako ptica voli, ljubav ima krila,
ako mačka voli ljubav ima kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida.


Boginja lova je vodičica mojim lutanjima
tragom mjesećine, a boginja ljubavi
mi je odala tajnu noćnog lutalice,
tad tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao rastopljeno sunce i
cvjet jedan planu za svo
ono što je ostalo u tami.
za sve što nije cvalo
u jednoj ruži cvatu
sve uvele ruže.




i malo mog kiča u ovoj nedjelji... sretna vam bila...



Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 17.02.2024.

Bez obećanja...







Na Campo dell Fiori 17. 02, 1600 smaknuće gorućom brezovinom. Njegove zadnje riječi, njegovo poslanje nama, rođenima tri stoljeća kasnije.

"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti. U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."

Giordano Bruno




pročitala sam mnogo od Giordana Bruna,
možda zbog njegove opsjednutosti Dianom,
ljubavi bez obećanja, ljubav na djelu u trenuku,
u onoj božanskoj iskri koju svaki čovjek nosi u sebi...

Bila je jesen, sunce je danima zaboravljalo svitanja
Kiše su stigle prerano, ispirale boje ljeta i dane
odjevale sivim koprenama. Iz maglovitog
oblaka je izranjalo lice, ponestajalo mi
hrabrosti za susrete sa izmišljajem,
a bojala sam se da ne ubijem san,
da ne ugasim žižu božanske
moći u zrnu srca.

Giordano je u herojskim zapisima sanjao Dianu, krvnici mu ubili san
Proproglasili ga heretikom, kasnije rehabilitirali, priznali moć
njegovih istina, uzdizanje čovjeka na pijedestal božje
tvorevine... eto, ipak ljubav bez obećanja.






Nisam ubila san.

Dijana Jelčić
- 08:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 16.02.2024.

Nedohvatno, a nepobitno...








Do iznemoglosti upijah sjaj noćnog lutalice.
lutah zatomljenim uspomenama,
lednicom zbilje…

Izlijevala se uzročnost vremena, slijed događanja,
zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu,
u nedosanjanim snovima, u traganju
za istinom početka.

Svjesno zaronih u dubine, do kraja sante leda,
iz posvjesti izroni val, zatalasa pućinu zbilje,
u prizmi svijesti ozrcali moć svjetlosti
u vremenu traganja.

Oduzeh mislima moć, utjelovih san bez utvara,
naša nagla ljeta prepuna smisla, okno dolazećeg.
budućnost, nedohvatnu, a nepobitnu kao i prošlost.
Dosanjala sam nedosanjano, bila u nedhvatnom,
ali nepobitnom kao u srcu minulog oda radosti.
možda se ipak jutros vratismo iz budućnosti?
tko zna?...




Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2024.

Danas je dobar dan...






Nad gradom postelja sunca,
tankoćutan obred zenita,
slijed dnevnih postaja,
koračanje ka sutonu.

U raskoši trenutka vedrina svijeta,
niska slika u očima.

Redaju se cvjetni perivoji,
rijeka prepuna romora,
omeđeni prostori
i uspomene.

U pamćenju posložena sjećanja,
jučer zgusnuto u titraj srca,
u želju za otkrivanjem
tajni mjesečevih
mijena.

U noći punog mjeseca mijena osjećanja,
u dašku prisnosti i bljesku snovitosti
sjaj ponoćnog sunca briše granice,
daruje radost željene blizine.

Danas je četvrtak, kroz kapi iutarnje rose
vidim sunce na svačemu, u tvojim očima,
bljesak minulog vremena,
iluminaciju istine.





Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 14.02.2024.

Minula su mnoga Valentinova ...






JABUKA S ORMARA SKOTRLJALA SE NA POD.
TAKO; SKUPI SVOJE STVARI I IDI !!!.
NASLONILA SE LEĐIMA NA VRATA I POVIKALA OČIMA:
»ZABOGA, MOLIM TE, NE»!
NO JA SAM ODMAH ZNAO DA MI JE TOGA DOSTA;
USTAO SAM, PODIGAO JABUKU,
ZAPRAŠENU I JOŠ ZELENU I POLOŽIO JE ZA STOL.

