Marketing
Dogodilo se davno...
Večer poezije na terasi nama omiljenog kafića Potepuh,
uz prigušenu svjetlost zagrmio je glas glumca,
pjesnika i prijatelja Enesa Kiševića.
Pričao nam je o rodnom Ključu,
o rijeci Sani, djetinjstvu, o roditeljima i braći.
Bio je negromant, zazivao je duhove prošlosti, prizivao duhove
naše mladosti koja je prošla u hipu ne davši nam vremena da ostarimo.
Uživali smo, čitao nam je svoju poeziju punu suza, planina, rijeka, mora i ljubavi.
Čitao nam je poeziju Česlava Miloša, Tina Ujevića, Paula Celana…
redali su se stihovi… glumac u pjesniku je čarobirao na sceni,
bila je to alkemija spajanja sa dušom pjesama.
Enes je utjeljovavao poete darivao im dušu i tijelo.
A onda je iznenada, pogleda uperenog u mene, pročitao moju pjesmu...
Jesmo li trajali u viru uzdaha, u jauku rebra, u vrisku rađanja?
Jesi li iluzija vječnosti, iscijeđen iz ruke stvoritelja, poslanje bogova
ili zbilja očiju boje snova?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh, uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?
Nas dvoje, beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni.
Zanijemila sam od sreće, a Z. je rastežući se rekao, svaka ti čast, ugura Enes tebe među pjesnike…
Poslije takvih večeri dogodi se novo svitanje ljepote na obzoru svjesti.
Zaiskre konture nečeg nedosanjanog, dobrota ljudskih nutrina
kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine.
Postajemo hazarderi u igraonici sreće, uzdižemo stijeg
pobjede nad zlim slutnjama, sumnjama i strahovima,
ostajemo djeca radosti i sreće…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 03.02.2024. u 07:17 sati.