Zov osmijeha...
U svetištu orgulje titraju san, u krstionici blagoslov,
na čelu poezija kapi, moj plač i zov njihovih osmijeha.
Sjećam li se trenutka uvođenja u svijet rođenih
ili je to samo priča koju pamtim?
Na rukama majke toplina zbilje, šapat anđela i
zaborav minulog vremena. Moj ulazak u svijet
sjećanja na Venerinu objavu noći snoviđenja
i Danicin osmijeh danu u kojem se budim.
Privid prvog zagrljaja, svodovlje vječnosti i osmijeh neba.
Svjetlost uramljuje prostor rađajućeg dvojstva.
U sjećanju titra stara pjesma…
“Možda je zapisano u zvjezdama
ili sam prvim plačem šapnula tvoje ime,
ako postoji magična ruka sudbine
što Kupidu darova strijelice
za naša srca je odabrala
neuništivu.”
U nama zov osmijeha, među srcima božanska ruka gradi most vjerovanja
u sakrament ljubavi.
Dijana Jelčić
|