Jesmo li trajali u viru uzdaha, u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li iluzija vječnosti, iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova ili zbilja očiju boje meda?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh, uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

NIJE PRESTAJALA MOLITI, PRIŠLA JE STOLU I PLAKALA.
GLEDAJUĆI U MENE, BRISALA JE JABUKU I PLAKALA.
DOK NISAM REKAO:
»OSTAVI TU JABUKU I IDI»!

Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima,
bio si poeta moje snovitosti, u zbilji potapljan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja, oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.
Spuštao se na hrid, darovao mi suze umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena, urlao u krošnji spoznaje.
Bio si rapsod na stazama noćnih lutanja, nestvarno
stvarno htijenje uzaludnih nadanja, utjelovljenje voljenja.

DOGAĐAJI SU SE ODVIJALI KAKO SAM PREDVIĐAO.
ŠTO MARI AKO PO DRUGOM RASPOREDU !
OTVORILA JE VRATA, PROBLIJEDIO SAM I REKAO:
»OSTANI»!
ALI ONA JE SKUPILA SVOJE STVARI I OTIŠLA.
JABUKA S ORMARA SKOTRLJALA SE NA POD.

U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji oćutih ljepotu
bezimenih godina, nisam ih brojala.
Nije bilo važno, osjećala sam, sudionici smo svih oblićja
ljubavi, svih sučeljavanja, svih nesuglasja i suglasja,
vrijeme nije radilo protiv nas. Iza nas je vrijeme karnevala
ispred nas vrijeme korizme, istost dana ljubavi i pepelnice,
minula su mnoga Valentinova, kazivali smo nijanse ljubavi.
na sceni našeg vremena.





Z i D Jelčić... Z je kazivao pjesmu Miroslava Valeka
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 13.02.2024.

Zov tišine...








Ponekad u snu odlutam izvan panorame pogleda,
napustim svijet svrhovitosti, letim, nestajem
iza oblaka, iza zvijezda čujem tišinu,
razumijem govor kamenih spavača...
susrećem bijelu golubicu sa znakom mira u kljunu,
usnulo sunce i zimsko praskozorje prepuno
topline sjećanja…
sjeverno nebo tka bijeli omotač oko svitanja,
igra svjetlosti i sjena obznanjuje rađanje mlade zore.
početak profanog vremena, noćašnji san dodiruje budnost,
ljepota traje, vjetar dolutao iz kozmičkog vremena
gasi sjaj očiju neba, iz kaleža buđenja vadi
tišinu bijele svjetlosti.

Tišinu razbijaju zvona Petrove crkve,
poziv na zornicu, a onda opet zov tišine…
stavljaš ruke na moja ramena, srce mijenja ritam,
osjećam njegovo disanje.
kako srce diše?... čime? pitaš
U snu uđoh u nekropolu stećaka. Nekromant je tišinom budio srce,
pozivao na putovanje našim vremenom, doživjeh vremeplov,
osjetih promjenu njegova ritma, zaborav nekih otkucaja
srce je slijedilo zov tišine.





Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.02.2024.

Zov ljubavi...








Kraj tanana šadrvana gde žubori voda živa
šetala je svakog dana sultanova ćerka mila
Svakog dana jedno ropče stajalo kraj šadrvana
kako vrijeme prolazilo momče blijeđe blijeđe bilo
Pitala ga jednog dana sultanova kćerka mila kazuj
ropče odakle si iz plemena kojega si
Ja se zovem El Muhamed iz plemena starih azra
što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube.
Heine

Veljača je mjesec ljubavi, rekoše nam mačkoljubci,
Valentinovo je dan zaljubljenih, rekoše znalci, a
kad zaljubljenost izrodi najplemenitije stanje
u kojiem tonemo u san, budimo se, radimo,
neopisiv tek osjetljiv osjećaj kojem je
Heine napisao pjesmu.

