Zov tišine...
Ponekad u snu odlutam izvan panorame pogleda,
napustim svijet svrhovitosti, letim, nestajem
iza oblaka, iza zvijezda čujem tišinu,
razumijem govor kamenih spavača...
susrećem bijelu golubicu sa znakom mira u kljunu,
usnulo sunce i zimsko praskozorje prepuno
topline sjećanja…
sjeverno nebo tka bijeli omotač oko svitanja,
igra svjetlosti i sjena obznanjuje rađanje mlade zore.
početak profanog vremena, noćašnji san dodiruje budnost,
ljepota traje, vjetar dolutao iz kozmičkog vremena
gasi sjaj očiju neba, iz kaleža buđenja vadi
tišinu bijele svjetlosti.
Tišinu razbijaju zvona Petrove crkve,
poziv na zornicu, a onda opet zov tišine…
stavljaš ruke na moja ramena, srce mijenja ritam,
osjećam njegovo disanje.
kako srce diše?... čime? pitaš
U snu uđoh u nekropolu stećaka. Nekromant je tišinom budio srce,
pozivao na putovanje našim vremenom, doživjeh vremeplov,
osjetih promjenu njegova ritma, zaborav nekih otkucaja
srce je slijedilo zov tišine.
Dijana Jelčić
|
