dinajina sjećanja

srijeda, 31.01.2024.

U iskušenju nježnosti... i reće, Voljela bih tvoju knjigu sa svim tvojim zapisima da ih imam na jednom mjestu... neki vid poetskog dnevnika za čitanje u potrebi čišćenja duše... Grmio je tvoj glas, budio nešto bezimeno u meni. A onda dva desetljeća kasnije si me tiho pozvao na slavlje pripadanja svijetu tankoćutnih niti zbilje. Odlutah u magiju nestvarnosti, u prepoznatljivost dubina lednice, među znakove zaboravljenih žudnji, u godinama, od budnog uma, skrivanu želju pripadanju… Zaronih, dotaknuh dno, vidjeh otvaranje bisernice, odživjeh povratak u san nježne budnosti. Oćutih sve moje slabosti, osjetih buđenje uspavane ženstvenosti. U iskušenju nježnosti doživjeh uskrsnuće zatomljenih želja. osjetih moć nepoznatog htijenja, prepustih se svetkovini pripadanja i mekoći tvojih dlanova. Skinuo si ljubav s neba i krstio ono bezimeno u meni. Dijana Jelčić

utorak, 30.01.2024.

Herojski zanosi... Čitala sam ponovo Herojske zanose Giordana Bruna, prisjećala se vremena davnih previranja i davno napisanih tekstova Promatram lice pisca knjige.Te velike tamne oči mi, pročitanim stihovima, pričaju priču o nastanku ljubavi. Koncentriram svoj pogled na sliku, upijam konture lica sa fotografije i prenosim u pamćenje, a onda pokušavam projicirati njegovu sliku na bijelom zidu pored prozora. Moje misli postaju vrpca igranog filma koji očima predajem zamišljenom zaslonu ispred mene. Kao u Welsovom vremenskom stroju prolaze tisućljeća, destljeća, godine, mjeseci, tjedni, dani, satovi, trenuci. U trenutku se skupiše sve tvorevine svih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Ugoda se širi, sjedinjuje sa snovima očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih sjaj očiju boje sna, Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, spoznaja i ljubav, bio je san i java. Sve je nestvarno, a dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma, začuh muziku sfera. Pobratimstvo duša se događa pred mojim očima i u meni. sveti gral rođena sam u svijetu umjetnosti, danas dijelim život sa umjetnikom, naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i istina, naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostoru slobode, one slobode koju otkrivamo u sebi... još uvijek učim što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost, a što dramaturgija ljudskog mozga i osjećam, besmisleno je raditi bilo kakav kreativan čin ako nisi prošao, pakao. čistilište i raj i tako povezao sa cijelim svemirom... Bottichelieva ilustracija Božanske komedije... pronađena u jednom švicarskom antikvariatu... Dijana Jelčić...

ponedjeljak, 29.01.2024.

Sjetih se romana... U Joyceovom romanu „portret mladog umjetnika“ pronađoh istinu o pojavnosi ljubavi u trenutku njenog nastajanja, u središtu nutarnjeg labirinta je njen izvor, ljepota cjelokupnosti, njena simetrija u asimetriji zbivanja i njen izričaj. Ljubav je moć nemoći, mir nemira, tišina jecaja, sjaj suze na licu, biser u školjci, bjelina kojom svjetlost uranja u oči i prelama u spektar intimne impresije i sjaj sutonske i bljesak jutarnje zvijezde, nesanjani san i sanjana zbilja. Upijala sam svaku misao romana. Gledah zalazak sunca i odbacivah sve do tada bitno. Sjetih se, Dedalus se "okreće pozivu umjetnika riječima". Osjetih izazov. Oslobodih se skućenosti prohujalog vremena. U svitanju mladog dana doživjeh pucanje opne svrsishodnosti, oćutih kako se, iz ciborija noći, u svijest slijeva osjećaj slobode. Sjedili smo na terasi male kafeterije u Puli. Sjetih se romana. Portret mladog umjetnika se gubio u prividu njegova lika. Dijana Jelčić

nedjelja, 28.01.2024.

Kolektivna svijest... "Svatko od nas je u stvari cijelo čovječanstvo. Posegnuvši duboko u sebe, možemo doseći samu esenciju čovječanstva. Sposobnost pojedinca da bude osjetljiv na tu esenciju jest ključ promjene svijesti cjelokupnog ljudskog roda" David Boehm. Vjetar u stepskoj ravnici ubija tišinu, u prizmi vremena noć punog Mjeseca, u beskraju neba jecaj samotnjaka ledi krv. Herry Haller nas vraća u vrijeme drevnih ideala, osviješćuje razliku između svakodnevice i noćnih lutanja ka nutarnjem teatru u kojem oživljavamo privide. Ljubav ne postoji samo da nas usreći, postoji i zato da pokaže koliko možemo izdržati bez takozvane sigurnosti. Sigurnost je laž, a sudjelovanje u ljudskosti je nedjeljivost od promjena u nutrini, u moći spoznaje pravih vrijednosti, u kolektivnoj svijesti je naš otpor prema ludilu svjetskih moćnika koji polako, ali iznutra svjesno ubijaju svijet. I najnesretniji život ima svoje sunčane sate, pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće, Hesseova misao snaži nutrinu, osjećam nad životom bdije ljubav, kao univerzalno ljepilo što drži ljudska srca na okupu, otapa lednicu, kazuje, podsvijest nije đavolje čudovište nego lumin koji tinja i brani od hvatanja u mrežu prodavača magle, oslikava stazu ka zori zajedničke svijesti. poslanje nutrine obrazuje um i bori sa izazovima zla… Dijana Jelčić

subota, 27.01.2024.