To je energija o kojoj je pisao Goethe u Faustu,
Bulgakov u "Majstor i Margarita".
Prelamanje te moći u prizmi osjetila,
njeno zrcaljenje u svjesti zatvara
krug našeg življenog života.
Tko uspije u sebi stvoriti
most između osjećaja
i misli, taj je uspio
predrasude
pretvoriti u emocionalne vrijednosti,
zauvijek slijediti ritam srca i
slušati zov ljubavi...






Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.02.2024.

Zov osmijeha...






U svetištu orgulje titraju san, u krstionici blagoslov,
na čelu poezija kapi, moj plač i zov njihovih osmijeha.
Sjećam li se trenutka uvođenja u svijet rođenih
ili je to samo priča koju pamtim?
Na rukama majke toplina zbilje, šapat anđela i
zaborav minulog vremena. Moj ulazak u svijet
sjećanja na Venerinu objavu noći snoviđenja
i Danicin osmijeh danu u kojem se budim.

Privid prvog zagrljaja, svodovlje vječnosti i osmijeh neba.
Svjetlost uramljuje prostor rađajućeg dvojstva.
U sjećanju titra stara pjesma…

“Možda je zapisano u zvjezdama
ili sam prvim plačem šapnula tvoje ime,
ako postoji magična ruka sudbine
što Kupidu darova strijelice
za naša srca je odabrala
neuništivu.”

U nama zov osmijeha, među srcima božanska ruka gradi most vjerovanja
u sakrament ljubavi.




Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2024.

Zov svitanja...






Venera se smiješila. Zatitrao je suton, poziva u lucidan san,
a ruke sijača zvijezda daruju zvuk zaboravljenih riječi,
da razumijeno govor tek probuđenog cvijeća,
da umjesto usnulih trava u krošnji vrba
čujemo cvrkut sretnih ptica i
vidimo na sceni jutra
sjaj Danice...





Promatram nabacane knjige u radnom kutku.
hrpa istinskih riječi, čitanih, dočitavanih,
zapamćenih nekih zaboravljenih.
Na TV-u vijesti iz kulture znalci
kazuju istinu o snazi i ljepoti
Krležinog djela, izazov
dočitavanju, obnovi
zaboravjenog.

Bijela svjetlost uranja u sobu i razotkriva
moju neurednosi čujem zov naših svitanja,
nezaboravnu glazbu riječi kazivanih iz srca
srcem srcu, govorim srcem vama dragi prijatelji.





Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2024.

Zov prastare čistoće....








Tražila sam riječi, obranu u bezosjećajnim nanosima boli,
u sazvučjima bijesa i tuge, u pitanjima bez odgovora.
u izvanjezičnom prostoru, urliku vjere i nevjere.
Iznošene su činjenice bez pokrića.
Jednočlana porota je odlučivala.
Zar je sve bila zabluda?
Istina gurnuta u zaborav?
riječi su kao izbezumljene ptice tražile gnjezdo spokoja.
uzaludno pokušavale smirit, vratiti vjerovanje u san.
Titrala je punina praznine, gušila uzdahe,
Uzaludno je bilo poricanje grijeha,
opijelo nečem zaboravljenom.







Neizgovorene riječi, bjegunice iz zbilje,
provlačenje kroz tjeskobu patnje,
o ljubavi velika tišina, šutnja
I želja da ožive uspomene prizorom starih priča.
Dvoboj bezdana i srca, tužna i bezdušna moć izdaje,
bol rastanka, odlazak bez povratka u gnjezdo tugovanja,
u traganju za izvorom ljepote ukorićih to bolno svjedočanstvo.







Trinaest godina kasnije, na obzoru dana začuh zov prastare čistoće.
šapat ljubavi, osjetih njeno tkivo u snovima. Na ljestvama zbilje
stoluje život bez davnog pitanja... odakle dolazi ljepota,
osjećam u nama je.

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.02.2024.

U odsanjanom snu...








„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam posrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“

Jorge Luis Borges.






U ekliptici sunca istina, početak bez kraja,
znak beskonačnosti u konačnosti trajanja,
ljepota u trenutku ushita.

Svijest u porama vječnosti,
Alef… prvo slovo Kabale
i Borgesov san.

U vjetru šapat vremena,
na pjesku suza umrle
školjke. Umire lijepo,
rađajući ljepše.

