Moji anđeli čuvari...
Kad promatram secesijski nosač torte i
porculanske figure koje je moj nono
godinama donosio noni na dar
sjetim se ove pjesme koju
napisah na dan njegove smrti
Danas u predvečerju njenih snova
žive još samo oči
i tiha sjeta u mom umu,
tuga za izgubljenim vremenom
jer nisam osjetila
s koliko je napuklih emocija
ona poželjela biti Orfej
na dan smrti čovjeka
s kojim je djelila, život, djecu
i ljubav.
(Dijana Jelčić-Starčević)
Ova fotografija zrcali trenutak jedne od naših šetnji Maksimirom.
naučio me je voljeti parkove, drveće, cvijeće, glazbu, knjige... i život.
Njegova tiha pedagogija me vodila stazama djetinjstva.
Otišao je kao što je živio ostavivši svijetlost u mom sjećanju,
Terezin glas i pjesmu kao da je pjevala njemu.
A onda sam odrasla i spoznala da je život spleten od tuge i veselja i
sa osmijehom u suznom oku se prisjetim tuge i njihovih
odlazaka. On je otišao prvi, slijedile su boli odlazaka.
nona, dvije tete i moja mama.visoki muškarac
na slici je dedin brat, on ne počiva s njima.
Kad stojim nad njihovim posljednjim počivalištem
Mary Elizabeth Frye zatitra u mojim mislima
Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg.
Svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umro. S tobom sam sav.
.
ispunjam želju @ AnnaBonni... s lijeva na desno Roman Bartl, njegov brat Josip... Nona sjedi na krilu joj moja mama... pored nje stoje Zlata Bartli poznata kao teta Vegeta i Ksenija Bartl.
Dijana Jelčić
|
