Alba novokrštenja...
U zjenici vremena ples privida i jave,
u nabojima beskraja igrivost
istina i zabluda, svjetlost
pobjeduje tminu,
sjene nestaju.
Nad pučinom zbilje praiskonska Venera
i sjećanja. Tražila sam te u snovima,
u oblacima, u galeriji pamćenja.
Bio si u krošnji želja srž istine,
u trenutku dašak vječnosti.
Putevima sanja uđoh u katedralu
u kojoj sam krštena, začuh
objavu rođenja ljubavi.
Na bijelom oltarniku
čestičnjak, hostija,
pred žrtvenikom
željeni susret.
Alba novokrštenja se ovila oko nas,
vezujući nas za bjelinu svanuća
u kojem čuvamo san.
Dijana Jelčić
|