Iz sutonske omaglice izranja Venera,
umire dan, rađa se noć, urušava se
sunčana svjetlost, do sjaja jutra
moć srebra mjesećine.
U ljubavnom činu
nestaje bezimeno ništa.
U Alefu početak beskraja,
u beskonačnosti zov ljubavi.

Ti i ja
u bjelini svitanja,
u sunčaniku zenita,
u sjaju zlatnog sutona,
u divnom odsanjanom snu .




Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 07.02.2024.

Tkalja...






Arahna je bila smrtnica u grčkoj mitologiji najtalentiranija tkalja. Bila je poznata po tome što se hvalisala i što je glupo izazvala grčku boginju Atinu na takmičenje u tkanju nakon čega je bila prokleta da živi kao pauk i hrani se svilom koju sama tka.

arahnoideja, paučinasta zaštitna ovojnica što ovija mozak i leđnu moždinu,








U snu zatitra misao, uznemiruje, struji koridorima svijesti,
nestaje u labirintu pamćenja, progoni me kao nemir,
prati kao sjena, gluha kao tetrijeb pleše u
moždanim vijugama, pokušavam je
odagnati,vratiti se mirnom snu,
nedozvoljava, srlja u dubinu.
predajem joj se, dozvoljavam joj da me obuzme,
da razagna nagomilanu obranu, da pređe u spoznaju.

želim je pretočiti u štivo, živa je,
osjećam u misaonom režnju
nastajanje njenog paučinastog tkanja
nagovještaj neostvarivosti, ne pretači me u riječi,
to su riječi koje bole, ostavljaju okus gorčine,
a poslije se javlja kajanje,
bila je kao u legendi Arahne, nahranila se
samostvarajučim tkivom, misao je samu sebe smirila.
Utonuh u miran san. …






Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 06.02.2024.

Ruže su jezik ljubavi...







Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !

dijelovi pjesme "Svetkovina ruža" Tin Ujević






Zidna ura otkucava vrijeme, mirno nedjeljno predvečerje, bude se sjećanja.
Djetinjstvo, nedjeljne večeri su u našoj kući bili sretni trenutci zajedništva,
obavijeni tatinim prebiranjem po pijanu, majčinim osmjehom, noninim
delicijama i nonićevim tajnovitim pričama.
Ruže su mirisale godišnjim dobima, Zavoljeh već tada
njihov miris i sjaj njihovih latica. Obilježile su moje
djetinjstrvo. Osamnaest crvenih ruža opisah u
pjesmi. Daogodila se prva ljubav, a bila je
tek zaljubljenost ugašena navikama.
Kasnije se događalo vrijeme koje
nazvah olujom ruža.





Osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi
i spoznajem, nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz
trenutka u trenutak bilo zaljubljenih, umornih, tužnih, nesigurnih,
odlučnih i sretnih, Danas u ružama pronalazim ushit bliskosti,
a bijah tek nesigurna titrajuća struna u oluji ruža,





Vrijeme oluje ruža je davno završilo.
U buketu mojih godina ruže su jezik ljubavi!!!

Dijana Jelčić





- 08:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.02.2024.

Cjelina...







Odživjeli smo mnoge priče, slijedili vrtlog vremena i sudbine,
zaustavljali pred slikama u galerijama Zagreba, Pariza
i Züricha, u Firenci se divili moćinoj alegoriji proljeća
bili čuvari tajni u hramu prijateljstva, bili branioci
na barikama časti.





Što je dobro, a što zlo? Ima li vidljive razlike?
vidljiva je na umujeću umjetnosti slikarstva,
oslikan Amor iznad drva dobra i zla
kao obrana boginjama.


Jesen smirajem uranja u vrtlog ljeta, zima
hladnoćom briše ljepotu jesenjih boja,
radost proljeća pobjeđuje hladnoću,
cjelina življenih dana je vrjednija
od sume njenih djelova,

Sandro Botticelli, njegova slika zaokružuje
dobro i zlo epohom rimske mitologije u cjelinu




Alegorija proljeća, Sandro Botticelli, oko 1482. tempera na dasci,
galerija Uffizi, Firenca


Dijana Jelčić
- 10:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2024.

