Zov prastare čistoće....
Tražila sam riječi, obranu u bezosjećajnim nanosima boli,
u sazvučjima bijesa i tuge, u pitanjima bez odgovora.
u izvanjezičnom prostoru, urliku vjere i nevjere.
Iznošene su činjenice bez pokrića.
Jednočlana porota je odlučivala.
Zar je sve bila zabluda?
Istina gurnuta u zaborav?
riječi su kao izbezumljene ptice tražile gnjezdo spokoja.
uzaludno pokušavale smirit, vratiti vjerovanje u san.
Titrala je punina praznine, gušila uzdahe,
Uzaludno je bilo poricanje grijeha,
opijelo nečem zaboravljenom.
Neizgovorene riječi, bjegunice iz zbilje,
provlačenje kroz tjeskobu patnje,
o ljubavi velika tišina, šutnja
I želja da ožive uspomene prizorom starih priča.
Dvoboj bezdana i srca, tužna i bezdušna moć izdaje,
bol rastanka, odlazak bez povratka u gnjezdo tugovanja,
u traganju za izvorom ljepote ukorićih to bolno svjedočanstvo.
Trinaest godina kasnije, na obzoru dana začuh zov prastare čistoće.
šapat ljubavi, osjetih njeno tkivo u snovima. Na ljestvama zbilje
stoluje život bez davnog pitanja... odakle dolazi ljepota,
osjećam u nama je.
Dijana Jelčić
|