Kronika sretnih trenutaka... Poznata kazališna redateljica, sveučilišna profesorica i spisateljica Snježana Banović svoje je reminiscencije na život u Zagrebu tijekom 1980-ih svela u Kroniku sretnih trenutaka. Spomenuti naslov njezino je šesto književno djelo. Osamdesete godine dvadesetog stoljeća postale su mitske – glazba, osjećaj slobode, popuštanje rigidnog socijalizma, tehnološki napredak, vjera u bolju budućnost, ali nadasve popularna kultura stvorili su vrijeme koje je bilo drugačije i jedinstveno. Snježana Banović rođena je u sretnom trenutku da živi Zagreb tih godina, grad koji “izranja iz sna”, u kojem “muzika dolazi iz podruma i krova”… te da bude jedna od aktivnih i važnih protagonistica novovalne scene, a poslije i kulturne i kazališne. Vrijeme je to u kojem su vrata omladinskih redakcija otvorena srednjoškolcima, u kojem vas profesorica književnosti uvodi u tajne feminizma, u kojem ne postoji distanca između publike i zvijezda, vrijeme u kojem se sve informacije saznaju na magičnih dvjestotinjak metara Duhanskog puta. “Snježana Banović pokazuje da i sjećanja mogu biti akribična! Nevjerojatno je njezino pasionantno poslagivanje detalja koje bi malotko tako točno zapazio, uz pomnju da činjenice, pune boja i mirisa, ne zatrpaju uvid u ono po čemu su uopće bile moguće. Ovo je knjiga o nastojanjima jedne generacije da se više kulturno, nego politički, rodi.” — Slobodan Šnajder Osamdesete godine prošlog stoljeća, nisam bila tu, bilo je to Švicarsko vrijeme, moje sudjelovanje u zajedničkoj ordinaci, Erika psihologinja, Elke psihoterapeutkinja, Beat ortoped i ja kineziterapeut, Proučavali smo povezanost psihe i ljudskog tijela, patologiju sindroma boli. Kronika sretnih trenutaka u zajedništvu traganja za uzrocima često neobjašnjih moćnih patnji naših pacijenata. Klasični prilaz tom nije bio dovoljan, bilo je kobno odvajanje tijela od psihe čovjeka, pogubne dijagnoze s dva rezultata psihički poremećaj i bol sindrom boli. Beat je posao knjigu, zapisivao reakcije pacijenata na prstima pronađene točke boli, Elke je pitala pacijenta osjeća li bol kao ubod nožem, iglom, kao opeklinu ili nekako drugačije. To drugačije je bilo svijetlo na kraju tunala, poveznica ka psihosomatskom traženju uroka. Trauma iz djetinjstva, tužan događaj u obitelji, nezadovoljstvo u braku, na poslu, među prijateljima, nesnalaženje u sve bržem ritmu svakodnevica. Zaključak je bio, čovjek je cjelina, nema psihičkih poremećaja, nego tek bijeg iz stvarnosti u lucidan san, nepostojanje u zbilji. Terapiju smo nazvali... Povratak u zbilju... a Beatova knjiga.. Trigeri ili okidači... je bila hit tih godina... Dijana Jelčić

petak, 26.01.2024.

Bljeskovi svijesti... Željala sam zaustaviti vrijeme, bezuspješan pokušaj otrgnuća strune vječnosti, neuspjela težnja ka vraćanju na početak, dani, tjedni, mjeseci, godine su odradili svoje poslanje, bili su tu i onda kada ih nisam spoznavala i onda kada sam lutala bespućem virtualnih susreta… Nezaustavljivost protočnosti trajanja me pomilovala istinom, nedoživljenost postojanja se ovila oko uma i guši sjećanja, razdire uspomene, krhotine nedovršenih slika se slažu u kolaž trenutka. Vidim razlomljenu viziju hrama, vjerovala sam u čuvaricu svetišta i na imaginarnom žrtveniku palila svijeću nečemu čega nije bilo. Spoznah zabludu, boljelo je, ali bol je znak života, obrana od zaraze gluposti… Riječi izgovorene na rubu pameti su bili rafali upozorenja, objava nestajanja sna. Pokušavala sam odgonetnuti zagonetku skrivenu među nabacanim rečenicama besmisla, utkanu u ponavljajuća značenja koja nisu zrcalila sintakse, nego bezumnost dijaloga, prazninu iluzije u koju sam vjerovala, zaustavih misli u vrtlogu bujice bijesa, vertigo tužne spoznaje me omamio, u polusnu odživjeh oproštaj, silueta ničega je nestajala iza zaslona svijesti budim se… potop ludila je završio… iz korablje uspomena izranjaju trenuci spokoja. Dijana Jelčić ć

četvrtak, 25.01.2024.