Veliki odlazak...






TEATAR ERATO / TEATAR &TD, Zagreb... VELIKI ODLAZAK
Rađeno po drami Thomasa Bernharda Minetti.
Dramu je preveo i za izvođenje adaptirao u monodramu Zdenko Jelčić,
za svoj odlazak s dasaka koje život znaće...
Premijera 03. 02. 2015... kružna dvorana kazališta ITD je bila krcata, na domijenku osmijesi, čestitanja...
ljubav je titrala u zraku...





Gledala sam ga na sceni, slušala njegov glas,
bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova
pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan
raspuknućem iluzije i nošenjem maske koju skriva u plastićnoj vrećici.
Kao zlatno zrno na dlanu trenutka, put u nutrinu tugovanja glumca
koji se oprašta od vjerovanja u klasike,
u vizije iznjedrene iz pera stvaraoca teatra…
u svakoj izgovorenoj riječi se krio svijet vilenjaka oživljenih u foajeu hotela,
u stvarnosti te silverstarske noći,
u noći oproštaja sa prohujalim vremenom, noći uranjanja u kraljevske privide novih svitanja,
Čekanje na direktora teatra i ostvarenje želje. Nakon trideset godina, ponovo igrati kralja Leara.
A Kralj Lear je maska, Minetti nosi masku trideset godina i čeka trenutak
izlaska na scenu velikog teatra... Direktor ne dolazi, glumac kazuje
svoju istinu.


Bio sam mlad kad sam se sunovratio u ubitačnu umjetnost glume i sam sebe smrtno ranio...Umjeće glume....Umjeće koje smrtno ranjava....Čujete li vi to:Umijeće koje smrtno ranjava...?...A...? Nema više takvih koji bi se dobrovoljno smrtno ranili...Mi tavorimo odbačeni od društva koje se predalo, koje je odustalo od boli, koje više ne zna samo sebe smrtno raniti.«Kazalište, kaže Hamlet, eto zamke u koju ću uloviti kraljevu savjest.»
Kazališna umjetnost je podlost , dragi moji...Prođe...i...čime se onda baviti...? Negromancijom? ..prizivanje duhova, spiritizam, čarobnjaštvo...
Otimanje vremena smrti...



Pod reflektorima je izrastala osobnost razgolićena do nagosti duše,
do krhotina preostale ponositosti čovjeka koji je volio i voli umijeće glumišta.
Čarolija izgovorene riječi, izdaja direktora koji ne zna nositi osjetljivu kožu
glumca, zanositost odmaka od stvarnosti i prsnuće boli odjeveno tišinom nutrine,
prekriveno vanjskim mirom iza kojega se kriju nutarnji nemiri,
navlaćenje maske, ispijanje kukute u zadnjim trenutcima vremena,
umiranje Sokratovom smrti, umiranje zbog neodustajanja od ideala,
umiranje pod snijegom novogodišnje noći na klupi pored koje prolazi mladost
i pod krinkom veselja uzvikuje... glumac tavori odbaćen od glumišta.





Jedan sićušni djelić našeg života se odigravao na sceni. Pljesak publike me vratio u stvarnost.


Dijana Jelčić
- 08:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 03.02.2024.

Dogodilo se davno...






Večer poezije na terasi nama omiljenog kafića Potepuh,
uz prigušenu svjetlost zagrmio je glas glumca,
pjesnika i prijatelja Enesa Kiševića.
Pričao nam je o rodnom Ključu,
o rijeci Sani, djetinjstvu, o roditeljima i braći.
Bio je negromant, zazivao je duhove prošlosti, prizivao duhove
naše mladosti koja je prošla u hipu ne davši nam vremena da ostarimo.

Uživali smo, čitao nam je svoju poeziju punu suza, planina, rijeka, mora i ljubavi.
Čitao nam je poeziju Česlava Miloša, Tina Ujevića, Paula Celana…
redali su se stihovi… glumac u pjesniku je čarobirao na sceni,
bila je to alkemija spajanja sa dušom pjesama.
Enes je utjeljovavao poete darivao im dušu i tijelo.

