Zov svitanja...
Venera se smiješila. Zatitrao je suton, poziva u lucidan san,
a ruke sijača zvijezda daruju zvuk zaboravljenih riječi,
da razumijeno govor tek probuđenog cvijeća,
da umjesto usnulih trava u krošnji vrba
čujemo cvrkut sretnih ptica i
vidimo na sceni jutra
sjaj Danice...
Promatram nabacane knjige u radnom kutku.
hrpa istinskih riječi, čitanih, dočitavanih,
zapamćenih nekih zaboravljenih.
Na TV-u vijesti iz kulture znalci
kazuju istinu o snazi i ljepoti
Krležinog djela, izazov
dočitavanju, obnovi
zaboravjenog.
Bijela svjetlost uranja u sobu i razotkriva
moju neurednosi čujem zov naših svitanja,
nezaboravnu glazbu riječi kazivanih iz srca
srcem srcu, govorim srcem vama dragi prijatelji.
Dijana Jelčić
|