Kazuj osmijehom... U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao, pri njegovom sedmom osmijehu osmijenulo se nebo i rodila Psiha, u psihoterapiji osmijeh je melem mnogim ranama, u umjetnosti želja za otkrivanjem tajne njenog osmijeha. Moje prvo ljeto u dolini zelene rijeke, povratkom u svkodnevicu ispisah ono što nisam znala izgovoriti. Kad je dobio pismo zazvonio je telefon, njegov glas i Haftzova pjesma, Jednom će iz mog groba izrasti Bezbrojni, crveni tulipani. I gorjet će rumenim plamenom. Ne čudi se tome, o najljepša, Sjeti se koliki je silan žar Ljubavi tebi posvećene Gorio nekoć u živom čovjeku. Kad mrtav toliko plamti. Osjetih moć gorućih tulipana, na horizontu svijesti snagu poezije, ljeto se gasilo ocvalim dalijama, jata ptica napuštala staništa, tulipani cvjetali u klijetkama uspomena, nakon godina mirovanja srce je zatitralo drugačije osjetih ubod amorove strijelice Na sceni jeseni poezija kiša, na humku minulog sjaj dolazećeg, na oltaru vremena razigrana sjećanja. govori osmijehom, osmijeh ti dobro stoji kazivao si osmijehom, stajali smo na obali rijeke, u romoru kapi osmijeh našem vremenu. Dijana Jelčić

srijeda, 24.01.2024.

Postoji li mjesto gdje stoluje istina? ‘Razmjena mišljenja je neophodan uslov za svaku ljubav, svako prijateljstvo i svaki pravi dijalog.’ J. Borges Međusobno razumjevanje je temelj zajedništva. Razmijena mišljenja ne traži istost, nego traganje za istinom, a istina je često moćnica u obličju boli, tuge, straha. U haljama prosjakinje, bjegunice, prognanice blista sjajem nepobitnosti. Svjetlost se gasi u prebrzo dosanjanim snovima, u srcu koje zaboravlja da sreća nije u riječima nego u snovima, u ritmu cjelova i nježnosti zagrljaja. Naši razgovori ne počinju i ne završavaju. Traju i onda kada govorimo očima, dlanovima, šutnjom. Uz tebe putujem trgovima i čujem govor knjiga, cvijeća i ptica. Život je na ulicama Zagreba, Züricha, Pariza, Madrida. Snovi su iscrtani u Mimari, Louvru, Pradu, Figuerasu. Tamo naše iluzije ožive u slikama. Pitamo se u poetskom dijalogu postoji li mjesto gdje stoluje istina? Gdje se ono krije? Krije li se u stihu? Dok se svitanje bori sa ostacima tame i daleka svjetlost skida odoru noći, na obali sna, ljubav zbilju sanja. Dijana Jelčić,,, prva fotografija... moja mama i Sven Lasta u Antigoni

utorak, 23.01.2024.

Igra života i smrti… Na zidu naše sobe Metamorfoze mora, slike Vatroslava Kuliša, čuvaju sjećanje na jedan tužan dan našeg švicarskog vremena. 26. 12. 2004. morski val ubojica i kraj jedne tek započete romanse, ostali su ucviljeni roditelji i uspomena na godine veselja i sreće. Bili su mladi, sretni, ozbiljni, ponekad razigrano luckasti. Vjenčanjem su okrunili svoje želje i snove. Medeni mjesec su otišli slaviti na drugom kraju svijeta, u uvali Tajlandskoga mira. Stajali su na pješčanom žalu dalekog mora, promatrali neviđeni fenomen povlačenja mora nasukane ribe, u daljini nasukani brod. A onda užas, povratak mora, vodena planina stihijom unutarnjeg gnjeva zaustavi igru života i prosu smrt obzorom njihovih snova. Njihova tijela nisu pronađena, ne postoji humak za svijeće i cvijeće. Kćer moje prijateljice je bila na dalekoj plaži, ocean je postao njihov grob, u odaji tuge uz svijeće i bukete žalovanja smo kazivali epitafe njima. Na kapiji davno potonulog grada mlada žena plače, suze uranjaju u sedefaste školjke, rađaju bisere. On pustolov pred vratima neostvarene utopije u kojoj duša drevnih oceana na morskom pijanu jedva čujno njoj i njemu svira Mendelssohnov svadbeni marš. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 22.01.2024.

Razgolićeno srce... Skrivala sam se u njedrima tišine, neočekujući objavu svitanja promatrala ptice, pučinu i pješčani žal. Iza korote je kucalo razgoličeno srce. Između tišine i jecaja balada isplakanih suza. U kapi sjećanja davna iluzija, sakupljači bisera u pijesku uvale djetinjstva, nad pučinom zov galeba, izazov srcu za slobodan let u zagrljaj sanjanih dlanova. U valima mora buket želja, ljepota sutona i obećanje snovitosti u dolazećim svanućima. Ushićena obećanjem svitanja utonuh u lijep san. U praskozorju mladog dana vidjeh moj san u njegovim očima Dijana Jelčić

nedjelja, 21.01.2024.

