Razmišljanje i dvoumljenje...
Moje razmišljanje i dvoumljenje ispisah na današnji dan 2019.
1986 i 1987 ukorićih dvije zbirke pjesama,
Osamnaest crvenih ruža i Odakle dolazi ljepota...
2014, Mostovi pod kojima se budim i Nestvarno stvarni.
Pisati sam počela u djetinjstvu, skupilo se na tisuću tekstova,
pjesmica, pjesmuljaka, pjesama i poezije u prozi, zadnjih par
mjeseci sam okovana u "kućni pritvor", razlog, suma godina moje majke.
s 95 moćan mozak, jako srce i slabašno tijelo, a još uvijek zna što neće...
neće u dom za umirovljenike... za bonicu nije... ostaje kućna njega i ja,
u trenucima "slobode" lutam arhivom, ramišljam i dvoumim...
je li vrijeme za još jedno ukorićenje?
Možda bi mi to pomoglo da ublažim istinu o maminom tihom umiranju,
igram se fotkama i slažem kolaže od novonapisanog i dvoumim... ukorićiti ili ne...
razmak od dvadeset i nešto godina među izdavanjima bile su
dobar odmak, iznjedrie jednu drugaćiju mene, ali ipak,
moja vječna tema je ljubav...
Pročitah Kaštelanom osvrt o prvim zbirkama, Kiševićeve osvrte
o onima iz 2014, bezimena osjećanja su krštena imenom,
ljubav je to... odluka je pala... neću više ukorićavati napisano, ali pisat hoću.
Mama je zaspala zauvijek u svibnju te godine, naučila me voljeti,
genetikom mi darovala osjećaj osjećanja ljubavi...
Proljeće je još uvijek daleko, zima je, a neka, u ovoj jesni,
zalutala ptica taknu tišinu, ukaza se sjaj usjeklina u
vremenu, probudio uzbuđenja prvih pripadanja,
onu tihu vatru u kutovima sjećanja
zauvijek pohranjenu.
Prošlost na međi trenutka,
okusi naših previranja,
mirisi želja, tonovi
svitanja i moć
uspomena.
Dijana Jelčić
|
