U odsanjanom snu...
„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam posrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“
Jorge Luis Borges.
U ekliptici sunca istina, početak bez kraja,
znak beskonačnosti u konačnosti trajanja,
ljepota u trenutku ushita.
Svijest u porama vječnosti,
Alef… prvo slovo Kabale
i Borgesov san.
U vjetru šapat vremena,
na pjesku suza umrle
školjke. Umire lijepo,
rađajući ljepše.
Iz sutonske omaglice izranja Venera,
umire dan, rađa se noć, urušava se
sunčana svjetlost, do sjaja jutra
moć srebra mjesećine.
U ljubavnom činu
nestaje bezimeno ništa.
U Alefu početak beskraja,
u beskonačnosti zov ljubavi.
Ti i ja
u bjelini svitanja,
u sunčaniku zenita,
u sjaju zlatnog sutona,
u divnom odsanjanom snu .
Dijana Jelčić
|