Dan zagrljaja je Mecin dan... Obilježavanje dana zagrljaja pokrenuo je 1986. Kevin Zaborney, Odabrao je 21. siječnja jer se nalazi između božićno-novogodišnjih praznika i Valentinova. U ovom razdoblju je zagrljaj potrebniji nego ikad jer to razdoblje je, prema nekim istraživanjima, najdepresivnije u godini. Vrijeme korone nam je oduzelo zagrljaje s prijateljima, čak i rukovanja, ostale su riječi grlim te... Drhtaj utrobe svemira, jecaj kaosa, dodir božjih prstiju i porod Adama. Za zagrljaj je potrebno dvoje, utjelovljeno rebro ostvaruje san. Ljubav u očima, u pogledu koji razumije, u srcu koje tumači, zavežljaj sna. nestajem u snu, osjećam načelo iskona, zagrljaj svjetlosti i tmine. Danica u svitanju, Venera u sunoćju i muk vremena. Iza tišine tutnji svakodnevica, korona je opet tu, u pamćenju prijateljski zagrljaj, nadilazi zbilju postaje želja. Svaki dan bi trebao biti dan zagrljaja, pa neka budu virtualni... hvala ti na radosti koju nam daruješ svojim objavama sretno ti bilo sve dolzeće draga Meco... Dijana Jelčić i

subota, 20.01.2024.

To nešto što životom zovem... „Znam da velike povijesne tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa. Paralizirani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto već čekaju. Dok tako čekaju, jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali ja bih želio da vas ubijedim da čini mogu biti razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene…“ U mojoj osjećajnoj nemoći osjetih istinitost u ovoj Camusovoj misli… Promatrala sam ptice i iz njihovog leta odgonetala zakone gravitacije, od predosjećaja gradila čulnost za svijet oko mene, ali sebe samu nisam osjećala. Čula su se međusobno spoticala, sudarala s mislima i gubila sposobnost prelaženja u osjećanja. Ni jedan djelić tjela nije bio prisutan u samosvjesti. otrovana dahom samotnice razoružala srce, postala plijen razuma, stranac samoj sebi. Kao glineni golubovi, spremni za odstrijel, misli su izlijetale u sučeljavanja bez truna suosjećaja. A onda je Causova misao dotaknula osjećaje, osjećajući kako se otkucaji srca ubrzavaju, pomislih, srce je pehar u kojem ključa krv, srce je fontana nutarnje svjetlosti, srce je tajanstveni sveti Gral. maglovita slika viđenog se širila ubijala iluziju nemoći Počela sam se ostvarivati, djelići tijela su se skupili u cjelinu, ništa nije ostalo raspršeno u nepostojanju. Pronašla sam svoju prisutnost iza zrcala svjesti, oćutila postojanje u geometriji tijela. Boje, mirisi i zvukovi su oživjeli u svojoj različitosti, oči su vidjele prelamanje svjetlosti, to novo osjećanje osjećaja je riječi pretvaralo u ptice koje su slobodno odlijetale u razgovore s prijateljima Nešto nježno, neopipljivo a stvarno, dotaknuto žudnjom, ne iznevjereno čežnjom, uzavrelo umijećem, zaigrano patosom, utopljeno u pogledu, odplesano u vjetru, razigrano u osmijehu, ostvareno letom ptica, titrajem leptirovih krila, rođeno prije mog vremena, svjetlošću oživljeno, osmišljeno, opjevano, to nešto što životom zovem. Dijana Jelčić i

petak, 19.01.2024.

Biografija Jakovljeve školjke... ona je padom iz drevnog oceana, pretočena u dragulj na pješčanom žalu života. Tu je u mirisu svitanja, u zenitu sunačanog dana, u vjetru predvečerja, u purpuru sutona, u ruci koja razgrće tminu i pali oči neba. Dodiruje misli, budi čuvstva, bdije nad snovima, uvlači u srce, opija kao crno vino dozrelo na obroncima pradomovine. Ona je smisao i snaga budnosti, ljepota postojanja skrivena u kapi rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, ognjilo strasti, osjećaj nad osjećajima, život. Grije nas vatrom početka, spava u osmjesima, bdije nad umorom, čuvarica je naše snage i naših slabosti. Osjetivši u sebi njenu moć, poželjeh otići tamo gdje stoluje, da me dododirne ono veliko "Ja sam ljubav", prva i posljednja tajna stvaranja svijeta, sveto trojstvo i misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama. Ljubav je beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, oduzela je Aresu moć, njen glas je tišina blagdana, romor svakdnevice i sonata od snova, sreća u vremenu koji nazivamo život. nažalost neki moćnici su oglušili na njen glas. Dijana Jelčić

četvrtak, 18.01.2024.

