Kronika sretnih trenutaka...
Poznata kazališna redateljica, sveučilišna profesorica i spisateljica Snježana Banović svoje je reminiscencije na život u Zagrebu tijekom 1980-ih svela u Kroniku sretnih trenutaka. Spomenuti naslov njezino je šesto književno djelo.
Osamdesete godine dvadesetog stoljeća postale su mitske – glazba, osjećaj slobode, popuštanje rigidnog socijalizma, tehnološki napredak, vjera u bolju budućnost, ali nadasve popularna kultura stvorili su vrijeme koje je bilo drugačije i jedinstveno. Snježana Banović rođena je u sretnom trenutku da živi Zagreb tih godina, grad koji “izranja iz sna”, u kojem “muzika dolazi iz podruma i krova”… te da bude jedna od aktivnih i važnih protagonistica novovalne scene, a poslije i kulturne i kazališne. Vrijeme je to u kojem su vrata omladinskih redakcija otvorena srednjoškolcima, u kojem vas profesorica književnosti uvodi u tajne feminizma, u kojem ne postoji distanca između publike i zvijezda, vrijeme u kojem se sve informacije saznaju na magičnih dvjestotinjak metara Duhanskog puta.
“Snježana Banović pokazuje da i sjećanja mogu biti akribična! Nevjerojatno je njezino pasionantno poslagivanje detalja koje bi malotko tako točno zapazio, uz pomnju da činjenice,
pune boja i mirisa, ne zatrpaju uvid u ono po čemu su uopće bile moguće. Ovo je knjiga o nastojanjima jedne generacije da se više kulturno, nego politički, rodi.” — Slobodan Šnajder
Osamdesete godine prošlog stoljeća, nisam bila tu,
bilo je to Švicarsko vrijeme, moje sudjelovanje
u zajedničkoj ordinaci, Erika psihologinja,
Elke psihoterapeutkinja, Beat ortoped
i ja kineziterapeut, Proučavali smo
povezanost psihe i ljudskog tijela,
patologiju sindroma boli.
Kronika sretnih trenutaka u zajedništvu traganja
za uzrocima često neobjašnjih moćnih patnji
naših pacijenata. Klasični prilaz tom nije
bio dovoljan, bilo je kobno odvajanje
tijela od psihe čovjeka, pogubne
dijagnoze s dva rezultata
psihički poremećaj i
bol sindrom boli.
Beat je posao knjigu, zapisivao reakcije
pacijenata na prstima pronađene točke
boli, Elke je pitala pacijenta osjeća li
bol kao ubod nožem, iglom, kao
opeklinu ili nekako drugačije.
To drugačije je bilo svijetlo
na kraju tunala, poveznica
ka psihosomatskom
traženju uroka.
Trauma iz djetinjstva, tužan događaj u obitelji,
nezadovoljstvo u braku, na poslu, među
prijateljima, nesnalaženje u sve bržem
ritmu svakodnevica. Zaključak je bio,
čovjek je cjelina, nema psihičkih
poremećaja, nego tek bijeg
iz stvarnosti u lucidan san,
nepostojanje u zbilji.
Terapiju smo nazvali... Povratak u zbilju...
a Beatova knjiga.. Trigeri ili okidači... je bila hit tih godina...
Dijana Jelčić
|
