Bez obećanja...
Na Campo dell Fiori 17. 02, 1600 smaknuće gorućom brezovinom. Njegove zadnje riječi, njegovo poslanje nama, rođenima tri stoljeća kasnije.
"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti. U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."
Giordano Bruno
pročitala sam mnogo od Giordana Bruna,
možda zbog njegove opsjednutosti Dianom,
ljubavi bez obećanja, ljubav na djelu u trenuku,
u onoj božanskoj iskri koju svaki čovjek nosi u sebi...
Bila je jesen, sunce je danima zaboravljalo svitanja
Kiše su stigle prerano, ispirale boje ljeta i dane
odjevale sivim koprenama. Iz maglovitog
oblaka je izranjalo lice, ponestajalo mi
hrabrosti za susrete sa izmišljajem,
a bojala sam se da ne ubijem san,
da ne ugasim žižu božanske
moći u zrnu srca.
Giordano je u herojskim zapisima sanjao Dianu, krvnici mu ubili san
Proproglasili ga heretikom, kasnije rehabilitirali, priznali moć
njegovih istina, uzdizanje čovjeka na pijedestal božje
tvorevine... eto, ipak ljubav bez obećanja.
Nisam ubila san.
Dijana Jelčić
|