Vjerovanje... Pričali su mi o sunčanom podnevu rođendana i ja sanjah srcem odapet let u plave daljine. Letjela sam, osjećala prkosna zapljuskivanja vremena, odupirala se Kupidovim strijelicama, zaboravljala susrete, bez snova bila sama sebi stranac. Upiah uvijek veselu prijateljicu engleskinju kako stvara radost. Povela me na jezero, ka njenom vrutku vjerovanja. Osjetih njihanje zipke vremena. San je sidro u oceanu jave. Usidrih se u srcu Druidskog svetišta. Vidjeh u krugu Švicarskih alpi šest vrhunaca i svetkovinu slavlja blizini sutona i svitanja. Najviši vrh je oltar života, korak ka suncu. U središtu kruga svih krugova spoznah snagu ljetnog suncostaja. U panorami zbilje doživjeh svjedočanstvo njenom vjerovanju u snagu poroda sunca. Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca. Osjetih uzbibanost nutrine. Sunca se prekališe u zlatnu nit i uskovitlaše nutanju vretenicu. Bez vjerovanja je život bezvrijedan, tek puka svrsishodnost koja ubija znatiželju i čežnju. A ljubav je vjerovanje u život… odlučih se za ljubav. Dijana Jelčić

srijeda, 17.01.2024.

Moja nona... Godinama je bila jedini sudac mojih ludorija i raskrižje mojih puteva. pratilja bijegova iz stvarnosti, neumorna, nesalomljiva prihvatila je moje postojanje kao produžetak njene mladosti. A njena mladost? Njene oči su skrivale tajnu nekih davnih želja, u vihoru rata nestalih snova. Bilo joj je četrnaest godina, bila je svjedokinja sarajevskog atentata. bio je to kraj njenog sretnog djetinjstva rat je progutao njenog oca, inžinjera i utjelovielje uskotračne pruge kojom je vozio vlak zvan Čiro Silvestra plem. von Kwapil. Poslije rata je nestao sjaj minulog vremena. Nije pričala o zalascima sunca svoga djevojaštva, govorila je o ljepoti susreta i života s čovjekom s kojim je djelila život, djecu i ljubav. Čujem njen glas kojim mi je bezbroj puta govorila o sreći vremena u kojem je nastala ova fotografija, o radosti djetnjstva, mladosti i života njihovih djevojčica. /> dogodio se i drugi rat, i opet poslije rata gubitak sjaja prohujalog, poslije rata su im oduzeli kuću dali stan na periferiji grada, a oni su opet s ljubavlju gradili sretnu budućnost meni. Stara fotografija krije u sebi moć nježnog pripadanja. Tata, mama, teta, ujo, nona, ja i nonić.. ljubav, sjećanja na njih, moćnike stalnog uzdizanja iz pepela. Dijana Jelčić

utorak, 16.01.2024.

Preobražaj svijesti... Golubije sivo zagrlilo jutro, nebo rominja. Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica, proriče preobražaj svijesti, igra se valima neba vrednuje pjev ptica, zov nik‘o iz uspomene. Iz stigme prošloga izrasta ljiljan, u poeziji kapi marijansko znamenje Sličan amfori punoj suza uranja u svijest. . U amfori miris vječnosti i krhotine drevnih nadanja. U potopljenoj galiji jecaj galiota, nadao se slobodi na obali smiraja. Epitaf sužanjstvu utkan u šum valova, donešen vjetrom u krošnje starih pinija. U romoru kapi utjeha mora, u zvuku orgulja vilinski smijeh, u pjevu boga oceana, život je ljubav, svitanja kristalnosjajna, podneva zlatna i večeri purpurnih sanja. Od spokoja trajanja u nagnuću sunca umire ljetni dan. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 15.01.2024.

U kockanju s ljubavi... Produljila sam djetinjstvo do ženskosti, iz sobe pune plišanih igračaka, noseći pepeo djevojaštva u buketu crvenih ruža jurnula u život. Kada sam plakala vjerovao si da su to kristali snova, kada sam šutjela vjerovao si da je sve rečeno i nisi mogao osjetiti da u meni tuga spava jer kada sam poljupcem sakrivala lice ti nisi mogao znati da se valovi sreće na hridi tvoga srca prelamaju u suze. Željeli smo sreći odrediti smjer, podijeliti hladnoću, voljela sam sudbinu I vjerovala plivajući uz rijeku ćemo pobjedit prolaznost. Ti, to su bili snovi i vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu. Ti, to je bila mladost i suze pri oproštaju, dugi telefonski razgovori i pisma… Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka. U pukotini željenog zaborava iskra nezaborava… prva ljubav, gimnazijski i studentski dani, godine pokušaja utjeloviti odsanjano vrijeme, željela sam tvom imenu darovati budućnost, a na livadi mrtvih snova dozvolih tvom očinstvu da odsanja san bez mene. U kockanju s ljubavi uložili smo mnogo, izgubili sve, a dobili život... Dijana Jelčić

nedjelja, 14.01.2024.

