Na oštrici...
Na oštrici trenutka je osjećala nemogućnost
bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.
Misli se zaustaviše u snu, jedinom snu.
Sutra će biti bolje, vjerovala je i
sunce kao da je sišlo s neba.
pozlatilo prostor, a danas
je umiralo crvenilom
zapadnog neba.
Život joj je ponudio pomirenje, vratio
porušeni most povjerenja.
Osluškivalla je romor
južnog vjetra, trag
sreće, jedini put
kojim je mogla
krenuti.
da je ne proguta samoća.
Izabrao je daljinu zapadnog neba, bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu mjesečevim mjenama, čekati seobu ptica
kao jedini znak susreta i rastanaka. Otvorili su vrata
beskraja i osjetili miris tek procvalih ruža.
Te noći se na njenim dlanovima
rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.
Oni s buketom godina u zbilji osjetiše srcem odapet let,
moć poezije ruža i zov metalne rijeke na dugoj cesti
između zapada i juga, želju povratka u dolinu
djetinjstva.
Dijana Jelčić
|