A onda je iznenada, pogleda uperenog u mene, pročitao moju pjesmu...

Jesmo li trajali u viru uzdaha, u jauku rebra, u vrisku rađanja?
Jesi li iluzija vječnosti, iscijeđen iz ruke stvoritelja, poslanje bogova
ili zbilja očiju boje snova?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh, uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?
Nas dvoje, beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni.








Zanijemila sam od sreće, a Z. je rastežući se rekao, svaka ti čast, ugura Enes tebe među pjesnike…

Poslije takvih večeri dogodi se novo svitanje ljepote na obzoru svjesti.
Zaiskre konture nečeg nedosanjanog, dobrota ljudskih nutrina
kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine.
Postajemo hazarderi u igraonici sreće, uzdižemo stijeg
pobjede nad zlim slutnjama, sumnjama i strahovima,
ostajemo djeca radosti i sreće…






Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 02.02.2024.

Načelo našeg vremena...







U bjelini svanuća dašak sna, osmijesi na licima,
očaravajuća tišina svitanja, prva jutarnja kava,
ponavljajući obred budnosti. Na TV jutarnje
vijesi, nutarnja gluhoća i slijepilo moćnika
svijeta, urlici lažnih obećanja i glasnih
sučeljavanja ubijaju ljepotu jutrenja.
Vraćamo se tišini mladog dana.

Na horizontu mlade zore sjaj Danice,
svjedočanstvo Venerine putanje,
poveznice sutona i svitanja,
dokaz vjekovanja
ljubavi.

Ljubav stoluje u riječima kazanim
sa raspela na Maslinovoj gori,
u uzdizanju čovjeka ka bogu,
u kristalnoj kocki vedrine,
u pruženoj rući prijatelja,
u ritmu srca ruže
načelo našeg
vremena.




Tko osjeća ljubav taj nosi cijeli svijet u sebi...


Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.02.2024.

Razmišljanje i dvoumljenje...








Moje razmišljanje i dvoumljenje ispisah na današnji dan 2019.

1986 i 1987 ukorićih dvije zbirke pjesama,
Osamnaest crvenih ruža i Odakle dolazi ljepota...
2014, Mostovi pod kojima se budim i Nestvarno stvarni.

Pisati sam počela u djetinjstvu, skupilo se na tisuću tekstova,
pjesmica, pjesmuljaka, pjesama i poezije u prozi, zadnjih par
mjeseci sam okovana u "kućni pritvor", razlog, suma godina moje majke.
s 95 moćan mozak, jako srce i slabašno tijelo, a još uvijek zna što neće...
neće u dom za umirovljenike... za bonicu nije... ostaje kućna njega i ja,
u trenucima "slobode" lutam arhivom, ramišljam i dvoumim...
je li vrijeme za još jedno ukorićenje?

Možda bi mi to pomoglo da ublažim istinu o maminom tihom umiranju,
igram se fotkama i slažem kolaže od novonapisanog i dvoumim... ukorićiti ili ne...
razmak od dvadeset i nešto godina među izdavanjima bile su
dobar odmak, iznjedrie jednu drugaćiju mene, ali ipak,
moja vječna tema je ljubav...
Pročitah Kaštelanom osvrt o prvim zbirkama, Kiševićeve osvrte
o onima iz 2014, bezimena osjećanja su krštena imenom,
ljubav je to... odluka je pala... neću više ukorićavati napisano, ali pisat hoću.

Mama je zaspala zauvijek u svibnju te godine, naučila me voljeti,
genetikom mi darovala osjećaj osjećanja ljubavi...

Proljeće je još uvijek daleko, zima je, a neka, u ovoj jesni,
zalutala ptica taknu tišinu, ukaza se sjaj usjeklina u
vremenu, probudio uzbuđenja prvih pripadanja,
onu tihu vatru u kutovima sjećanja
zauvijek pohranjenu.
Prošlost na međi trenutka,
okusi naših previranja,
mirisi želja, tonovi
svitanja i moć
uspomena.






Dijana Jelčić
- 09:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>