Moć dobre literature... Moć dobre literature... "Šta je drugo naša nesanica do bespomoćna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizama i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova. Čovjek koji ne spava, odbija manje više svjesno da ukaže povjerenje bujici stvari." Marguerite Yourcenar, Hadrianovi memoari... Često budna odlutam stazama sanja, To su trenuci u kojima osjećam snove kao mostove između između iluzije i zbilje, između života i smrti. to su momenti nedodirljivi vidovnjacima, vračarama i prorocima, dobro je tako, neka sudbina bode tajna, neka u nama budi ushit, kao i priča o tebi i meni bez sladunjavih izričaja njima hranih promrzle ptice u danima tugovanja. Pričao si mi o vinu kojim si opijao krčmarice u noćima prije mene. Osjetih razlijevanje poriva ženke staničjem žudnje, začuh urlike probuđene zvjerke koju uspavah u noćima prije tebe. Nutarnje nebo je tutnjalo olujom oblaka punih neisplakanih suza, blještalo munjama iz ognjila strasti. U rascvjetanom gaju zbilje, u buketu želja plamen čuđenja i čežnje, ljepota sutona je obećala lijep san. Dijana Jelčić... prva slika, darovao nam Lovro Artuković

subota, 13.01.2024.

Na oštrici... Na oštrici trenutka je osjećala nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža. Misli se zaustaviše u snu, jedinom snu. Sutra će biti bolje, vjerovala je i sunce kao da je sišlo s neba. pozlatilo prostor, a danas je umiralo crvenilom zapadnog neba. Život joj je ponudio pomirenje, vratio porušeni most povjerenja. Osluškivalla je romor južnog vjetra, trag sreće, jedini put kojim je mogla krenuti. da je ne proguta samoća. Izabrao je daljinu zapadnog neba, bilo bi teško živjeti bez utjehe, povjeravati tugu mjesečevim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka. Otvorili su vrata beskraja i osjetili miris tek procvalih ruža. Te noći se na njenim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova sna. Oni s buketom godina u zbilji osjetiše srcem odapet let, moć poezije ruža i zov metalne rijeke na dugoj cesti između zapada i juga, želju povratka u dolinu djetinjstva. Dijana Jelčić

petak, 12.01.2024.

Suncezovan plod... U snu koračah gajem Hesperida, božica zapadnog neba, vrtom zlatnih jabuka, osjetih poznati miris, bila sam u aleji gorkih naranči. Budnost mi darova istinu. Krivo sam tumačila vrijeme u kojem su bogovi korečali zemljom, oni su već tada poznavali moć narančastog ploda. U dolini zelene rijeke aleja gorkih naranči, u narančinima slika sunca u danima zimskih hladnoća. Bilo je proljeće stavio si narančin cvijet u kosu dozivao osmijeh neba, zahvaljivao suncu. Ubijalo je tminu davnih nesanica. Zbližavali smo se u još nenapisanoj priči, putovali minulim, zamišljali dolazeće pitali se, što je stvorilo ovaj svijet pun mirisa, okusa i sunca? bila je jesen, naranče su dozrijevale, u vjenčanom buketu bijele ruže i dvije naranče, metafora sretnog zajedništva. Na kori naranče upisah riječ radost, ti si dopisao život. Dijana Jelčić

četvrtak, 11.01.2024.

Duga igra riječima... Bilo je ljeto, bilo je podne, bila je mala željeznička postaja. Djed je stajao na vratima vagona vlaka koji ih je vozio ka jugu. Bilo joj je tek deset godina i bila je užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja. "Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuta." "Nisam našla slavinu " "Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče joj dječak tek nešto stariji od nje. "Pokaži mi izvor" "Zar si slijepa, pa stojiš pred njim" Stajala je pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila je bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu. "Odakle dolazi ova voda" "Iz zemlje" Gledala ga je nepovjerljivo. On se smijao i ona se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom. Sanjala ih je godinama. Deset godina kasnije je krenula vlakom ka jugu. poziv prijateljice na deltu zelene rijeke. Vlak više nije bio tako zvani čiro, bio je to brzi, ali sjećanje na putovanje čirom se ipak probudilo u njoj. Na jednoj postaji je ušao on. U njegovim očima sjaj podneva. O samoputujuća djevojčica, reče "Odakle dolazi voda?" upita ga nesigurno "Iz zemlje" reče on. Radost objavi slavlje srca. Vlak ih je nosio ka jugu, njega u djetinjstvo, a nju u pustolovinu koja je već davno počela. Osamnaest godina kasnije susret u Talijinom hramu. Imaš još uvijek isti parfem, reče Zar smo mi na ti, reče skrivajući uzbuđenje. Pa mi si oduvijek govorimo ti. Igrali su se riječima u pomacima vremena do njihovog slavlja svim osjetilma... Dijana Jelčić... slike replika Rabuzinovog sunca kupljena u galeriji atlas u Dubrovniku Delta zelene rijeke, foto mi darovala Vera Zima, prijateljica iz mladosti Hans Makart, 1879, Fuenf Sinne, pet osjetila, replika kupljena u Österreichische Galerie Belvedere

srijeda, 10.01.2024.

U snu… Koračamo gradom, utjelovljujemo uspomene. Revolucija cvijeća, u tingl tanglu buntovnici bez razloga, u „Blatu“ urlik otpisanih, u srcu poezija. Na uglu naše ulice starica drhtava glasa prodaje grančice imele. Za sreću, šapuće. za poljubac, za san. Kupili smo sreću da san potraje. Volim ovaj san. Koji san? San o pobjedi u snu. Kaži. Sanjala sam pobjeđeno prokletstvo. Danom si bila sokolica. Noću si bio vuk. Ljubav na kušnji. Bila si ranjena u letu. Bio si utopljenik u hladnom jezeru Progonstvo i prokletstvo zbog ljubavi. Opat u opatiji sna je znao trenutak spasenja. Čekanje svitanja istosti noći i dana, trena u kojem je prokletsvo izgubilo moć. Tada se poželjeh probuditi. To je bio san našeg utjelovljenja u film Sokolica. Ti još uvijek živiš u snu. Darovao si mi tanjur za san o pbjedi ljubavi u javi. Dijana Jelčić... prvu sliku darovao mi Ivica Kiš

utorak, 09.01.2024.

Isplatilo se.. od Kaštelana naučih, iz očuvanja sjećanja na minulo izranja dolazeće, on je slijedio poslanje antičkih pjesnika, oslanjao se na izvore iz kojih je učio, sučeljavao svijest i prirodu, fizičko i metafizičko, njegove poetske slike su uramljene u događanja… Iz pjeska i pjene izranja silueta odsanjanih privida, u njemosti tišine čujem otkucaje srca, iz podsvjesti izranja emocija davno zgusnuta u zaborav, prožima me nemir. vrijeme dotaknuto snovima iz davne priče. ljubav je kao život neuhvatljiva i nezaustavljiva, ista a uvijek drugačija "Zar je ljubav pjiesak i pjena?" upitah igrača pod korjenjem leda. Tama i tišina, poetična tišina i nečujan dijalog s nepoznatim Ta noć je bila zrcalo nečega nestvarnog, šapnuh, noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san. Ljubičasti dim se uzdizao nad žrtvenikom jutrenja, igrao se vjetrom, lebdio ka nebu mladog dana, širio miris mora, na dlanovima zore silueta nepostojeće osamljenosti, začuh glas. Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me. Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih. Darovao mi je školjku, šapat snovitih dubina... Isplatilo se. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 08.01.2024.

Moji anđeli čuvari... Kad promatram secesijski nosač torte i porculanske figure koje je moj nono godinama donosio noni na dar sjetim se ove pjesme koju napisah na dan njegove smrti Danas u predvečerju njenih snova žive još samo oči i tiha sjeta u mom umu, tuga za izgubljenim vremenom jer nisam osjetila s koliko je napuklih emocija ona poželjela biti Orfej na dan smrti čovjeka s kojim je djelila, život, djecu i ljubav. (Dijana Jelčić-Starčević) Ova fotografija zrcali trenutak jedne od naših šetnji Maksimirom. naučio me je voljeti parkove, drveće, cvijeće, glazbu, knjige... i život. Njegova tiha pedagogija me vodila stazama djetinjstva. Otišao je kao što je živio ostavivši svijetlost u mom sjećanju, Terezin glas i pjesmu kao da je pjevala njemu. A onda sam odrasla i spoznala da je život spleten od tuge i veselja i sa osmijehom u suznom oku se prisjetim tuge i njihovih odlazaka. On je otišao prvi, slijedile su boli odlazaka. nona, dvije tete i moja mama.visoki muškarac na slici je dedin brat, on ne počiva s njima. Kad stojim nad njihovim posljednjim počivalištem Mary Elizabeth Frye zatitra u mojim mislima Ne plači, ne stoj, nisam tu. Malen taj grob mojem je snu. Sad sam i muk i vjetra dah. I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah. I žuti klas i sunca trak. I lišća dažd, jutarnji mrak. Ptica sam let, svod mi je dom. Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom. Ne gledaj grob, već suton plav. Nisam umro. S tobom sam sav. . ispunjam želju @ AnnaBonni... s lijeva na desno Roman Bartl, njegov brat Josip... Nona sjedi na krilu joj moja mama... pored nje stoje Zlata Bartli poznata kao teta Vegeta i Ksenija Bartl. Dijana Jelčić

nedjelja, 07.01.2024.

Alba novokrštenja... U zjenici vremena ples privida i jave, u nabojima beskraja igrivost istina i zabluda, svjetlost pobjeduje tminu, sjene nestaju. Nad pučinom zbilje praiskonska Venera i sjećanja. Tražila sam te u snovima, u oblacima, u galeriji pamćenja. Bio si u krošnji želja srž istine, u trenutku dašak vječnosti. Putevima sanja uđoh u katedralu u kojoj sam krštena, začuh objavu rođenja ljubavi. Na bijelom oltarniku čestičnjak, hostija, pred žrtvenikom željeni susret. Alba novokrštenja se ovila oko nas, vezujući nas za bjelinu svanuća u kojem čuvamo san. Dijana Jelčić

subota, 06.01.2024.

Bogojavljanje... Na zidu svetišta se sjajem zlata grle sjene. Sa oltara se širi miris tamjana i smirne. Riječi otrgnute iz vokabulara našeg vremena zgusnute u titraj srca zaustavljaju dah, pretaču se u misao i davno napisane pjesme. Na žrtveniku uspomena plaha svjetlost voštanice. Danas slavmo krunidbu ljubavi. Jedna zvijezda padom objavljuje ostvarenje želja. svilenkasti veo življenja na putevima okrutnih zbivanja mjenja obličje, susret pape i patrijarha objevljuje ekumenu, desetljećima rane tisućljetnog sukobljavanja polako zacjeljuju. Oko nas i u nama titra liturgijska svetost. Dva kalendara jedna istina. Istovjetnost blagdana, ljubav ubrizgana u genetiku čovjeka ostvaruje zagrljaj. Porod Isusa i Hristosa se osjeća ljubavlju među ljudima! Neka danas bude dan ritma srca, zagrljaja i poljubaca... Sretno svima koji danas slave rođenje ljubavi... pravoslavnim vjernicima neka bude ugodna Badnja večer Dijana Jelčić

petak, 05.01.2024.

Nova svanuća… Chagallova replika kušljena u njegovom muzeju u Witebsk, Njemačka Na početku su bili zemlja i nebo, majka i otac invokacije Lune i Sunca. Dogodio se život, dogodili se Mi, zemljani, utjelovljenja tisućljetnih zbivanja, svjedoci vječnih smjena dana i noći svjetlosti i tmine. Dan odlazi, omata me kobalt noći, tminu opovrgava srebro mjesečine, a dolutali lahor dodiruje šutljivu svijest. Uzdrhtali predosjećaj dolazećeg svanuća lebdi nad svijetom snovitosti. Ushićena obećanjem svitanja, radujem se još jednom darovanom mi danu Gase se oči neba i srebro mjesečine, na humku tmine završava igra poslanja noći. Iz kobalta izranja novo svanuće, uronimo u bistrinu suze srca, ne dozvolimo mu da sumnja u moć zrna dobrote u srcu svakog sudionika ove predstave zvane život Dijana Jelčić

četvrtak, 04.01.2024.

Riječi vraćene životu... Igrali smo se riječima, slijevali ih u bujicu snovitih daljina, nestajale su u oblacima, utapale u dubinama, vraćale kao zvuk morskih orgulja, kao zamamnost zanosa, tišina patetike. kao poezija besmisla. izmišljali smo sudionike u zavođenju riječima, razbijanju o hrid razuma, slijevanju u monotono pjenušanje otupljene riječivosti. U krajoliku snovitosti, punom odraza istosti u dovoljnosti vremena nestajasmo u svjedočanstvu nutarnje ludosti. Svijest je uranjala u zabludu uma, govorila iskonskim jezikom, umnažala znakovlje zbilje. U galeriji privida odraz rijeke nevraćanke, mi uvečani do ovozemaljskog obličja, s osmijehom dolazećem vratismo riječi životu. Dijana Jelčić

srijeda, 03.01.2024.

Srce pod nasmijanim nebom... "Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi kriju bezbroj još manjih i tako u nedogled do nas samih." "Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna suncem obasjava livadu od zvijezda."odgovorih "Tamo se rađa novi san i smjenuje odsanjani." "Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba." U opustjelim krošnjama sjaj jutra, u pjesmi ptica miris daljina, sloboda ubrizgana u rađanje. ne iznenađuje me ovo krotko svitanje, u podivljaloj igri svijesti i podsvjesti tražim istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet. nestvarno stvarna vizija ljubavi. Na obrubu jutra riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, pratipove zatomljene u podsvjesti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamnog pripadanja pod nasmijanim nebom. . Dijana Jelčić ...

utorak, 02.01.2024.

Želja... Dok se svitanje bori sa ostatcima tame, a svjetlost skida srebrnu haljinu ljepotici noći, zaustavljam se na obali sna i prisjećam njegove ljepote. U tjesnacu zbilje šum cjelova, nadilazi sluh, isprepliće se, nestaje u žudnji. To ljubav pjeva blistavu odu zagrljaju. Zavolimo ovo jutro u kojem se budimo bogatiji jednim snom, zreliji minulom godinom sretniji spoznajom istine o zagrljaju. Dijana Jelčić...

ponedjeljak, 01.01.2024.

Da, nema većeg razloga!!! Bože moj, kada bih imao jedan komadić života… Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. gabriel garcia marquez... zaljubljen u ljubav Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi. To je glas istine. Sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročimo. U tijelu iskre novi kristali, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote u samo jednom, srećom okupanom trenu, zaiskri u pruženoj ruci, koliko topline se slilo na darovanom dlanu. U praskozorju mlade godine osjećam moći svjetlosti, milovidnosti i radosti, slutim smijeh i veselje srca. Budim se u srcozorju novog vremena i kličem cijelom svijetu, prijateljima, svim ljudima budite zaljubljeni u ovom tek načetom ljetu. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu, šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav i sve lijepe riječi. -,,Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog?“... rekao mi je misao Meše Selimovića Da, nema većeg razloga!!! Dijana Jelčić